Foto: Pexels
Šta je ono što služi gotovo isključivo da zavara birače, a u druge svrhe teško da se može upotrijebiti?
Ako niste sigurni koji je odgovor na ovo pitanje, evo male pomoći: kvalitet mu je obično upitan, rok trajanja kratak. Nerijetko potraje taman do zatvaranja biračkih mjesta.
Nećete ga pronaći u izbornom programu, ali ćete ga zato vrlo lako pronaći na terenu – najčešće nekoliko mjeseci pred izbore.
Nije u pitanju izborni plakat, iako se pojavljuje u istom periodu. Riječ je o predizbornom asfaltu – najvidljivijem dokazu da su izbori na pragu.
Kada se približe izbori, mašine odjednom postaju glasnije, rupe na putevima se krpe, a ulice i lokalni putevi, koji su godinama čekali na sanaciju, misteriozno dospijevaju na listu prioriteta. Asfalt se izlije, traka presiječe, kamere zabilježe, političari obiđu radove – i sve to, naravno, uz nezaobilaznu poruku da se radi za građane.
Problem je što građani uglavnom dobro pamte koliko su dugo čekali taj isti asfalt, ali, svjesni da je sada konačno prilika da makadam pošalju u prošlost, okupljaju se oko političara i poziraju kao da prisustvuju istorijskom, gotovo megalomanskom, poduhvatu.
Predizborni asfalt odavno je prerastao običnu sanaciju puta. Postao je svojevrsni politički folklor.
U izbornim godinama redovno je među zvijezdama društvenih mreža, gdje postaje predmet ironije, sarkazma i brojnih komentara građana koji pokušavaju da se sjete kada su posljednji put vidjeli radove na svom putu – i zašto se baš sada sve završava.
A asfalt, kao po nekom nepisanom pravilu, nikada ne dolazi sam.
U njegovom društvu su i druge sanacije, rekonstrukcije, dogradnje, uređenja javnih površina, otvaranja, polaganja kamena temeljca i fotografisanja pored tek završenih projekata. Sve ono što je moglo da sačeka mjesecima ili godinama, odjednom postaje hitno.
I nije to ništa novo. I upravo u tome možda i jeste najveći problem.
TI BiH evidentirao je više od 1.200 slučajeva koji se mogu smatrati zloupotrebom javnih resursa za izbornu kampanju, a čak 70 odsto njih odnosi se na intenziviranje javnih radova u izbornom periodu.
Ono što bi trebalo da bude osnovni standard, građanima se često predstavlja kao veliki politički uspjeh. Sociolog Vladimir Vasić smatra da je upravo prihvatanje minimuma jedan od problema našeg društva.
– Problem je u lošoj publici i u tome što mi godinama političke garniture u BiH navikavamo na krajnji minimum. Mi se u 21. vijeku zadovoljavamo time da neko asfaltira ulicu, da postavlja rasvjetu, da imamo vodu, da pristupni put, dozvolu za objekat koji smo lično napravili… To dovoljno govori o tome koliko smo mi kao društvo naviknuti na nizak i primitivan životni standard, ali takav životni standard su stvorili ljudi koji, u političkom smislu, manipulišu masama i to decenijama – kaže Vasić.
Pitanje je, kaže, i koliko su građani spremni da prihvate takav odnos i gdje povlače granicu političkog dostojanstva.
-Da li postoji ta nekakva granica političkog dostojanstva? Dokle oni mogu da idu, a s druge strane, dokle mi, kao običan narod, možemo da idemo? Nije ovdje samo stvar nesrećnog asfalta. Godinama smo imali situaciju da glas na izborima košta 50 ili 100 KM. Ja razumijem da je ekonomska situacija loša, ali ipak moraju da postoje granice. Dokle god bude ljudi koji se dive onome što im zapravo sljeduje, do tada će oni nama manipulisati – jasan je Vasić.
Problem je, smatra, i u političkoj nepismenosti građana. Umjesto da penziju, platu, asfalt ili infrastrukturu posmatraju kao nešto što im pripada, dio građana ih i dalje doživljava kao poklon vlasti.
-Mi imamo još uvijek onaj način razmišljanja kod ljudi – on nam je dao penziju, on nam je dao platu, on nam je dao asfalt. Ne, mi smo to zaslužili i zaradili. Ali to proizilazi, čini mi se, iz nekakvih bivših sistema koji su naučlii ljude, pogotovo one iz treće dekade života, – ja sam država, ja sam sistem, ja ti dajem ono što ti treba. Nikako da shvatimo da mi to zaslužujemo, a i da smo to zaradili, da se odvaja odnaših ličnih primanja. Mislim da je posrijedi jedna krajnja manipulacija – naglasio je on.
On ponavlja da krivicu ne treba stavljati samo na političare, nego i na građane koji se zadovoljavaju tim „nesrećnim asfaltom koji je debljine pek-papira“.