Foto: Wikipedia
Ovog petka, ser Dejvid Atenboro puni 100 godina – rođendan koji proslavi manje od 0,03 odsto ljudi.
Omiljeni engleski voditelj i istoričar prirode pripisao je svoj dug i zdrav život jednom ključnom faktoru: čistoj sreći.
Govoreći uoči svog 90. rođendana 2016. godine, Atenboro je za Gardijan rekao da razlog zašto je i dalje kognitivno i fizički sposoban, „nije hrišćanska vrlina, već samo sreća“.
To nije samo cinizam; sve više dokaza ukazuje na to da bi mogao biti u pravu, barem donekle.
Genetski faktor igra važnu ulogu, što znači da neki ljudi jednostavno imaju veće šanse da žive duže. To je dio sreće, ali i to je samo dio priče.
Kada se Atenboro rodio, očekivani životni vijek u Velikoj Britaniji bio je oko 58 godina. Danas je preko 79.
Jasno je da postoje promjene koje možemo napraviti i koje mogu poboljšati naše šanse za duži život. Poslednjih godina raste fascinacija istraživanjima „dugovječnosti“ kako bi se otkrilo koje su od ovih zdravih navika najvažnije.
Neki naučnici procjenjuju da se dostizanje 90. godine može objasniti sa 30% genetike i 70% zdravstvenih ponašanja, kao što su ishrana ili fizička aktivnost.
Atenboroov život se uglavnom poklapa sa onim što nauka otkriva. On je aktivan stariji čovjek, društveno i fizički, koji je i dalje izuzetno zauzet za nekoga u svojim godinama.
U prošlosti je rijetko pominjao mogućnost penzionisanja, rekavši da se „plaši“ same ideje. Prošle godine, na svoj 99. rođendan, Atenboro je objavio novi dokumentarac.
Moguće je da su Atenborouov aktivan život i stalna strast prema prirodnom svijetu doprinijeli njegovom zdravlju i dugovječnosti.
Iako je spekulativno, sve veći broj dokaza podržava tu ideju. Ljudi stariji od 50 godina, na primjer, koji imaju snažan osjećaj svrhe u životu, imaju tendenciju da imaju bolje fizičke i mentalne zdravstvene ishode. Neke studije čak ukazuju na manji rizik od smrti od bilo kog uzroka.
Studija stogodišnjaka Nove Engleske u Sjedinjenim Državama je najveća je najsveobuhvatnija studija stogodišnjaka i njihovih porodica na svijetu. Istraživači studije su otkrili da izuzetna dugovječnost ima tendenciju da se prenosi u porodicama, što ukazuje na snažnu genetsku komponentu.
Ali mogu biti u igri i međugeneracijsko roditeljstvo ili faktori ličnosti. Studija sugeriše, na primjer, da djeca stogodišnjaka imaju veću vjerovatnoću da imaju snažan osjećaj svrhe nego opšta populacija, a to je povezano sa nižim stopama bolesti, invaliditeta i kognitivnih oštećenja.
„Dobro starenje nije samo bjekstvo od bolesti ili njihovo odlaganje“, rekla je koautorka i biostatističarka Paola Sebastijani sa Univerziteta u Bostonu.
„Osjećaj dobrog života je važan i trebalo bi ga smatrati važnim aspektom zdravog starenja.“
Ipak, preživljavanje preko 90. godine nije u potpunosti posljedica zdravih navika i pozitivnog pogleda na život, čini se da samo pojedinci sa najjačim genima dostižu određenu tačku.
Neki naučnici procjenjuju da preživljavanje do 110 godina, starosti superstogodišnjaka, može biti otprilike 70 procenata genetski.
Uzmimo za primjer jednu od najstarijih osoba na svijetu, ženu u Španiji po imenu Marija Branjas, koja je živjela do 117 godina i koja je posjedovala izuzetno mlad genom.
Prema nedavnim istraživanjima, Branjas je rođena sa rijetkim genetskim varijantama povezanim sa dugovječnošću, imunološkom funkcijom i kardiovaskularnim i neurološkim zdravljem.
Ali Branjas je takođe održavala zdrav društveni život, ostala fizički aktivna i pridržavala se mediteranske ishrane, što je sve povezano i sa sporijim starenjem.
Nedavni dokazi ukazuju na to da neki „superstariji“ imaju koristi od mješavine gena, načina života i slučajnosti. Razjašnjavanje ovih faktora je težak posao. Na kraju krajeva, geni ne postoje u vakuumu, a na njihovu ekspresiju mogu uticati način života i okolina.
Prema procjenama Univerziteta u Bostonu, u Velikoj Britaniji i SAD-u, stopa stogodišnjaka poput Atenboroa se skoro udvostručila u posljednjih dvadeset godina. To je vjerovatno posljedica mješavine faktora koje je moguće promijeniti, poput napretka medicine, promjena načina života i rasta stanovništva.
Zanimljivo je da, dok žene u Velikoj Britaniji imaju veće šanse da dožive 100. rođendan, broj muškaraca koji imaju stogodišnjačke godine raste brže, utrostručivši se samo u poslednje dvije decenije.
Ipak, šanse su male. Samo oko 0,025 procenata sadašnje populacije je doživjelo 100 godina.
„Imao sam najneobičniji život“, rekao je Atenboro u 93. godini u trejleru za film pod nazivom „Život na našoj planeti“.
„Tek sada shvatam koliko je to izvanredno.“
Iako ne postoji jedinstvena formula za bogat i zdrav život, Atenboroovo vrijeme na ovoj planeti je lekcija na više načina.