Foto: N1
Pod betonskom fontanom u Brčkom godinama su bili skriveni posmrtni ostaci žrtava Srebrenice. Kada su konačno pronađeni 2023. godine, umjesto krivičnog postupka uslijedila je odluka o zastari.
Posmrtni ostaci dvije žrtve genocida u Srebrenici pronađeni su 2023. godine ispod betonske fontane u dvorištu privatne kuće u Brčkom, za koju se u javnosti veže ime doktora Nebojše Mraovića. Prema navodima Instituta za nestale osobe BiH, radi se o nekompletnim skeletnim ostacima Salke Hadžića i Mensura Nukića, čiji su dijelovi ranije već ekshumirani i ukopani u Memorijalnom centru Potočari.
Istragom je utvrđeno da su posmrtni ostaci godinama bili skriveni na toj lokaciji, nakon što su, prema dostupnim informacijama, preneseni još krajem 90-ih godina i kasnije zabetonirani ispod fontane u privatnom dvorištu. Iako je riječ o slučaju koji se dovodi u vezu sa skrnavljenjem posmrtnih ostataka žrtava rata, krivični postupak na kraju nije pokrenut.
Nakon otkrivanja posmrtnih ostataka, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine predmet je kvalifikovalo kao krivična djela “povrede mira umrlog” i “neprijavljivanje krivičnog djela”, za koja su predviđene relativno niske kazne zatvora.
Predmet je potom proslijeđen Tužilaštvu Brčko distrikta BiH, koje je zaključilo da je nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Kao ključni trenutak uzet je navodni početak posjedovanja posmrtnih ostataka krajem 1990-ih godina.
Tako je pravno zatvoren slučaj koji u javnosti ima težinu jednog od najpotresnijih primjera skrnavljenja posmrtnih ostataka žrtava rata.
Problem koji počinje prije suda
Na papiru, sve izgleda formalno jasno: kvalifikacija, nadležnost, rokovi. Međutim, suštinski problem nastaje ranije, to jeste u načinu na koji je slučaj uopšte pravno postavljen.
Umjesto da se ispita da li premještanje, skrivanje i višedecenijsko prikrivanje posmrtnih ostataka ima vezu sa ratnim zločinima i njihovim zataškavanjem, slučaj je od početka sveden na izolovano krivično djelo. Na taj način, izuzetno teška činjenica iz ratnog i poratnog konteksta tretira se kao tehnički ili administrativni propust.
Time se gubi odgovor na bitno pitanje: Da li su ove radnje bile dio šireg obrasca prikrivanja ubistava i ratnih zločina? A kada se kontekst izbriše, pravna posljedica je predvidiva. Zastara.
U obrazloženju Tužilaštva Brčko distrikta BiH navodi se da su u svojstvu svjedoka saslušani Nebojša Mraović i još jedno lice, iz čijih izjava proizilazi da je Mraović tokom 1997. i 1998. godine, zajedno s jednim licem i više nepoznatih osoba, boravio u lovu na području Cerske, Vlasenica. Prema istim navodima, u tom periodu mu je jedno lice, s obzirom na njegovu stručnu kvalifikaciju ortopeda, predalo kosti ljudskog porijekla koje su navodno pronađene u šumi.
Posebno je problematično što u činjeničnom opisu nije precizirano ko je tačno lice koje je predalo posmrtne ostatke, niti na koji način je utvrđen njegov identitet ili provjerena vjerodostojnost te tvrdnje. Porijeklo kostiju tako ostaje zasnovano na iskazu o “pronalasku u šumi”, bez dodatne činjenične, forenzičke ili istražne razrade izvora, što dodatno otvara pitanje da li je uopšte postojala stvarna mogućnost da se utvrdi njihovo porijeklo prije nego što je predmet pravno zatvoren kroz institut zastare.
Dodatno, u obrazloženju Tužilaštva Brčko distrikta BiH, koje se poziva na zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu, Regionalni ured Tuzla, o saslušanju svjedokinje, bivše supruge Nebojše Mraovića, iznosi se hronologija kretanja posmrtnih ostataka kroz više decenija. Prema tom iskazu, navodi se da je svjedokinja za posmrtne ostatke koji su doneseni u Brčko sa područja Srebrenice saznala još 1997. ili početkom 1998. godine, kada joj je on po povratku iz lova rekao da je u šumi pronašao karlične kosti, butnu kost i lobanju, koje je spakovao u ranac i donio u Brčko.
U nastavku iskaza, kako se navodi u istom tužilačkom obrazloženju, Mraović je svjedokinji objasnio da je kosti zadržao u svojstvu ortopeda, tvrdeći da su mu potrebne za vježbe i planiranje operativnih zahvata, te da ih je u početnom periodu držao u bolnici pod ključem, u svom ormaru, a kasnije i u kućnim prostorijama nakon renoviranja bolničkog odjeljenja. Svjedokinja dalje navodi da sama nije imala priliku vidjeti te kosti, te da joj je Mraović, prema njenim tvrdnjama, zabranio da o tome govori.
Prema tim navodima, posmrtni ostaci su nakon boravka u bolnici, prije otprilike 15 godina, preneseni u porodičnu kuću u Brčkom, a potom su 2012. godine, prilikom izgradnje fontane, zakopani ispod betonske konstrukcije u dvorištu.
Posebno je značajan dio iskaza svjedokinje u kojem navodi da joj je Nebojša Mraović u svađi u oktobru 2022. godine rekao da će „imati problem“ jer je kosti koje je, prema njegovim riječima, donio iz Srebrenice zakopao ispod fontane. Također ističe da ranije nije smjela podnijeti prijavu zbog straha za vlastitu sigurnost i sigurnost svoje djece. Ova izjava u tužilačkom opisu se tretira kao potvrda lokacije, iako po svom sadržaju ima znatno širi dokazni značaj.
To predstavlja prvi eksplicitni moment u kojem se posmrtni ostaci povezuju sa Srebrenicom i njihovim zakopavanjem, te istovremeno ukazuje na svijest o njihovom skrivanju. Međutim, umjesto da se taj element tretira kao signal za dublju provjeru porijekla, identiteta i mogućeg ratnog konteksta, on ostaje na nivou usputne potvrde činjenice zakopavanja, bez daljnje dokazne razrade i provjere.
Pravo koje obavezuje, ali se ne primjenjuje
U međunarodnom humanitarnom pravu, tretman posmrtnih ostataka nije sporedna tema, već jasno i detaljno regulisana pravna obaveza.
Ženevske konvencije i Dopunski protokol I uspostavljaju obavezu da se mrtvi traže, identifikuju, dostojno sahranjuju i zaštite od skrnavljenja i prikrivanja. Ove norme nisu deklarativne, već predstavljaju minimum civilizacijskog standarda u postupanju nakon oružanih sukoba i obavezuju Bosnu i Hercegovinu.
Dodatno, praksa Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju jasno je utvrdila da postupanje s tijelima žrtava ne može biti posmatrano izolovano od konteksta zločina. U više presuda koje se odnose na Srebrenicu, Tribunal je prihvatio da premještanje i skrivanje tijela iz primarnih u sekundarne i tercijarne grobnice nije bilo slučajno, već dio organizovanog nastojanja da se prikriju ubistva i oteža identifikacija žrtava.
Posebno je značajan predmet protiv Dragana Jokića, u kojem je Pretresno vijeće utvrdilo da logistička i tehnička podrška, uključujući obezbjeđivanje mehanizacije za premještanje tijela, uz svijest o njenoj namjeni, može predstavljati pomaganje i podržavanje (aiding and abetting) ubistava počinjenih nakon pada Srebrenice.
Iz ove i drugih presuda proizlazi ključna pravna posljedica: radnje poput premještanja, skrivanja ili dugotrajnog prikrivanja posmrtnih ostataka ne moraju biti pravno neutralne. Naprotiv, u zavisnosti od okolnosti i svijesti učinioca, one mogu biti sastavni dio izvršenja ili prikrivanja ratnih zločina.
Upravo zbog toga, u slučajevima poput ovog, ključno pitanje nije samo šta je urađeno, nego i da li su nadležni organi uopšte ispitali moguću vezu tih radnji sa ratnim zločinima i njihovim prikrivanjem.
Gdje sistem gubi smisao?
Norme međunarodnog humanitarnog prava nisu na nivou međunarodnih deklaracija, već su kroz Ustav BiH i Krivični zakon BiH direktno inkorporirane u domaći pravni poredak, čime postaju obavezujuće za sve pravosudne institucije u zemlji. Sudska praksa Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju djeluje kao interpretativni okvir koji domaći sudovi i tužilaštva imaju obavezu da uzimaju u obzir prilikom kvalifikacije djela koja se potencijalno vezuju za ratne zločine i njihovo prikrivanje. Tako tužilaštva ne djeluju samo kao domaći organ krivičnog gonjenja, nego i kao institucionalni mehanizam izvršavanja međunarodnih obaveza države.
Zbog toga se pravna kvalifikacija ne može svesti na formalno “lakše” krivično djelo, već mora zavisiti od ukupnog činjeničnog konteksta, uključujući eventualnu povezanost sa ratnim događajima, sistematičnost postupanja i moguću svrhu prikrivanja. U situacijama gdje takva veza postoji ili se može osnovano pretpostaviti, pravni okvir predviđa potpuno drugačiji pristup, uključujući i isključenje zastare.
Tu nastaje problem: kada se složene činjenice iz ratnog i poratnog konteksta unaprijed svedu na izolovana krivična djela, bez detaljnog ispitivanja njihove šire pozadine, pravni ishod postaje ograničen, a zastara gotovo neizbježna.
Od ratnog konteksta do običnog krivičnog djela
Postupanje sa posmrtnim ostacima nije tehničko, ni administrativno pitanje. To je pravna i moralna obaveza koja ide u srž međunarodnog humanitarnog prava.
Zato problem u ovom slučaju nije samo zastara. Ključno pitanje je da li je do zastare došlo zato što je tako moralo biti ili zato što određene pravne mogućnosti uopšte nisu bile razmatrane. Jer kada se višedecenijsko skrivanje i premještanje posmrtnih ostataka posmatra isključivo kroz prizmu “povrede mira umrlog” bez dublje analize moguće veze sa ratnim zločinima i njihovim prikrivanjem, pravni okvir se sužava, a time i prostor za odgovornost. Tako slučajevi koji po svojoj prirodi otvaraju najteža pitanja odgovornosti završavaju u okvirima djela koja zastarijevaju.
Tada nastaje institucionalni lom. Jer pravni okvir postoji. Sudska praksa postoji. Zakoni postoje. Ono što je izostalo nije pravo, nego njegova primjena.