Foto: RTVE.es
Organizacija B'Tselem je istakla da je stopa osuđivanosti Palestinaca kojima se sudi pred vojnim sudovima oko 96%, napominjući da se u mnogim slučajevima ove osude temelje na „priznanjima“ dobivenim prisilom i mučenjem tokom ispitivanja.
Piše: Samir Forić
U repertoaru globalnog kolektivnog sjećanja smrtna kazna se, barem kod nas u Europi, smatra reliktom prošlosti, naročito kad se evociraju slike javnog pogubljenja vješanjem. Naše općenito, kolektivno uvjerenje je da smrtna kazna nema etičke opravdanosti i da smo je, kao ljudska vrsta, jednostavno prerasli. Godine 1985. u Jugoslaviji je objavljena knjiga „Smrt u prisustvu vlasti“ autora Ivana Jankovića. Riječ je o iznimno značajnoj studiji koja je jednu pravnu temu i zapriječenu kaznu u važećem krivičnom zakonodavstvu – smrtnu kaznu – ispitivala iz pozicije sociologije prava, historije, kriminologije i penologije, što je u to vrijeme bilo radikalno suprotno dogmatsko-pravnoj ortodoksiji oko koje su se okupljala socijalistička pravna akademska elita. Pored ovog akademskog značaja, knjiga je bila i društveno značajna jer je otvoreno kritizirala represivnost državnog aparata i ideju o apsolutnoj moći države da oduzme život. To ju je učinilo osnovnim referentnim okvirom za abolicionističke politike u Jugoslaviji i državama sljednicama nakon njenog raspada.
Abolicionizam smrtne kazne danas predstavlja globalni normativni standard i premda je još uvijek mnogo zemalja koje propisuju kapitalnu kaznu (54 zemlje je propisuju a 113 zemalja je u potpunosti aboliralo) rijetke su one koje je dosljedno izvršavaju. Kao ključni argumenti protiv abolicionizma i za smrtnu kaznu navode se generalna prevencija (sredstvo odvraćanja od kriminaliteta), retributivna kazna te politička kontrola. Suštinski, svi ovi razlozi vežu se uz standarde javnog interesa, javne sigurnosti i javnog poretka. Sva tri standarda, ili opravdana razloga, su u praksi međusobno isprepletena i otkrivaju dvije općenite stvari: a) društvenu prirodu krivičnog prava i b) apsolutističko shvatanje državne vlasti.
Čuveni francuski sociolog Émile Durkheim je jedan od prvih koji je krivično pravo razumijevao kao formaliziran sistem društvenih vrijednosti. One radnje koje su inkriminirane materijalnim krivičnim pravom imaju specifične objekte zaštite – prvenstveno kolektivne vrijednosti poput života, sigurnosti, integriteta i slično. Kazne i sankcije u krivičnom pravu odražavaju specifičnu organizaciju društva i moral odnosno onim što je on nazvao tipom društvene solidarnosti. Mehanička solidarnost vezana je uz jednostavnu društvenu podjelu rada i snažni kolektivni moral, a izražava se kroz retributivne krivične sankcije. Organska solidarnost vezana je uz složenu društvenu podjelu rada i slabiji kolektivni moral, a izražava se kroz restitutivne sankcije u krivičnom i drugim zakonodastvima. Dva tipa solidarnosti odvajaju predmoderno od modernog društva. Ipak, retributivni i represivni karakter krivičnog prava je opstao i zadržao se do danas, čemu svjedoči pojavnost krivično-pravnih sistema koji propisuju smrtnu kaznu. Drugim riječima, krivično pravo nije samo repozitorij kolektivnih odnosno društvenih vrijednosti već i sredstvo kojim se društvo sveti i ugnjetava.
No, kome se društvo sveti i koga ugnjetava? To pitanje nas navodi na teren javnog poretka pa tako i do apsolutističkog shvatanja državne vlasti. Oni kojima se društvo sveti i koje ugnjetava kroz smrtnu kaznu nisu samo obični kriminalci koji se daju resocijalizirati ili (doživotno) izolirati iz društva. Nije riječ o kriminalcima niti devijatnima. Riječ je onima koji su počinili radnju transgresije – koji su prešli crvenu liniju koja odvaja društveno sveto od društveno profanog, a to sveto je prostor izuzetnog emocionalnog naboja i javne stvari na koju se ima primjeniti državna prisila u svojoj ekstremnoj vrijanti. Ta prisila je u potpunosti legalna, legitimna i logički nužna i ona predstavlja temelj javnog poretka. Oni koji su počinili akt transgresije – domaći izdajnici, vanjski neprijatelji, teroristi, masovne ubice – mjere se ne po količini štete koje su nanijeli već po količini opasnosti koju su prouzrokovali. A to je opasnost usmjerena protiv javnog poretka. I ta opasnost ili njena prijetnja je ultima ratio apsolutističkog razumijevanja državne vlasti. Države nema bez javnog poretka a javnog poretka nema bez funkcionalne mogućnosti odgovora na opasnost (ili prijetnju opasnosti) izazvanu transgresijom.
Savremeni globalni pravni diskurs je onaj ljudskih prava čija je temeljna ideja zaštita ljudskog dostojanstva. Epistemologija našeg modernog prava na apsolutizam državne vlasti gleda kao na relikt prošlosti. Abolicija smrtne kazne, po toj logici, je pokazatelj civilizacijskog dosega. Državni apsolutizam i smrtna kazna smještaju se u kategoriju barbarstva bez obzira što su zaodjenuti u pravno ruho ili našminkani državnim razlogom. Moderno pravo, bazirano na principima jednakosti pred zakonom i ljudskih prava, odbacuje preventivni učinak smrtne kazne kao i sistemsku diskriminaciju, naročito u ekstremnoj formi apartheida, na temelju povijesnog iskustva i moralnog razvoja čovječanstva.
I onda, 30. 03.2026. godine Izraelsko zakonodavno tijelo (Knesset) usvaja dopune krivičnog zakonodavstva kojim se uvodi smrtna kazna i to naročito okrutnim i ponižavajućim načinom izvršenja – vješanjem. Ta kazna je propisana kao obavezna u postupcima vezanim za dva oblika transgresije: terorizam (koju izriču vojni sudovi) i ubistvo s umišljajem gdje je namjera negiranja postojanja države Izrael (koju izriču građanski sudovi). U ovom prvom obliku tužioci ne moraju niti tražiti takvu kaznu, ona je zapriječena.
Krivično pravosuđe u Izraelu ima dva režima: jedan se primjenjuje na okupiranim palestinskim teritorijama (53% pojasa Gaze i Zapadna Obala) odnosno prema Palestincima, dok se drugi primjenjuje na ostatku teritorije uključujući i cjelokupan teritorij Jeruzalema i prema državljanima Izraela. U prvom režimu suduju vojni sudovi slijedeći pravila krivičnog postupka koja znatno otežavaju pristup pravdi optuženim i osuđenim za krivična djela, od istrage, hapšenja, vremenske dužine pritvora, pristupa pravnom zastupniku, mogućnosti žalbe i vremena za izvršavanje krivične sankcije. U drugom režimu suduju građanski sudovi slijedeći pravila krivičnog postupka koje omogućavaju pravično suđenje (due process). U praksi to znači da Palestinac i dosljenik na Zapadnu obalu koji ima državljanstvo Izraela mogu biti optuženi za isto krivično djelo, počinjeno na istoj teritoriji, ali će njihov put u sistemu krivičnog sudovanja biti dijametralno suprotan. Organizacija B'Tselem je istakla da je stopa osuđivanosti Palestinaca kojima se sudi pred vojnim sudovima oko 96%, napominjući da se u mnogi slučajevima ove osude temelje na „priznanjima“ dobivenim prisilom i mučenjem tokom ispitivanja. Drugi izvori navode kako se Palestinci suočavaju s više od 99% stopom osuđivanosti pred izraelskim vojnim sudovima bez obzira da li je riječ o punoljetnim ili maloljetnim optuženicima. S druge strane, stopa osuđivanosti za doseljenike koji posjeduju državljanstvo Izraela je oko 3% u periodu između 2005. i 2023. godine.
Osvrćući se na najnovije izmjene krivičnog zakonodavstva u Izraelu, Erika Guevra-Rosas, viša direktorica za istraživanje i zagovaranje organizacije Amnesty International, ističe kako: „(o)vlašćujući vojne sudove, čija je stopa osuđivanosti preko 99% za palestinske optuženike, i koji su zloglasni po zanemarivanju standarda pravičnog postupka, da izriču obavezne smrtne kazne i naređuju njihovo izvršenje u periodu od 90 dana od datuma pravosnažne presude, Izrael na otvoren način sebi daje odriješene ruke da pogubljuje Palestince dok im istovremeno oduzima najosnovnija prava na pravično suđenje.“[i]
Vrijedi istaći da je Izrael ukinuo smrtnu kaznu još 1954. godine iako je nikada u potpunosti nije abolirao. Međutim, posljednji put je ova kazna izvršena 1962. godine nad Adolfom Eichmannom koji je u historiji zapamćen kao arhitekt holokausta. Smrtnu kaznu su u nekoliko navrata izricali vojni sudovi tokom 20. stoljeća ali one nikad nisu izvršene i efektivno su zamijenjene kaznom doživotnog zatvora. Istina je da posljednje izmjene krivičnog zakonodavstva predviđaju zamjenu smrtne kazne za kaznu doživotnog zatvora ali isključivo u „posebnim okolnostima“.
Ova promjena smjera ne iskazuje tek retributivni karakter krivičnog prava u Izraelu nego represivni karakter pravnog aparata u toj zemlji općenito. Ono što dodatno iskazuje nije samo slučaj posredne diskriminacije prema Palestincima. Zapravo, ova promjena smjera etablira sistem apartheida kroz režim dualnog krivičnog prava za Izraelce s jedne te Palestince s druge strane. Upravo takva praksa dualnog prava bila je karakteristična za Njemačku u doba nacijal-socijalističkog pravnog poretka zbog čega je pravni režim za Izraelce usporediv sa normativnom dok je onaj za Palestince usporediv sa prerogativnom državom.
Dodatno zastrašujuće od ove povijesne paralele je jezik koji su predlagači zakona koristili u njegovom opravdanju. Tako je zastupnica u Knessetu Tzvika Fogel istakla kako „(m)i nismo krvožedni niti tražimo da ubijamo; mi smo narod koji život smatra svetim i upravo zbog tog razloga si ne možemo dozvoliti da napustimo život“. Limor Son Har-Melech, također zastupnica, istakla kako je: „(o)vo dan u kojem Država Izrael bira život“ a same nove zakonske norme je nazvala primjerom „istinske jevrejske moralnosti“[ii] Ministar državne sigurnosti Itamar Ben-Gvir nije koristio jezik groteskne inverzije pokušavajući smrt zaodjenuti u život već je bio eksplicitan: „(O)vo je dan pravde za ubijene, dan odvraćanja za neprijatelje… Ko god bira teror bira smrt“[iii]. Groteska je ipak bila primjetna i u njegovom slučaju jer je tokom govora nosio zakačku na reveru u obliku omče za vješanje.
Vješanje kao način izvršenja smrtne kazne standardan je oblik izvršenja i u Iranu, a sve do sredine 1990-ih bio je evidentiran u SAD i Kini. Kuriozitet je da takav oblik izvršenja simbolizira smrtnu kaznu u tri od nabrojane četiri zemlje kao i da su iste uključene u rat (Izrael i SAD protiv Irana). Ovo drugo je ipak manje od kurioziteta i više od puke koincidencije. Javni poreci koji slave ili brane život dajući sebi pravo da isti oduzimaju od drugih u performativnom činu auto-sakralizacije vide rat kao prirodno stanje. Takva morbidna dosljednost u perverziji života i smrti nema za posljedicu samo ljudsku patnju i strahote naspram kojih su i najbrutalnije, najopscenije i najužasnije reprezentacije smrti i uništenja u horor fikciji šokantne koliko i dječiji crtež duginih boja. Dodano, pored konkretnih ljudskih života i materijalnih objekata predmet uništenja je i ono što se smatra civilizacijskim dostignućima. U konkretnom slučaju: globalni moral, međunarodno pravo te pravo kao civilizacijski artefakt uopće.
Smrtna kazna, kao ekstremni oblik legalne fizičke prisile, je u samom srcu ideje javnog poretka kojeg podupiru idejni stubovi o retributivnoj duši društva i apsolutističkoj moći države. Logika javnog poretka prema kojem je isti nezamisliv bez smrtne kazne kao jedinog logičnog odgovora na opasnost (ili prijetnju opasnosti) transgresije je tehnički egzistencijalna ali suštinski perverzna. U takvoj logici pravo se pretvara u instrument sijanja opravdane i simbolički nabijene smrti. Prema takvoj epistemologiji, pravo nema drugih inherentnih vrijednosti nego da slijepo služi interesima javnog poretka bez obzira na cijenu. Takva pervertirana epistemologija prava u konačnici fetišizira smrt, a samo pravo rastvara u nihilizam.
Reference:
[i] https://www.amnesty.org/en/latest/news/2026/03/israel-opt-newly-adopted-death-penalty-law-must-be-repealed/
[ii] https://www.timesofisrael.com/knesset-passes-death-penalty-law-for-palestinians-convicted-of-deadly-acts-of-terror/
[iii] https://www.reuters.com/world/middle-east/israeli-death-penalty-bill-palestinian-murder-convicts-faces-vote-2026-03-30/