Politički i društveni odnosi na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske često se oblikuju kroz simboliku, mitove i ideološke reflekse koji nadživljavaju generacije. Kabiri i ambasadorica Peleg napokon su vidjeli ono što se godinama pokušava prikriti: da HDZov politički identitet u Hercegovini nije izgrađen na demokršćanstvu, nego na mitologiziranju NDH, relativizaciji ustaških zločina i stalnoj proizvodnji straha od “drugih”.
Piše: Haris Ljevo
Politički i društveni odnosi na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske često se oblikuju kroz simboliku, mitove i ideološke reflekse koji nadživljavaju generacije.
Pucanje „ljubavi“ između vodstva HDZ‑a i izraelskog biznismena Amira Grossa Kabirija samo je još jedan primjer kako se duboko ukorijenjene ideologije kad‑tad razotkriju, bez obzira na to koliko se dugo pokušavale prikriti diplomatskim osmijesima, protokolarnim posjetama i deklarativnim savezima. I prije svega finansijskim interesima.
Godinama su hercegovački Hrvati bili među najglasnijim regionalnim zagovornicima izraelske politike, posebno nakon početka rata u Gazi. Njihov narativ bio je jednostavan: bezrezervna podrška Izraelu u borbi protiv Hamasa, uz paralelno poistovjećivanje vlastite političke borbe s globalnim sukobom protiv “islamističkog terorizma”. U tom kontekstu, lider HDZ-a Dragan Čović je bez problema nosio jarmulku, dok se u njegovom Mostaru rušilo partizansko groblje i ispisivali fašistički grafiti.
Simbolika je bila jasno vidljiva i u javnom prostoru: HD Herceg Stjepan Kosača bio je osvijetljen bojama izraelske zastave kada je počeo rat u Gazi, a u Mostaru su jedna pored druge stajale zastave propale paradržave Herceg‑Bosne i Izraela. Nije to bila nikakva ljubav prema Izraelu, nego način da se, pod krinkom borbe protiv terorizma i borbe za vlastite lične i političke interese, javno ispolji mržnja prema muslimanima.
A onda se dogodio Široki Brijeg.
Koncert notornog Marka Perkovića Thompsona, pjevača čiji je opus neraskidivo vezan uz ustašku ikonografiju, postao je trenutak istine. Masovno dizanje nacističke desnice u zrak uz ustaški poklič “Za dom spremni” nije bilo nikakvo iznenađenje za one koji godinama upozoravaju na rehabilitaciju NDH u hrvatskom političkom i kulturnom prostoru. Ali jeste bilo šok za Kabirija i izraelsku ambasadoricu Galit Peleg, koji su prvi put javno i nedvosmisleno osudili takvo veličanje fašizma.
I tu se sve prelomilo.
Odjednom su isti oni koji su tri godine ponavljali da je Izrael “žrtva terorizma” počeli Kabiriju i ambasadorici nabijati na nos genocid u Gazi. Preko noći su se sjetili palestinskih žrtava, ne zato što su promijenili stav, nego zato što su shvatili da ih Izraelci, koje su do jučer smatrali prirodnim saveznicima, prozivaju zbog ustaštva. Ideologija je isplivala na površinu, ogoljena i neuljepšana.
Kabiri i ambasadorica Peleg napokon su vidjeli ono što se godinama pokušava prikriti: da HDZ‑ov politički identitet u Hercegovini nije izgrađen na demokršćanstvu, nego na mitologiziranju NDH, relativizaciji ustaških zločina i stalnoj proizvodnji straha od “drugih”. To je ista ideologija koja je u maju 2020. godine dovela do toga da Katolička crkva organizira misu za žrtve Bleiburga u Sarajevu nakon što je Austrija zabranila takvo okupljanje zbog fašističke ikonografije. Hrvatska politika i crkveni vrh tada su pokušali izvesti ideološki rebrending i premjestiti problem ustaštva iz Zagreba u Sarajevo, kao da će promjena geografije promijeniti i suštinu.
Danas, u Hrvatskoj, ustaštvo ponovo jača. Historijska revizija postala je mainstream. U javni prostor vraćaju se simboli i parole zloglasne NDH, dok se ljevica optužuje da “umišlja ustaše”. Iako Široki Brijeg nije u Hrvatskoj već u BiH, jer Thompsonovu publiku i HDZ-ovo glasačko tijelo ne zanimaju pravne procedure i državne granice, koncert je pokazao da se ne radi o umišljanju, nego o realnosti koja je samo čekala povod da eksplodira pred međunarodnom publikom.
Zato je ovaj raskol s Kabirijem važan. Ne zato što će promijeniti politiku HDZ‑a, nego zato što je razotkrio ono što se godinama pokušava sakriti: da se iza deklarativne podrške Izraelu, evropskim vrijednostima i borbi protiv terorizma krije ideološka matrica koja nikada nije raskrstila s vlastitom prošlošću. I da svaki pokušaj da se ta prošlost normalizira, prije ili kasnije, doživi svoj trenutak istine.
Koncert u Širokom samo je potvrda da cijela ta “bliskost” s Izraelom nikada nije temeljila na iskrenim simpatijama prema stradanju jevrejskog naroda u Drugom svjetskom ratu, nego isključivo na finansijskim i poslovnim interesima Dragana Čovića i vrha HDZ‑a.