Foto: Tanjug
Kada se grupa odbrambenih stručnjaka prošlog mjeseca okupila u Vajtholu, sjedištu britanske vlade, kako bi raspravljala o spremnosti Ujedinjenog Kraljevstva i saveznika za rat za koji vjeruju da bi mogao izbiti u narednih nekoliko godina, njihov zaključak bio je mračan: nisu spremni.
Nije riječ o ratnim huškačima, već o upućenim ljudima – sadašnjim i bivšim pripadnicima oružanih snaga, zvaničnicima vlada i NATO te stručnjacima iz odbrambene industrije. Njihovo razmišljanje zasniva se na obavještajnoj procjeni da se Rusija priprema za mogući direktan sukob s Evropom, piše Si-En-En (CNN), prenosi Index.hr.
Promjena načina razmišljanja
Jedini način da se takav scenario spriječi, kažu, jeste osigurati da, ako do rata dođe, Evropa pobijedi. Iako su ključna veća ulaganja u hronično nedovoljno finansiranu evropsku odbranu, stručnjaci za bezbjednost sve češće upozoravaju da je potrebna i velika promjena u načinu razmišljanja na svim nivoima. Vrijeme je, kažu, da evropske vlade uključe svoje građane i jasno im stave do znanja da je period u kojem je Evropa mogla ignorisati prijetnju rata završen.
„Mislim da postoje naznake da su društva spremna da vode ovaj razgovor, ali mislim da takođe vidimo vlade koje još nesu dovoljno sigurne da bi vodile taj razgovor sa svojim građanima“, rekao je Sem Grin, profesor ruske politike na King’s koledžu u Londonu.
Hibridni rat već u toku
Među stručnjacima raste konsenzus da Rusija već vodi hibridni rat protiv Zapada, sprovodeći sabotaže te unoseći haos i dezinformacije u unutrašnje političke rasprave. Ukazuju na brojne dokaze, uključujući navodna ponovljena narušavanja vazdušnog prostora NATOod strane ruskih aviona i dronova, ometanje GPS-a na Baltiku, kampanje dezinformacija i sabotažne napade na kritičnu infrastrukturu u više zemalja, koji su povezani s ruskim tajnim službama. Rusija je dosljedno negirala bilo kakvu umiješanost.
Grin je rekao da su ti napadi već promijenili stavove mnogih u Evropi, čak i ako se neki političari ustručavaju da ih otvoreno nazovu hibridnim ratovanjem. „Mislim da su ljudi uplašeni, naročito kako ovo postaje vidljivije“, rekao je.
„Vidimo dronove u blizini aerodroma i mislim da postoji sve veći osjećaj da je vjerovatno samo pitanje vremena prije nego što jedan od tih dronova obori putnički avion.“
Generalni sekretar NATO Mark Rute upozorio je ranije ove godine da bi Rusija mogla biti spremna da upotrijebi vojnu silu protiv NATO u roku od pet godina. Njemački ministar spoljnih poslova Johan Vadeful ponovio je to upozorenje, rekavši da njemačke obavještajne službe vjeruju da Moskva „najkasnije do 2029. godine barem drži otvorenom opciju rata protiv NATO“, prenosi Index.hr.
Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je početkom decembra da, iako Rusija ne planira rat s Evropom, „ako Evropa iznenada poželi da ide u rat s nama i započne ga, mi smo spremni odmah“. Konsenzus među baltičkim državama jeste da bi napad na njih mogao doći već za tri godine, a istraživači sa Harvardske škole Kenedi utvrdili su da se u procjenama zvaničnika najčešće pominju 2027. i 2028. godina.
Planovi na papiru, resursi na čekanju
Prepoznavanje ove prijetnje navelo je NATO da razvije detaljne planove za odbranu od moguće ruske agresije na Baltik. Međutim, stručnjaci upozoravaju da ti planovi nisu utemeljeni u stvarnosti.
„Postoji plan, sa brojkama. Ali vlade ne preduzimaju potrebne korake za njegovu primjenu. I dalje planiramo na osnovu stvari koje ne postoje“, rekao je Džek Votling, viši istraživač na institutu RUSI, ističući rizik oslanjanja na „listu želja“ umjesto na stvarne resurse.
Slično upozorenje stiglo je i iz Ujedinjenog Kraljevstva, gdje su stručnjaci, uključujući bivšeg generalnog sekretara NATO Džordža Robertsona, pozvali na hitne poteze. General Ričard Barons, jedan od autora strateške revizije britanske odbrane, rekao je da se mora ojačati infrastruktura, oružane snage, rezerve i civilna zaštita.
„Iskreno, ne treba nam mnogo više analiza da nam kažu šta treba da radimo. Problem je što to zaista treba da uradimo“, rekao je, dodajući da „civilno društvo i naši političari“ imaju druge brige.
Prema njegovoj procjeni, Ujedinjenom Kraljevstvu bi sadašnjim tempom trebalo oko deset godina da se pripremi za rat. „A naša analiza i naši saveznici nam govore – možda imate tri do pet godina… tako da je ovo pitanje volje, društvene koliko i političke, a zatim i sposobnosti.“
Kraj „mirovne dividende“
Mnogi evropski glavni gradovi decenijama su jedva razmišljali o odbrani. Bez velikih vojnih sukoba na kontinentu od 1945. godine, Evropa je uživala u najdužem periodu mira u vijekovima, što je donijelo značajnu „mirovnu dividendu“.
Vlade su mogle da troše novac na socijalnu zaštitu umjesto na vojsku, oslanjajući se na Sjedinjene Američke Države da priteknu u pomoć ako zatreba. Uslijedila su dva otrežnjenja: američki predsjednik Donald Tramp, koji je jasno poručio da se saveznici više ne mogu u toj mjeri oslanjati na SAD, i rat u Ukrajini.
Ovaj preokret podstakao je većinu evropskih članica NATO da povećaju izdvajanja za odbranu. Prema podacima NATO, 31 od 32 članice ove godine ispuniće cilj potrošnje od 2% BDP-a na odbranu – ogroman rast u odnosu na samo šest članica 2021. godine.
Članice su se čak dogovorile da cilj povećaju na 5% BDP-a do 2035. godine, iako su mnogi analitičari skeptični u pogledu ostvarivosti tog cilja s obzirom na finansijske pritiske s kojima se suočavaju evropske zemlje.
Težak razgovor s građanima
Objasniti biračima da će možda biti potrebna preraspodjela resursa i da će se više ljudi morati priključiti rezervnim ili stalnim snagama nije nešto što većina političara želi da uradi. Istraživanja Eurobarometra pokazuju da je velika većina Evropljana – 78% – zabrinuta za bezbjednost Evropske unije, ali odbrana nije svima na vrhu liste budžetskih prioriteta.
Koliko je taj razgovor osjetljiv, pokazao je primjer načelnika francuskih oružanih snaga, generala Fabijena Mandona. Izazvao je negodovanje prošlog mjeseca kada je upozorio javnost da se zemlja mora pripremiti za moguće buduće gubitke u slučaju ruske agresije, rekavši da Francuska mora „prihvatiti gubitak svoje djece“ kako bi „zaštitila ono što jesmo“.
Robin Poter, saradnik britanskog instituta Četam Haus, rekao je da se spremnost ljudi širom Evrope da shvate prijetnju i učestvuju u njenom suzbijanju značajno razlikuje.
„Ako ste na istoku, ako možda graničite s Rusijom, ako ste u Poljskoj ili na Baltiku, prijetnja je ljudima tamo veoma stvarna i oni preduzimaju mnogo više koraka u smislu javnih skloništa, jer smatraju da je rizik od vazdušnih napada veći“, rekao je Poter.
Švedska i Finska ažurirale su smjernice za građane o preživljavanju rata, dok su zemlje poput Litvanije, Letonije i Švedske ponovo uvele obavezni vojni rok. Druge, uključujući Njemačku i Poljsku, uvele su programe dobrovoljne vojne obuke.
Poter ističe da će građani s većim povjerenjem u institucije vjerovatnije prihvatiti žrtve za opšte dobro. Kao primjer navodi nordijske zemlje, gdje je koncept građanske dužnosti i „totalne odbrane“ – u kojoj svaki građanin i svaka kompanija postaju dio ratnog napora – duboko ukorijenjen.
„Ako ljudi osjećaju da država radi za njih, vjerovatnije će poželjeti da nešto uzvrate“, rekao je, postavljajući pitanje da li se takav model može primijeniti u društvima sa niskim povjerenjem u javne institucije, poput Ujedinjenog Kraljevstva.