Kad je 1818. u Londonu objavljen roman Frankenstein, ili moderni Prometej, književni kritičar uglednoga časopisa The Edinburgh Magazine u ožujku ga je iste godine predstavio kao priču koja je po neobuzdanosti imaginacije nadmašila sve prijašnje priče. Ipak, naglašava kritičar, slično većini pripovijesti koje nastaju u to doba, Frankenstein zadržava dojam realističnosti, te je snažno povezan s najznačajnijim projektima i strastima svoga vremena.
Piše: Tatjana Jukić
Pretjerivanja, mračnost, fascinantnu strastvenost i bezbožništvo romana kritičar tako pravda povijesnim događajima svoga doba, koji su, kaže, »tako čudesni i golemi«, obilježeni tako »brzim i raznolikim mijenama«, da bi svojom ekscentričnošću od sebe odbili i samoga Shakespearea, i to u trenucima njegove najveće neobuzdanosti. Jer, nastavlja kritičar, uspoređujući nevjerojatnost stravičnih događaja u romanu Mary Shelley i nevjerojatne obrate Napoleonove biografije, čak se ni Shakespeare ne bi usudio »u jednome činu uzdići običnoga pustolova na najveći evropski tron«, u sljedećem ga činu »povesti u pobjedu nad carevima i kraljevima«, a u trećem ga »prikazati prognana na malen otočić, tisućama milja daleko od pozornice njegovih najvećih trijumfa«.
Pa zaključuje: »Naš se apetit za svakom vrsta čuda i silovitoga interesa do te mjere očajnički raspalio da ga – posebno sad, kad se svijet oko nas vratio u dosadno staro stanje sreće i zakonitosti – u pripovjednoj prozi ne može zadovoljiti ništa što nije izrazito obojeno i pretjerano; čak su nam draže iščašene i nepravilne priče…«.
Čudna, pomaknuta fascinacija Frankensteinom Mary Shelley, međutim, nadilazi uski povijesni okvir druge dekade devetnaestog stoljeća i ne da se svesti na učinak koji je roman proizveo među svojim prvim čitateljima. Moglo bi se reći da Frankenstein »radi« već gotovo dva stoljeća, i da spada među one jedinstvene tekstove koji svaki put iznova djeluju preko sebi matičnih granica, i svaki put iznova raspaljuju apetit za čudesnim i čudovišnim. Kao malo koji književni naslov, Frankenstein je postao opće i trajno kulturno dobro, te se prometnuo u nevjerojatan kulturni kapital. Londonske kazališne kronike, naprimjer, već 1823. bilježe kazališnu adapataciju naslovljenu Slijepa ambicija, ili Frankensteinova sudbina (Presumption, or the Fate of Frankenstein). Rijetki su književni naslovi koji su od doba nijemog filma do danas polučili preko četrdeset filmskih i televizijskih adaptacija. (Jedna je od recentnijih skupa holivudska produkcija iz 1994., čiju režiju potpisuje Kenneth Branagh, dok se u ulozi čudovišta pojavljuje Robert de Niro.) Uostalom, naslov romana Mary Shelley postao je općepoznatim sinonimom za dotad neimenovane ili nepovezane kategorije užasa, jeze, strave, tjeskobe, fascinacije, strasti, nelagode. Kao takav, on operira daleko izvan granica knjige Mary Shelley, filmskih adaptacija, pa čak i sebi matične, engleske kulture. Rječju, danas bi teško bilo naći čovjeka, bez obzira na stupanj njegova formalnog obrazovanja, koji ne zna za pojam Frankenstein, premda su relativno rijetki zaista pročitali roman ili čuli za Mary Shelley.
Frankenstein je, nadalje, jedinstven, čudesan i čudovišan ne samo zbog apetita koji već dva stoljeća raspaljuje kod čitatelja i gledatelja, već i zbog nevjerojatnog interpretacijskog potencijala svoje priče, te zbog fascinantne povijesti svoga nastanka. Priča romana počinje ispoviješću Engleza Waltona, vođe istraživačke ekspedicije koja se zaputila prema Sjevernom polu. Zarobljen na brodu okovanu ledom, Walton svojoj sestri, gospođi Saville, piše pisma i povjerava svoje nesigurnosti, muku istraživačke ambicije, strah od smrti u ledenoj pustoši. Nakon prvih pisama, odlučuje joj ispričati i jezivu priču o Victoru Frankensteinu, kojega je napola smrznuta primio na brod. Uokvirena u Waltonovu pripovijest, otpočinje ispovijest Victora Frankensteina. Frankenstein je sin ženevskog uglednika, koji je nakon majčine smrti napustio rodni grad i otišao studirati u Ingolstadt. Kao pasioniranog proučavatelja prirodnih znanosti, uskoro ga opsjedne ambicija da tijekom galvanističkog eksperimenta pokuša ostacima mrtvoga ljudskog tijela vratiti život. Kad nakon mukotrpna posla i jezivih noćnih mora o raspadanju majčina tijela Frankenstein uspije u svome naumu, rezultat je odvratno čudovište, od kojega Frankenstein pobjegne glavom bez obzira, i koje uskoro nestane iz znanstvenikova stana. Nedugo potom Frankenstein se od iscrpljenosti psihički razboli, te se odluči vratiti u Švicarsku. Umjesto idiličnoga obiteljskog doma koji je napustio, u Ženevi ga dočekuju jezive vijesti: njegov brat William, još dječak, umoren je u šumi u blizini grada, a za zločin je optužena očeva štićenica, nesretno siroče Justine. Premda siguran da je zlodjelo počinilo čudovište koje je sam stvorio, Frankenstein zna da ne može spasiti Justine, jer mu nitko ne bi vjerovao na riječ. Nakon smaknuća Justine, Frankensteina izjedaju melankolija i grižnja savjesti, pa odlučuje pobjeći u planine i tamo se oporaviti. U blizini ledenjaka susreće čudovište, koje je na ledenjaku izgradilo dom, i koje mu priznaje zločin. Tu počinje treća ispovijest romana Mary Shelley, ispovijest Frankensteinova stvora, uokvirena u naraciju Waltona i Frankensteina.
Ispovijest čudovišta počinje bijegom iz Frankensteinova ingolštatskog stana: stvor svom zgađenom stvoritelju opisuje prvi susret sa svijetom, traženje hrane, skupljanje šumskih plodova, održavanje vatre. Prvi susreti s ljudima pokolebat će stvorovu dobrotu i želju za zajedništvom: svi ljudi koji ga sreću toliko su zgađeni i užasnuti njegovom pojavom da ga tjeraju, tuku ili pokušavaju ubiti. Čudovište se stoga odlučuje skriti u drvenoj šupi, naslonjenoj na kućicu obitelji de Lacey. Vireći kroz pukotinu, stvor promatra život obitelji i počinje učiti jezik i ljudske običaje. Zahvaljujući činjenici da se kod Felixa de Laceya pred očevim progonom sklanja njegova zaručnica, poluarapkinja koja još ne govori evropske jezike, stvor – krišom prateći Felixove lekcije – nauči čitati i pisati, a omiljena mu lektira postaju Miltonov Izgubljeni raj (Paradise Lost) i Plutarhovi životopisi. Te mu vještine, međutim, omogućuju da konačno uđe u trag svome stvoritelju, jer je u stanju pročitati Frankensteinov dnevnik, koji je uzeo pobjegavši iz ingolštatskog stana. Kad shvati da je odvratan čak i kao biće koje piše, čita i govori, i to čak i prosvijećenu čovjeku kakav je Felix de Lacey, stvor odlazi u Švicarsku, gdje u mješavini želje za odmazdom i potrebe za društvom ubija Frankensteinova brata, a zločin podmeće nedužnoj Justine.
Okončavši ispovijest, stvor od Frankensteina iznudi obećanje da će mu ovaj stvoriti družicu, jer će u suprotnome, izluđen samoćom, nastaviti ubijati. Frankenstein pristaje na pogodbu, te se s bliskim prijateljem Clervalom otputi u Englesku i Škotsku, gdje namjerava ispuniti obećanje. Kad na škotskom otočju Orkney već počne sklapati žensko čudovište, shvati da stvaranje družice ne znači nužno smirenje muškoga čudovišta, već mogućnost razvoja nove nasilne čudovišne rase. Potopivši neoživljene ostatke leša, Frankenstein napušta Orkney, ali ga olujno more ne odnese u Englesku, već u Irsku. U Irskoj ga smjesta sprovedu u zatvor i optuže za Clervalovo umorstvo. Ugledavši prijateljev leš, Frankenstein shvaća da ga je čudovište pratilo na njegovu putovanju, i da je odlučilo nastaviti s odmazdom. Dokazavši nevinost ali izjeden ludilom i grizodušjem, Frankenstein se vraća u Švicarsku, u želji da prije smrti oženi posestrimu i prijateljicu iz djetinjstva, Elizabeth Lavenza. U svadbenoj noći, međutim, čudovište ne ubija svoga stvoritelja već njegovu suprugu, Frankensteinov otac od žalosti umre, a sam Frankenstein odlučuje slijediti čudovište i ubiti ga. U mahnitoj potrazi stvor i Frankenstein završavaju u trci prema Sjevernom polu, gdje Frankenstein nailazi na Waltonov brod.
Završivši s pripovijedanjem o svome životu, Frankenstein umire i ostavlja Waltona s bilješkama, i dalje okovana ledom. Ipak, Walton gospođu Saville izvještava da priča nije gotova: nakon Frankensteinove smrti, brod je pohodilo samo jezivo čudovište, koje je nakon smrti svoga stvoritelja odlučilo i samo nestati. Štoviše, premda to znači poraz njegovih istraživačkih ambicija, Walton sestru izvješćuje da je s prvim znakovima pucanja leda odlučio krenuti prema jugu.
Okovana u led i tri pripovjedna prstena, i prezasićena simbolikom koja kontinuirano kliže stravom na samome rubu prikazivosti, priča Mary Shelley uistinu je impresivna matrica za svakovrsna čitanja. Za većinu je tih čitanja i tumačenja, međutim, karakteristično da priču romana tumače vraćajući se priči o nastanku samoga romana. Kao da tri pripovjedna kruga Frankensteina nisu u stanju zadržati provalu bremenite simbolike kojom su nakrcana, pa teže probiti u sve nove i nove pripovijesti.
Uostalom, kako je priča Frankensteina i sama pripovijest o genezi, nastanku i stvaranju, gotovo da je nužno da se, čitajući Maiy Shelley, opetovano vraćamo genezi teksta koji držimo u rukama.
Utoliko je čudesnija i fascinantnija činjenica da je sama pripovijest o rođenju romana postala legendom koja se uvrstila među najpoznatije priče u povijesti engleske književnosti. Moglo bi se reći, čudovišna priča o stvaranju čudovišta i sama je plod čudesne priče o genezi – same sebe.
Ljeto 1816. godine, naime, Mary Shelley je s posestrimom i mužem, poznatim engleskim romantičarskim pjesnikom Percyjem Bysshem Shelleyjem, provela u Villi Diodati, na obali Ženevskog jezera. U Villu Diodati Shelleyjevi su stigli slijedeći lorda Byrona. Kako je vrijeme bilo kišovito, romantičarska je gomilica vrijeme prekratila okladom: Mary Shelley, lord Byron i Byronov osobni liječnik, John Polidori (inače sin proučavatelja Miltona, te ujak predrafaelitskog pjesnika i slikara Dantea Gabriela Rossettija i pjesnikinje Christine Rossetti), okladili su se da će do završetka ljeta napisati priču strave i užasa, odnosno takozvanu gotsku prozu (engl. Gothic). Lord Byron svoj dio pogodbe nije ispoštovao, ali su Mary Shelley i John Polidori englesku književnost obogatili dvjema jezovitim gotskim prozama: John Polidori napisao je Vampira (The Vampyre: A Tale), a Mary Shelley Frankensteina, ili modernoga Prometeja. Gotovo je nevjerojatno da je za boravka u Villi Diodati, kad je napisala Frankensteina, Mary Shelley imala svega devetnaest godina. Autorica je kasnije opisala čin začetka priče o Frankensteinu: zabilježila je da je pripovijest začeta u jednoj jezovitoj slici iz noćne more, pred samo buđenje, kad je u snu ugledala odvratno čudovište kako se diže iz svijeta mrtvih, primijetivši da je Frankenstein njezino »odvratno potomstvo« (»hideous progeny«.). Enfant terrible britanskog filma, Ken Russell, o toj je legendarnoj epizodi godine 1986. snimio film nabijen makabrizmom, jezom i bizarnim seksom, naslovivši ga jednostavno i neprevodivo – Gothic.
Švicarska epizoda, međutim, tek je dio priče o rođenju Frankensteina. Autoričina metafora, da je Frankenstein njezino odvratno potomstvo, otvara, naime, slojevitu i nipošto jednostavnu priču o začetku i rođenju – književnoga teksta. Tom primjedbom Mary Shelley svoje autorstvo stavlja u isti red s autorstvom mahnitoga lika vlastite proze, Victora Frankensteina, koji je također konstruirao odvratno potomstvo, ustrojivši vlastitu pripovijest kao kontinuirano proklizivanje čudesnim i čudovišnim detaljima svoje biografije.
Mary Shelley rođena je 1797. godine kao Mary Wollstonecraft Godwin, iz veze spisateljice Mary Wollstonecraft i radikalnog političkog teoretičara i reformatora Williama Godwina. Feminističke povjesničarke književnosti kasnije će isticati da Mary Shelley nipošto nije bila obična devetnaestogodišnjakinja, već jedinstvena engleska književna nasljednica, koja će svoju književnu unikatnost potvrditi brakom sa Shelleyjem. I sama je Mary Shelley morala biti svjesna unikatnosti veze iz koje se rodila. Njezina je majka bila autorica oštro napadanoga eseja o pravima žena, Obrana prava žene (A Vindication of the Rights of Woman, 1792.), jednoga od prvih feminističkih tekstova, zbog koje su je kritičari nazivali »filozofskom bludnicom«. Pisala je i pripovjednu prozu – 1788. objavila je roman Mary. Prije braka s Godwinom, Wollstonecraftova je 1792. otputovala u Pariz, gdje je u vanbračnoj vezi s američkim piscem Gilbertom Imlayem 1794. rodila kćer Fanny. Iste je godine objavila i esej o svome viđenju Francuske revolucije. William Godwin bio je poznat po oštrom političkom reformizmu, a danas ga mnogi drže pretečom anarhizma. Osim političkih traktata, Godwin je napisao i nekoliko romana, od kojih se ističe gotska proza St Leon iz 1799. godine. U St Leonu je, drže povjesničari, Godwin ostvario književni portret svoje žene, a o njoj je, kao autorici Obrane prava žene, 1798. objavio i memoare. Wollstonecraftova i Godwin su, u skladu sa svojim socijalnim i filozofskim uvjerenjima, živjeli nevjenčani, te su se vjenčali tek nekoliko mjeseci prije kćerina rođenja.
Rođenjem Mary Shelley, međutim, otpočinje ono što književne povjesničarke Sandra M. Gilbert i Susan Gubar nazivaju »složenom gotskom psihodramom njezine obiteljske povijesti«. Nepunih mjesec dana nakon poroda Mary Wollstonecraft umire od sepse, čime u tome mitu rođenja sama Mary Shelley, kao uzrok majčine smrti, postaje moguće »odvratno potomstvo«. Nedugo nakon smrti žene, Godwin se drugi put ženi, posve se udaljuje od kćeri iz prvoga braka, te je šalje svojim prijateljima na školovanje. Stoga nije pretjerano reći da je u mučnoj psihodrami obiteljske povijesti Mary Shelley svoje roditelje upoznavala prije svega kao knjige i tekstove, koje je mahnito gutala. Drugim riječima, čitanje roditeljskih i inih tekstova za mladu je Mary bio osnovni način samoodređivanja i konstrukcije identiteta. Mit porijekla mladoj je književnoj nasljednici dostupan bio jedino kao – pročitani tekst, a tekstovi su odigrali ulogu roditeljske metafore. U svjetlu roditeljske neprisutnosti razumljiv postaje još jedan naoko čudovišan detalj njezine biografije: često spominjana navada Mary Shelley da knjige nosi na majčin grob i ondje ih čita, te da upravo majčin grob rabi kao mjesto za tajne ljubavne sastanke s Percyjem Bysshem Shelleyjem.
U vrijeme nastanka Frankensteina, Mary Shelley i sama je, kao potencijalno »odvratno potomstvo«, u situaciji da postane roditeljem: pobjegavši 1814. s tada još oženjenim Shelleyem, kao njegova ljubavnica, od svoje je sedamnaeste do svoje dvadeset i prve godine bila kontinuirano trudna ili u babinjama. Od četvero djece koju će roditi Shelleyu prije njegove smrti 1822. godine, samo će jedno – Percy – preživjeti, a ostala će umrijeti prije navršene druge godine života. Uhvaćena u mrežu vlastite seksualnosti i roditeljstva, Mary Shelley u to doba, sama i s mužem, i dalje vrlo aktivno čita, prije svega djela svojih roditelja, te Johna Miltona, napose njegov Izgubljeni raj, možda najimpresivniji engleski prinos pripovijestima o – genezi. Stoga ne čudi uvriježeno mišljenje povjesničara engleske književnosti da je Frankenstein Mary Shelley zapravo romantičarsko preispisivanje Izgubljenoga raja. Otud u Frankensteinu, nakon jezovite revizije miltonovskoga stvaranja, sva sila palih anđela, porođenih u genezi ljudskoga svijeta i ljudskoga roda: jer pali su anđeli svi središnji pripovjedači romana – i istraživač Walton, koji bježi u ledenu pustoš, sve dalje od svetih mjesta (Sankt Peterburg, Arhangelsk) i anđeoske sestre kojoj piše pisma; i Victor Frankenstein, kojega roman i izrijekom imenuje palim anđelom; ali i bezimeno čudovište, koje se samo imenuje palim anđelom, i kojemu je upravo Miltonov Izgubljeni raj omiljena lektira.
Nadalje, Frankenstein je i promišljena revizija ranih tekstova engleskog romantizma, prije svega koncepta stvaralačke prirode iz poezije Williama Wordswortha. Nasuprot Wordsworthu, a slično svojim čitateljskim i spisateljskim sudruzima, Byronu i Shelleyu, Mary Shelley će stvaralačku prirodu (prirodu majku?) konstruirati kao prijetvorno fascinantnu, a zapravo neprijateljsku, hladnu, smrtonosnu, čudovišnu. Njezini prikazi ledene arktičke pustoši, švicarskih ledenjaka i hladnoće škotskoga otočja Orkney korespondiraju s prikazima planine u Byronovu Manfredu, u Shelleyevu »Mont Blancu« ili u Shelleyevoj glasovitoj reviziji mita o Prometeju – u Oslobođenom Prometeju (Prometheus Unbound). Tu prirodu ugledna engleska povjesničarka romantizma Marylin Butler opisuje kao deističku – kao prirodu koju je Bog stvorio a onda se iz nje povukao.
Ne čudi, međutim, ni sve glasniji komentar da je Frankenstein – sa svojom osjetljivošću po pitanjima stvaranja, individualnosti, roditeljstva – ujedno kritika muškoga modela romantizma. U knjizi o rodu i spolu u romantizmu, Anne Mellor, naprimjer, govori o romantizmu kod spisateljica, koji naglašava etičnost kulturnog i psihološkog gospodarenja komunalnošću i obiteljskim odnosima. Nasuprot revolucionarnoj prometejskoj politici Blakea, Godwina i Shelleya, i programu koji je promicao radikalne društvene promjene i utopijsku transformaciju društvenog i političkog poretka, romantičarske spisateljice, kaže Mellorova, zastupale su alternativni program utemeljen na obiteljskoj politici i ideji države koja se mijenja postupno i racionalno, pod paskom i oca i majke. Isto tako, narcizmu i solipsizmu muškog stvaralačkog čina suprotstavlja se decentrirana figura ženskog rađanja, neodvojivo povezana s drugim. Ipak, kako to Mary Shelley pokazuje u Frankensteinu, ta je alternativa nerijetko osuđena na propast: Frankensteinova sebična ambicija – njegov sebični stvaralački čin – uništit će sve brižne, altruistične obiteljske mreže u romanu. Otud u Frankensteinu sva sila siročadi, čiji su jedini roditeljski tragovi zapisani u pripovijestima o porijeklu što ih Mary Shelley opsesivno evidentira: siroče je Caroline Beaufort, Frankensteinova majka; nakon njezine smrti, siroče su sam Frankenstein i njegov umoreni mali brat, William; siroče je Frankensteinova posestrima i zaručnica, Elizabeth Lavenza; siroče je Justine, nepravedno osuđena za zločin koji nije počinila; bar dijelom, siročad su Felix i Agatha de Lacey, te Felixova zaručnica; siroče je, naposlijetku, samo bezimeno čudovište, kojega se stvoritelj ne samo odrekao već ga želi ubiti. Siroče je, uostalom, i sam roman: Frankenstein, ili modemi Prometej 1818. godine objavljen je anonimno. Onovremeni su kritičari autorstvo pripisivali naizmjence Williamu Godwinu i Percyju Byssheu Shelleyu, ali se ime »majke« nije spominjalo.
Kao isprva nepotpisano siroče, sastavljeno od ostataka i tragova tuđih tekstova, kojemu je vještina njegove autorice iznova udahnula život, koje je sama autorica nazvala svojim »odvratnim potomstvom«, i koje već dva stoljeća ne prestaje izazivati jezu i fascinaciju, Frankenstein Mary Shelley neobično je nalik čudovištu koje opisuje. U tome smislu roman Mary Shelley je roman o genezi, i kao takav – svaki put iznova, svaki put pretjerano, iščašeno i nepravilno – roman o samome sebi. Premda je Mary Shelley do svoje smrti, 1851. godine, napisala još nekoliko romana (Valperga, 1823., Posljednji čovjek, 1826., Lodore, 1835.), nijedan nije ponovio uspjeh Frankensteina, ili modernoga Prometeja. Možda je čudesnu (čudovišnu?) dugovječnost Frankensteinu osigurala upravo njegova opsesija genezom iz ženske perspektive: iz perspektive opterećene »traumom placente« (kako je naziva feministička teoretičarka Susan Winnett), koja zna da je orgazmička kulminacija stvaralačkog čina tek početak, da je rođenje (teksta) tek faza a ne kraj.