Petak, 5 Decembra, 2025

Iranac u Japanu

 

Abas Kjarostami (Abbas Kiarostami) je reditelj koga su mnogi pokušali da razumeju. Drži kameru iz ovog ugla, snima izbliza, u autu… I sve su to očigledne stvari. Ali kao i svaki umetnik i on nam nešto govori. Pitanje je šta tačno. Problem nastaje kada pokušate da ga „čitate“ na osnovu primera koje već poznajete, a tu su uglavnom holivudska i evropska dela.

E, ovaj iranski reditelj vas je zeznuo. Njegovi filmovi su uvek drugačiji, ne postoji jedan obrazac, pa morate početi da mislite drugačije. Morate prihvatiti da ste glupi, da bi mogli da razumete Kjarostamija. A i tada će to biti samo jedno od čitanja.

To je reditelj koji je pomerio granice filma. On vas čini da se osećate bespomoćno, nakon dva sata gledanja i sati razmišljanja i čitanja.

Svi evropski reditelji uglavnom pričaju jednu priču. Almodovar priča o marginalnim društvima, o posledicama Frankovog doba, preispituje crkvu, Sorentina nerviraju visoko italijansko društvo, korupcija, odnosi među ljudima, Haneke se bavi nasiljem. Jasno je. Ali kod ovog iranskog reditelja to se ne može reći. On se odlučio da ne snima film samo o jednoj temi. Njega muči sve i ništa. On proučava jedno i zatim prelazi na sledeću stvar.

I tako smo shvatili da ne postoji jedna formula za Kjarostamija. Svaki njegov film je za sebe. Prostim rečnikom nikada ne bi rekli da je to isti reditelj.

Danas vam preporučujemo japanski film „Like Someone in Love“. Mlada devojka se seli u Tokio da studira. Ali, počinje da se bavi i drugim poslovima, tačnije prostituiše se. Tako upoznaje dedu koji je čak vrlo prijatan i želi da joj pomogne. Deda je prevodilac, stalno ga zovu klijenti i prekidaju. Trudi se svima da ugodi.

Ona pak ima dečka koji je ljubomoran, koji ne zna za njen noćni posao. Kada kažem ljubomoran, mislim neprijatno vam je da gledate i ne znate zašto je sa njim. Tačnije, nikome u njenoj okolini nije jasno šta ona radi s tim likom, svi joj govore da joj on ne treba i savetuju je da ga ostavi. Momak koji je ljubomoran je takođe vrlo neodlučan i ne zna kako da se ponaša.

A kako to biva u japanskim društvima, oni su vrlo ekstremni u svom ponašanju.

Japansko društvo je jedno od najuređenijih. Sve je besprekorno tačno, čisto, poznaje se red, pravila. Kada gledamo sa strane, mogli bi se zapitati da li su oni srećni, da li im prija toliko pravila. Verovatno im to sve prija. Znaju da za ispunjene zadatke dobijaju nagradu. Za pogrešno obavljene zadatke bivaju kažnjeni, a nekada i sami moraju da se kazne.

Vrlo su ekstremni. Ali, nisu zatvoreno društvo. Primaju ljude sa različitih strana i oni bivaju ili usisani u društvo ili se sami vrate. Kako oni odluče.

Mislim da je ovde reditelj hteo da prikaže osobe koje ne mogu da donose odluke, osobe koje su vrlo neodlučne i koje, pri tom, žive u društvu u kome ljude s dilemom (zvuči kao bolest, zar ne?) baš i ne cene mnogo.

Kjarostami kao da je hteo da nam prikaže da ovi građani nisu sposobni sami da odlučuju, jer su navikli da država donosi odluke umesto njih.

 

 

Povezane vijesti

Psihološki horor-triler koji je postao jedina Kingova ekranizacija nagrađena Oscarom

Foto: Columbia Pictures Collection / Everett / Profimedia Misery, psihološki horor-triler nastao prema istoimenom romanu Stephena Kinga, premijeru je imao 1990., a danas se smatra...

Sonja Savić: Glas i lice jednog vremena

Sonja Savić Sonja Savić nije bila obična glumica. Bila je fenomen, glas i lice jugoslovenske kinematografije osamdesetih, žena koja je svojim prisustvom na filmu i...

Popular Articles