Vizual: Danilo Ćetojević
Udruženje nezavisnih stvaralaca i aktivista „Geto“ organizuje izložbu povodom Dana ljudskih prava pod nazivom „Šik i Subverzija“ koja će biti otvorena šestog decembra u prostorijama Društveno Kulturnog Centra „Incel“.
Piše: Isidora Branković
Šik i Subverzija! Glasno, razigrano i otporno. Duboko. Krako. Rolovka!
Izložba Šik i Suberzija okuplja umjetnice mlađe generacije – Tajanu Dedić Starović, Vladimirku Velagu i Isidoru Branković, koje kroz svoju umjetničku praksu istražuju segmente savremenog društva, identitet i rodna prava.
Umjetnost kao glas koji prolazi kroz sve pore postojanja posmatrača, afirmišući kritičko razmišljanje o društvu i slobodi. Glasna, bučna. Tiha. Statična. Brza. Stijena! Ponekad pomislimo da sloboda postoji. U našim kućama, dvorištima, školama. Snovima! Naša sloboda postoji u našim neiscrpnim izvorima imaginacije. Vježbe disanja. Diši duboko. Udahni. Izdahni. Nemoj da paničiš. Tako je nećeš nikada naći. Patrijarhalno društvo u kome su većinski muškarci na pozicijama moći diktiraju tokove kolektivnog i individualnog identeta. I standarde ljepote! Tajana Dedić Starović kroz seriju video performansa Mamasita istražuje granice ljepote i bola. Otvarajući pitanja o tradiciji, kulturnom nasljeđu i aktuelnim trendovima ciklusa uljepšavanja koje postaje cjeloživotni ritual. Umjesto isticanja individualnosti, šminka postaje maska koja suzbija jedinstvenost i stvara uniforme.
U seriji crteža Da ne čuje zlo iscrtanih proizvodima za šminkanje, Vladimirka Velaga ispituje trendove i uticaje na estetski identitet žene. Format rada, nalik filmskoj traci, aludira na prolaznost, suptilno kritikujući društvene norme i očekivanja vezana za žensku estetiku i identitet. Prateći nasljeđe kroz žensku liniju porodice, Velaga dekonstruiše društvene norme, rituale i stereotipe, otvarajući prostor za refleksiju o uticaju kulture, nasljeđa i svakodnevnih rutina na identitet žene. Slojevit segment ženskih emocija i percepcije o ljubavi, strasti i odnosima kroz društvene norme i zadane obrasce osjećanja i ponašanja, Velaga prikazuje kroz rad Trubo Art. Autorka provokativno postavlja pitanja o ulozi i cijeni ženskih emocija u društvenom narativu – kako su one oblikovane, potisnute, i kako se kroz turbo-folk i dalje projektuju kroz percepciju patrijarhalne kulture.
Simboličkim vezom prikazuje trajnu ranjivost i snagu žene u zajednici koja oscilira između emotivnog izražavanja i društvene represije. Ovi stihovi, lični i kolektivni, istovremeno postaju svjedočanstvo istorijskih rana i upozorenje o cikličnim obrascima koji se ne mijenjaju. Svjedočanstvo ženskih emocija, nametnutih od strane svijeta u kome vlada muški princip, nježno opisuju stihovi Desanke Maksimović. Ne, nemoj mi prići! Hoću iz daleka da volim i želim oka tvoja dva. Jer sreća je lijepa samo dok se ćeka, dok od sebe samo nagovještaj da.
Kroz rad Minotaur, Isidora Branković opisuje složenost odnosa u našoj imaginaciji i realnosti. Svjedočanstvo o čovjeku biku. Ženi u slobodi svojih nježnih i dubokih emocija vid zatvaraju teški okovi društvenih pravila, koji kao svileni šalovi padaju po našim licima. Sirova snaga spermatozoida koja uvijek nekako padne sa strane.
U radu Miraz, inspirisanom traumatičnim iskustvima svoje porodice tokom rata u Bosni devedesetih, Vladimirka Velaga koristi dve vezene plahte koje je njena majka kao djevojka izradila a kasnije sačuvala u izbjeglištvu i dodaje jorgan i jastuk na kojima interveniše. Umjetnica na jorganu i jastuku izvezuje rutu njihovog izbjegličkog puta, pretvarajući je u mapu ličnog i kolektivnog pamćenja. Ovaj rad simbolizuje izgubljeni dom i nesigurnu budućnost, dok ujedno slavi snagu ženskog nasljeđa, nježnosti i borbe za opstanak. Postelja više nije mjesto odmora, već svjedočanstvo prošlih trauma, koje više ne pripada ni jednom domu. Ćuteći ćemo otići! Gluho glamočko kolo moje majke, bake i njihove majke igrale su sigurno svakog petka na tihoj livadskoj žurci kako bi pokazale snagu i izdržljivost da biraju muža. A onda nema neću! Koja posljednja ostane.
Moja zemlja puna je blata. Puna trošne zemlje. Sada gluho glamočko igraju i žene i muškarci. U teškim cipelama. Lijepim haljinama i bižuterijom. Dok god pokazujemo snagu teškom igrom u blatu, ćuteći ćemo otići! Meni moj tata ne da u blato.
Manifestaciju povodom Dana ljudskih prava, koja će se održati u DKC „Incelu“u petak 6.12.2024., organizuje UNSA Geto u partnerstvu sa galerijom „Vagon“ i Kućom ljudskih prava iz Banjaluke a podržana je od Ambasade Kraljevine Holandije u Bosni i Hercegovini.