Sunday, November 24, 2024

Zašto žene češće idu na terapiju?

Foto: Prometej.ba

Značajno veći postotak žena, u usporedbi s muškarcima, traži pomoć u ustanovama za mentalno zdravlje. Da bi se razumjelo zašto je tako, potrebno je osvrnuti se na povijest bavljenja mentalnim zdravljem i na društveni kontekst

Logičan odgovor na pitanje iz naslova bio bi: zato što im je više potrebna.

Ali razlozi nisu oni na koje prvo pomišljate.

Različite instance poput Svjetske zdravstvene organizacije, Eurostata, Američke psihološke udruge itd. upućuju na značajno veći postotak žena koje traže pomoć u ustanovama za mentalno zdravlje. Međutim, i bez podataka, iskustvo svih nas koji se bavimo mentalnim zdravljem potvrđuje isto. Prema nekom slobodnom izračunu rekla bih da je zastupljenost klijentica u mojoj praksi čak 80 % od ukupnog broja.

Žene nisu ni „slabije“ ni „emotivnije“, a pogotovo nisu „histeričnije“, kako se kroz povijest smatralo, samo su im društvo i sistem manje naklonjeni. Drugim riječima: da, žene idu češće na terapiju, ali ne isključivo zbog unutrašnjih, nego zbog vanjskih razloga. U podjednako validne razloge za dolazak, osim depresivnih epizoda, paničnih napada ili socijalne anksioznosti, spadaju i problemi u braku, nezadovoljstvo poslom ili, na primjer, tretman u porodilištu – što je sve značajno povezano s rodom (eng. gender), tj. tretmanom žene u društvu. Ovaj tretman onda posljedično dovodi do stanja koja se klasičnim psihijatrijskim jezikom nazivaju „patološka“ i koja se tradicionalno tretiraju izolirano – neovisno o situaciji koja ih je izazvala, što samo po sebi ne rješava problem. To je skoro isto kao kad na ranu koja ne zarasta nalijepimo flaster.

Da bismo bolje razumjeli zašto je to tako, potrebno se kratko osvrnuti na povijest bavljenja mentalnim zdravljem žena.

Mizogina povijest mentalnog zdravlja i histerija

Tretman žena s psihičkim poteškoćama je oduvijek bio drugačiji od tretmana muškaraca. Da se razumijemo, tretman muškaraca je također često bio pogrešan, okrutan i nehuman, ali tretman žena je uvijek bio dodatno označen zaključcima proizašlim iz tumačenja njihove „ženske prirode“. Na najstarijem papirusu koji pruža uvid u egipatsku medicinu, Kahunu, smatra se da materica luta ženskim tijelom i uzrokuje različite bolesti, pa tako i „ludilo“. Stari Grci od ovoga onda prave koncept „lutajuće materice“ (uterus migrans) pri čemu se naročito ističe Aristotel koji uspostavlja značenje histerije kao bolesti nastale zbog seksualne deprivacije. Inače, stari dobri Aristotel je žene smatrao fizički i psihički inferiornim muškarcima te je preporučivao djevicama da što prije „uzmu“ muža i ostanu trudne da ne bi postale histerične.

Malo poznata činjenica je da su tokom srednjeg vijeka i progona vještica žene koje su optuživane za vještičarenje često bile „lude“ žene s psihičkim poteškoćama, ili one koje su živjele same i odbijale da se udaju. Rijetko se spominje i da su u „slavnim“ azilima iz 18. vijeka u koje su zatvarani „nepodobni“, pa time i luđaci, veliku većinu činile žene: prosjakinje, beskućnice, prostitutke, „luđakinje“. S uspostavom psihijatrije kao discipline, krajem 19. i početkom 20. vijeka, glavna ženska mentalna bolest je i dalje histerija koja se liječi elektrošokovima, histeroktomijom, kliterodektomijom, masturbacijom i sl. Dakle, žena se isključivo posmatra kroz svoju spolnu/reproduktivnu funkciju i cijelo njeno bitisanje se tumači kroz nju.

U prvim psihijatrijskim bolnicama često su bile žene koje su bile „neposlušne“, bilo da su odbijale da se pokore društvenim pravilima, udaju i „budu dobre“, ili su pak bile seksualno nezavisne i „amoralne“. Muževi su mogli da institucionaliziraju supruge samo zato što bi procijenili da ne ispunjavaju dovoljno dobro svoju bračnu ulogu: ne slušaju, ne brinu se o djeci ili izražavaju seksualno nezadovoljstvo. Sve ovo podsjeća na scenarij nekog horor-filma, i nije bez razloga što su psihijatrijske ustanove često i bile motiv ovih filmova.

S razvojem psihofarmakologije od druge polovine dvadesetog stoljeća, naročito u Americi, ženama se masovno propisuju antidepresivi i anksiliotici, i tada se uspostavlja topos „nezadovoljne domaćice”. On se također obrađuje u mnogim horor-filmovima, među kojima bih izdvojila sjajni The Hours (Sati, 2002, red. Stephen Daldry), iako nije žanrovski svrstan u horore, snimljen prema istoimenom romanu Michaela Cunninghama.

Međutim, nije najstrašnija stvar u ovome što je to sve bilo tako, nego što je djelimično još prisutno i danas. Da, histerija nije više zvanična bolest i ne postoji kao oficijelna dijagnoza, ali nismo mi još odmakli od ovakvih uvjerenja. Sve ovo i dalje živi u svakodnevnom životu, i perpetuira se kroz patrijarhalne obrasce i tradicionalne rodne uloge. Žena je i dalje rob društvenih očekivanja, što ostavlja posljedice na njeno psihičko zdravlje.

Šta ovo znači u praksi danas?

Ovo dovodi do razvoja depresije, anksioznosti i drugih psihičkih poteškoća. Gledano procentualno, žene češće razvijaju veliki depresivni poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, specifične fobije, socijalno anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, distimiju, panične napade, čak i posttraumatski stresni poremećaj (što se kolokvijalno veže za muškarce sudionike ratova), dok muškarci češće imaju problema sa zloupotrebom droge i alkohola i s njima povezanih psihičkih stanja.

Pritom ove psihičke poteškoće koje prednjače kod žena nisu neovisne o životu koji vode, nisu „patološki odraz njihovih genetskih predispozicija“ i biološka datost, nego su velikim dijelom odraz situacija kojima su izložene i vanjskih faktora. Tako je nasilje koje žene trpe unutar porodice često razlog za depresivnu epizodu, a nejednak socioekonomski status, diskriminacija i društveni pritisak vode ka odustajanju od borbe, povlačenju i razvijanju depresivnog afekta zbog uvjerenja da se ionako ništa ne može promijeniti/postići. Žene su često odgajane u uvjerenjem da je ljutnja neprihvatljiva i da je trebaju zatomiti, dok se dječacima više toleriše ljuto/proaktivno ponašanje. Nadalje, postpartum depresija je nešto što je samo „žensko iskustvo“ i osim što je povezano s hormonskim i fiziološkim promjenama, također je povezano i s pritiskom nove društvene uloge koja se očekuje od žene.

Panični napadi su kod žena dvostruko češći nego kod muškaraca, zato što je društveni pritisak koji trpe složeniji – od njih se očekuje više uspješnih uloga. Kada govorimo o rodu, zanimljivo je da postoje razlike u sadržaju OKP-a i fobija. Tako žene češće imaju opsesivne misli koje su u vezi sa zarazom i čišćenjem, dok muškarci imaju erotske i religijske opsesije. Kod žena prednjači agorafobija – strah od vanjskog javnog prostora, što se može tumačiti njenom tradicionalnom vezanošću za kuću, privatne prostore, dok kod muškaraca prednjači klaustrofobija, baš zbog odgojne inklinacije ka vanjskom, javnom.

Normalizacija društvene patologije ide dotle da se npr. neka ponašanja kao što su pretjerano čišćenje i briga za kuću smatraju vrlinom, naročito kod žena starije generacije, iako ona po svojoj prirodi potpuno potpadaju pod prirodu opsesija i anksioznih kompulzija. Ovakve slučajeve često srećemo u praksi.

Društvo kao izvor bolesti

Veoma je bitno da stručnjaci iz mentalnog zdravlja budu svjesni svih ovih stvari. Da bi se na pravi način pomoglo osobi, krucijalno je da se posmatra cijeli njen društveni kontekst i da se psihičko stanje ne tretira samo kao medicinska dijagnoza (biološka kategorija). Mnogi od simptoma s kojima se susreću nisu patološki, nego su naprosto adaptibilni.

Također, bitno je da se pojedinci koji se bave mentalnim zdravljem oslobode svojih vanjskih i unutrašnjih (internaliziranih) predrasuda, koje imaju o određenim kategorijama stanovništva i pojedincima. Vezano za rod, stereotipna mišljenja koja mogu imati su, na primjer, da su žene emocionalnije, „osjetljivije“, pasivnije, ranjivije, iracionalnije (zbog hormona), brižnije i sklonije njegovalačkom ponašanju (to je ono kada se u akcionom filmu rani neki muškarac, odmah imamo ženu koja trči sa zavojem i prvom pomoći, jer ona, eto, samim tim što je žena zna kako da je pruži), da su smotanije u vožnji ili manje znaju matematiku i informatiku (ne ide im jer im nije razvijen taj dio mozga). Međutim, osim roda, može se raditi i o vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji, rasi, klasi ili pak o nekim lokalnim razlikama.

Nažalost, danas je u praksi mentalnog zdravlja prisutno puno loših primjera koji se nekad mogu svrstati i u kategoriju rušenja osnovnih ljudskih prava. Na taj način „stručnjaci” uspješno održavaju problem umjesto da predstavljaju način njegovog rješenja.

Da se vratim na pitanje s početka. Da, žene idu češće na terapiju, ali to nije zato što su one bolesnije, nego zato što je društvo to koje se treba liječiti/mijenjati.

Piše: Emina Žuna, Prometej.ba

Povezane vijesti

Ponižavajući odnos prema institucijama kulture i bh. identitetu

Foto: Grad Sarajevo Jadan je i ponižavajući odnos prema bosanskohercegovačkim institucijama kulture i generalno prema svemu što u svom nazivu ima pridjev „bosanskohercegovački“, prema svemu...

“Nismo sestre, al’ se volimo” – taktike preživljavanja parova

Ilustracija Tužna sam od nemoći. Često se suočavam sa situacijama u kojima ne mogu ništa da promijenim, nad kojim nemam kontrolu i to mi zaista...

Popular Articles