Foto: Taylor Flowe/Unsplash
Prosvjetnim radnicima u Srpskoj oduzeto je dostojanstvo i svi mehanizmi da budu autoritet u učionici, što je ključni segment u procesu vaspitanja i obrazovanja kako bi djeca u budućnosti izrasla u dobre ljude, a stručnjaci upozoravaju da se pod hitno moraju preduzeti mjere koje će nastavnicima, koji su svakodnevno izloženi pritiscima roditelja i đaka, osigurati rad bez presije, ali i bezbjednost.
Piše: Anita Janković Rečević
Zajednički je to stav predstavnika prosvjetnih udruženja i sindikalista koji ističu da su dešavanja u bijeljinskoj Srednjoj poljoprivrednoj i medicinskoj školi, gdje je roditelj jedne učenice dva puta ošamario nastavnicu Oliveru Krsmanović, upalila crveni alarm o problemima koji se već duže vrijeme guraju pod tepih.
Sekretar Udruženja prosvjetnih radnika “Ipak se okreće” Danijel Mihić, iza kojeg je 17 godina nastavničkog staža, kaže za “Glas” da prosvjeta tone brzinom slobodnog pada.
– To nije više stvar decenije ili godine, to je pitanje mjeseca i dana koliko se stvari usložnjavaju. Naročito nakon pandemije virusa korona kada je barijera između roditelja, djece i nastavnika izgubljena. Mnogi đaci ili njihovi roditelji subotom u ponoć šalju poruke nastavniku i nešto zapitkuju što govori mnogo toga o poštovanju onog ko prenosi znanje – priča Mihić.
Prosvjetni radnik danas, navodi Mihić, mora biti dostupan svima, da žonglira između potreba djece, roditelja, nastavnih planova i programa kao i rukovodstva škole.
– I nema pravo da se žali. Nastavnicima su danas ruke za većinu stvari vezane, nemaju pravo dijete koje ometa nastavu izbaciti sa časa, već ga šalju psihologu koji obično ili nije tu ili je zatrpan poslom. Mnogo toga je kontradiktorno u našim propisima koji postoje, ali se u praksi najčešće ne primjenjuju. Stanje u obrazovnom sistemu je toliko loše, a to se samo čuje kad se desi tragični slučaj, kad neko nekog prebije – kazuje Mihić.
On kaže da je u praksi bilo slučajeva da upravni odbor škole donese odluku o izbacivanjau đaka zbog nedoličnog ponašanja, a već sutradan se odluka poništi jer je neko “uticajan” to tražio.
– Svaki dan čuješ nemoj ovog, nemoj onog i sistem se urušava. Prosvjetari moraju biti selektivni, što u praksi iščezava, jer se stalno nečijem djetetu mora gledati kroz prste. Moram naglasiti da je 95 odsto i roditelja i đaka sasvim primjerno, a da prosvjeta pati zbog pet odsto bahatih. Ne stižemo se baviti dobrom i marljivom djecom, od pet odsto onih kojima je škola igraonica – kategoričan je Mihić.
Slučaj iz Bijeljine za Mihića je presedan, ali bi to moglo postati praksa zbog čega bi prosvjetni radnici trebalo da dobiju status službenog lica.
Za to se zalaže i predsjednik Sindikata obrazovanja, nauke i kulture RS Dragan Gnjatić, navodeći da će organizacija na čijem je čelu pružiti podršku nastavnici Krsmanović, ali i svim ostalim kolegama koji osjećaju nesigurnost na radnom mjestu. On je istakao da su prije samo tri-četiri decenije prosvjetni radnici bili najcjenjeniji u društvu, a danas su potcijenjeni na svaki mogući način.
– Svi moraju pružiti podršku prosvjetnim radnicima koji su stub svakog društva. Ako mi pogriješimo u vaspitanju samo jedne generacije cijelo društvo će biti u problemu narednih 40 godina. Svima nam mora biti cilj da vaspitamo prije svega dobre ljude, a potom i stručnjake. Djeca moraju shvatiti da imaju određene obaveze u školi, a ne samo prava. Dostojanstvo nastavnika koje je poljuljano se mora vratiti. Naše pravo je da ocjenjujemo znanje djece onako kako mi procijenimo, a ne da nam to sugerišu roditelji – naveo je Gnjatić i dodao da su dešavanja iz Bijeljine prevršila sve mjere.
Iz Ministarstva prosvjete i kulture RS juče su osudili fizički napad roditelja na nastavnika, izrazivši očekivanja da su prema počiniocu primijenjene stroge sankcije. Naveli su da bezbjednost učenika i zaposlenih u školama mora biti apsolutni prioritet, insistirajući na nultoj toleranciji na nasilje.
Zastarjela nastava
Danijel Mihić kaže da struka mora naći i rješenja za unapređenje nastavnog procesa jer su danas djeca deset godina ispred predavača kada je riječ o informatičkoj pismenosti.
– Mi najčešće predajemo zidovima. Nastava koju izvodimo im ne drži pažnju, nije prilagođena dječijem umu koji nije isti kao prije 20 godina. To je naučno dokazano. U ovakvim okolnostima se ne zna ko više čeka zvuk zvona za kraj časa, đak ili nastavnik – tvrdi Mihić.