Da nije bilo krika dječaka, žrtve u Narodom pozorištu u Sarajevu, Moamer Kasumović, presuđeni seksualni nasilnik koji je otkupio svoju slobodu, i dalje bi bio popularni glumac iz naše mahale koji reprizno uveseljava regiju. Kako je zavjet šutnje ogolio propast ljudske empatije u našem društvu.
Piše: Amer Obradović
Film ”Život je lijep” Roberta Benignija jeste masterpiece, bez obzira na to što su ga konzervativni kritičari osuđivali, jer na veliku tragediju kao što je holokaust reditelj gleda kao na životnu igru. Uistinu, u koncentracionom logoru, pored horora koji se u njemu događa, svjedočio sam lično ’93. godine i takvim situacijama u kojima se na život mora gledati kao na vječnu igru s neizostavnom nadom u sretan kraj. To je ponekad jedini način da tamo ne poludite. Zbog takvih priča i takvog pristupa i volim taj film. U njemu ima nekoliko scena u kojima glavni lik Guido (kojeg igra režiser Benigni) razmjenjuje zagonetke s doktorom Lessingom. ”Ako izgovoriš moje ime, više me neće biti. Šta sam ja?”, pita ga Lessing, a Guido zna odgovor – tišina. Lessing će kasnije u nacističkom koncentracionom logoru zgaziti Hipokratovu zakletvu i svaku ljudskost, ali će i poludjeti jer je u vječnoj potrazi za rješavanjem zagonetki, dok nacisti trijebe sve oko sebe i njega. Odgovor iz Lessingove zagonetke – tišina – prekrila je čak tri godine jedan monstruozni slučaj o kojem danas priča Bosna i Hercegovina i regija, a radi se o glumcu Moameru Kasumoviću, koji je 2021. godine presuđen zbog bludnih radnji nad maloljetnikom.
I najfrapantniji je u čitavom slučaju bio evidentan zavjet šutnje. Ta je Lessingova tišina pune tri godine pokrila Kasumovićeve gnusnosti i seksualno nasilništvo nad maloljetnikom. Taj zavjet šutnje koji je očito pokrio ”javnokulturnjački” krug, u kojem se Kasumović kretao, kao i one dežurne galamdžije koji vrlo rado zagrakću i kada u Sarajevu puhne jugo. Ali – muk. Totalni. Bez obzira na to što se radi o pedofiliji. Nemoguće da neko od Kasumovićevih kolega nije znao za ovaj slučaj, neko od ljudi koji su u medijima, oni koji su politici, generalno u javnom životu, ali svi oni su šutjeli i zapravo ovim zavjetom šutnje na najbrutalniji način pokazali da smo kao društvo propali. Ovakav me muk podsjetio i na još jedan odličan film Spotlight, koji je rađen po istinitoj priči o zavjetu šutnje u Katoličkoj crkvi u Bostonu. Tada je ključnu ulogu u razbijanju tog zavjeta odigrao medij – Boston Globe – čiji su novinari objavili seriju istraživačkih tekstova u vezi sa svećenicima u Bostonskoj nadbiskupiji, koji su seksualno zlostavljali djecu, a nadređeni su to prikrivali decenijama. Kasnije je otkriveno da ovo nije izolovan slučaj, već dio šireg problema u cijeloj Katoličkoj crkvi širom svijeta, uključujući zemlje poput Irske, Australije, Kanade i mnogih drugih.
U razotkrivanju slučaja “Kasumović” ključnu ulogu nije odigrao medij, niti institucije, nego žrtva. Jedan je mladić prekinuo muk! U prizoru koji liči na Munkov Krik, tokom jedne pozorišne predstave 16. septembra ove godine, mladić, druga Kasumovićeva žrtva, zavapio je o slučaju i potrebi da se čuje za istinu, da se javno govori o presuđenom seksualnom nasilniku nad maloljetnicima. Ustvari, taj mladić, ta žrtva, prekinula je rješenje iz Lessingove zagonetke. Ta je žrtva naš Boston Globe, naša institucija koja je razbila zavjet šutnje u kojem su licemjeri i kukavice. Poslije se ispostavilo da se ne radi o dječaku zbog kojeg je Kasumović presuđen, nego o njegovoj drugoj žrtvi. Taj hrabri mladić bio je jači od svake proživljene traume, svake stigme, svakog zavjeta šutnje koji je dotada štitio Kasumovića. Da nije bilo žrtvinog krika u pozorištu, i danas bi Moamer Kasumović bio popularni glumac iz naše mahale, neko ko reprizno uveseljava regiju i pred kojim se otvaraju sva vrata filmova, serija i pozorišnih predstava na ovom našem empatično ugušenom prostoru.
Munk je objasnio da je inspiracija za sliku došla tokom šetnje s prijateljima, kada je doživio trenutak emocionalne preplavljenosti. U svom je dnevniku napisao: “Dok sam hodao putem s dva prijatelja, sunce je zašlo, a nebo je odjednom postalo krvavo crveno. Osjetio sam beskonačan krik prolazeći kroz prirodu.” Taj krik predstavlja univerzalnu ljudsku reakciju na svijet koji je zastrašujući i u kojem Moamer Kasumović svoju krivicu može otkupiti novcem i otići u Crnu Goru, nastaviti glumiti, raditi i smijati se ljudima u lice kao da se ništa nije dogodilo. Prebacivanje odgovornosti samo na pravni sistem nije prava slika našeg društva, koje taj isti sistem na neki način oslikava. Nije li se i Adolf Eichmann tokom svoje odbrane pozivao na to da je on samo ”administrativac” koji je poštivao i sprovodio nacističke norme? Naš je problem znatno dublji od pravosudnog, zakonodavnog ili onog izvršne vlasti.
Moamer Kasumović završit će u sedmom krugu Danteovog ”Pakla”. Seksualni nasilnik nad djecom ništa drugo ne zaslužuje. Sistem koji mu je omogućio da plati vlastiti zločin samo je ogledalo u našeg društva, u kojem nam jedino preostaje da se uhvatimo za obraze i kriknemo na mostu ispod krvavocrvenog neba.