Foto: Mikita Yo/ Unsplash
U Veneciji je velika potražnja za turističkim uslugama koje donose velike profite potisnula ponudu usluga za lokalne stanovnike. Bez dugoročne strategije za revitalizaciju, istorijski grad će ostati na putu da postane kulturni mauzolej
Zemlje sa velikim bogatstvom ili prirodnim resursima često postaju žrtve tog svog blagoslova. Ekonomisti već dugo znaju da zemlje bogate resursima mogu zapasti u cikluse sporog ekonomskog rasta, intenzivnog degradiranja životne sredine i slabih demokratskih institucija. A od „prokletstva resursa“ takođe mogu patiti i mjesta obdarena jedinstvenim umjetničkim i arhitektonskim nasljeđem. Veličanstveni spomenici iz slavne prošlosti mogu stvoriti ekonomske rente i sektorske distorzije slične onima koje stvaraju velike rezerve fosilnih goriva i dragocjenih minerala.
Venecija je dobar primjer za to. Pogođena brzim i jeftinim turizmom, ona sve više pati od „prokletstva ljepote“. Nedavna odluka grada da naplaćuje ulaznicu od 5,45 dolara za jednodnevne posjete samo potvrđuje veći problem: Venecija je na putu da postane muzej na otvorenom – kulturni mauzolej.
Prirodni resursi i arhitektonska ljepota nisu toliko različiti kao što se može činiti. Oboje su rijetki i geografski koncentrisani. U slučaju Venecije, grad je izuzetno arhitektonsko remek-djelo; čak i najmanje zgrade mogu sadržati djela nekih od najvećih svjetskih umjetnika – od Đorđonea i Ticijana do Tintoreta i Veronezea. Zato se Uneskova titula svjetske baštine odnosi na cijeli grad, a ne samo odabrane zgrade ili kvartove Venecije.
Ali takvo ogromno arhitektonsko i kulturno bogatstvo može predstavljati ekonomsku zamku. Kada u ekonomiji samo nekoliko unosnih industrija privuče većinu ljudskog i finansijskog kapitala, to može potisnuti investicije u drugim sektorima. To na kraju sprečava sektorsku diverzifikaciju i narušava ukupnu konkurentnost. Ova situacija poznata pod nazivom „holandska bolest“, jer je upravo to ono što se, nakon otkrića velikog nalazišta prirodnog gasa, krajem 1950-ih godina dogodilo u Holandiji.
U Veneciji je velika potražnja za turističkim uslugama koje donose visoke profite potisnula ponudu usluga za lokalno stanovništvo. Zato istorijski grad postaje sve manje pogodan za život. Broj stanovnika je sa 150.000 iz 1960-ih godina pao na današnjih oko 50.000, a kvartovi sa manje turističkih atrakcija već izgledaju kao grad duhova. Zgrade su napuštene, ulice prazne, a prodavnice prehrambenih proizvoda skoro i ne postoje. Jedini znaci stvarnog života su preostali tradicionalni barovi koji još uvijek rade. Studenti animiraju inače uspavani noćni život, a rijetki kulturni događaji su usmjereni ka turistima, čiji broj nastavlja da raste.
Prije dvije decenije, Venecija je imala nešto više od dva miliona noćenja godišnje; do 2022. taj broj je dostigao 3,2 miliona, a jednodnevnih posjeta bilo je oko 30 miliona. Očekivano, malobrojni preostali Venecijanci su direktno ili indirektno zaposleni u turističkom sektoru, što je dovelo do ekonomske devastacije ostatka grada. Sa nestankom tradicionalnih industrija, kao što su hemijska industrija i čelik, Ministarstvo za razvoj Italije proglasilo je situaciju u Veneciji i njenoj okolini industrijskom krizom.
Naravno, prokletstvo ljepote nije isključivo problem Venecije. Postoji mnogo malih sela i gradova širom svijeta čija je ekonomija u potpunosti zarobljena turizmom. I u velikim i dobro razvijenim gradovima, kao što su Barselona ili Rim, masovni turizam sve više ugrožava kvalitet života njihovih stanovnika. Ipak, razmjere problema u Veneciji su zapanjujuće. Ona nije neki mali srednjovjekovni gradić čija je jedina budućnost u kapitalizaciji prošlosti, već veliki veliki evropski grad koji bi mogao da stremi nečemu drugačijem. Nekada sjedište prosperitetnog carstva, Venecija je vjekovima bila most između Zapada i Istoka. Iako život u gradu na vodi nije jednostavan, ona je uvijek uspijevala da se nosi s tim.
Ulazna taksa, koja je kao pilot-program uvedena između aprila i sredine jula, najvjerovatnije će biti trajno uvedena 2025. godine, moguće i udvostručena. Ipak, malo je vjerovatno da će ona odvratiti ljude od brzog turizma. Iako će pomoći da se pokriju neki od troškova koje turizam generiše (npr. sakupljanje i odlaganje otpada), ona neće preokrenuti opadanje grada. Osim toga, većina drugih gradskih inicijativa fokusirana je na prijetnju od porasta nivoa mora. Iako su ti napori neophodni, oni će samo sačuvati postojeću arhitektonsku ljepotu, ali neće učiniti nešto za revitalizaciju grada. Palate će se i dalje pretvarati u muzeje, jer u njima niko ne želi da živi.
Situacija zahtijeva sveobuhvatnu, dugoročnu strategiju za obnovu Lagune Venete. Privlačenjem talenata iz cijelog svijeta, Venecija bi mogla ponovo da se transformiše u dinamičan globalni kulturni i poslovni centar. Mogla bi da oživi ingenioznost, inventivnost i marljivost koje su je učinile tako velikom u prošlosti. Cilj ne bi trebalo da bude samo očuvanje i iskorišćavanje njenog umjetničkog i kulturnog nasljeđa, već i njegovo širenje. To znači udaljavanje od eksploatatorskog pristupa koji polako iscrpljuje grad.
Umjetnička ljepota, poput prirodnih resursa, treba da bude blagoslov. Ali bez pravilnog upravljanja i ambiciozne strategije, ljepota može postati fatalna.
Autor je viši saradnik u Mosavar-Rahmani centru za biznis i upravljanje Harvard Kenedi škole
Autor: Edoardo Campanella /Project Syndicate, 2024.
Prevod: N.R./Vijesti.me