Foto: AP
Kampanja demokratske predsjedničke kandidatkinje Kamale Harris je objavila da je ukupno prikupila pola milijarde dolara, što je njena glasnogovornica opisala kao “rekordni iznos”.
Ali taj iznos zapravo ukazuje na ozbiljnu štetu koju politički novac nanosi američkoj demokratiji, posebno od odluka Vrhovnog suda iz 2010. godine, koje su ukinule brojna ograničenja na finansiranje predizbornih kampanja, prema analizi spisateljice Françoise Beaujon objavljenoj na francuskom sajtu Mediapart.
Prema Beaujon, novac korporacija i oligarhije (mala grupa ljudi s novcem i utjecajem) počeo je da prijeti uništenjem sigurnosnih ventila demokratije nakon što su veliki bogataši i kompanije počeli da snažno udaraju na male donatore, što je bilo povod nekima da govore o plutokratiji, odnosno vladi koju kontroliraju imućni, a odlukama Vrhovnog suda je ustanovljena 2010. godine, u ime slobode izražavanja.
Kako prenosi Mediapart, odluke – posebno one donesene u čuvenom slučaju “Udruženi građani protiv Savezne izborne komisije” – širom su otvorile vrata neograničenom političkom finansiranju, posebno na predsjedničkim izborima, tako da kompanije, sindikati, udruženja i organizacije mogu donirati bez ograničenja, pod uslovom da ne postoji odnos podređenosti.
Igre bogatih
Mediapart je citirao Ciaru Torres Spelliscy, spisateljicu specijaliziranu za proučavanje političkih finansija, koja je rekla: “Pojedinačna kontrola nad sistemom finansiranja kampanje šteti rezultatima izbora u korist bogatih ili onih u čijim je rukama koncentrirano bogatstvo, kao što su korporacije.
U svojoj knjizi “Cijena demokratije”, objavljenoj 2018. godine, Francuskinja Julia Kay opisuje vladavinu novca u američkoj demokratiji, rekavši: “Sve tvrđave su porušene i ništa više ne sprečava protok donacija odakle god dolazile, čak je i transparentnost eliminirana. Demokratska i Republikanska stranka su pod utjecajem novca, a političari desnog i lijevog spektra govore samo ono što žele čuti uši dobrostojećih”.
Mediapart je naveo neke od ogromnih donacija koje su upumpane u tekuću kampanju, uključujući, na primjer, 100 miliona dolara koje je bogati Timothy Mellon dao republikanskom kandidatu Donaldu Trumpu i njemu bliskom nezavisnom konkurentu.
Mellon dolazi iz jedne od najbogatijih američkih porodica i unuk je ministra koji je 1930. godine procesuiran pod optužbom za utaju poreza nakon što je zgrnuo ogromno bogatstvo u željezničkom i bankarskom sektoru.
Što se demokratskog tabora tiče, njega podržavaju bogati donatori kao što su Reid Hoffman, jedan od osnivača Linkedln-a, i Michael Bloomberg, bivši gradonačelnik New Yorka.
Medijski dio – sa sajta “Otvorene tajne”, koji vrši reviziju poslovanja političkog finansiranja na osnovu podataka Federalne izborne komisije – iznosi rekordne brojke koje su postavljene čak i prije četiri godine.
Brojke govore da je u kampanji za predsjedničke izbore 2020. utrošeno 5,7 milijardi dolara, čime je ukupno potrošeno u toj godini na 14,4 milijarde dolara (ako tome dodamo ono što je potrošeno na izborima za Kongres, 8,7 milijardi). To znači da su spomenute sume potrošene na predsjedničkim izborima i u srednjoročnoj obnovi Kongresa 2022. godine, što je duplo više od iznosa koji je potrošen 2016. i 2018. godine.
Ovo je vjerovatno i novi rekord postavljen ove godine.
Sumnjiv novac
Mediapart objašnjava da se novac u predsjedničkim predizbornim kampanjama prikuplja preko zvaničnih komiteta izborne kampanje kandidata s jedne strane, i kroz odbore za političku akciju, čija je uloga postala značajnijom od odluka donesenih 2010. godine, s druge strane, te sada mogu prikupljati donacije od kompanija, sindikata, udruženja i privatnih lica, a njihova potrošnja je neograničena. Možete čak pokrenuti kampanju za ili protiv određenog kandidata.
Iako bi odbori za političku akciju trebali otkriti svoje donatore, do njih je u praksi gotovo nemoguće doći, a izuzetno je teško znati ko zapravo stoji iza određene kompanije ili udruženja, pa otuda i priča o “sumnjivom novcu”.
Ciara Torres Spelliscy sumnjivi novac definiše kao “trošenje na američkim izborima bez otkrivanja izvora novca široj javnosti, tako da javnost ne može znati njegovo tačno porijeklo”.
Prema Ciari, autorici knjige “Korporativna diktatura: Kako zaštititi demokratiju od sumnjivog novca i korumpiranih političara”, problem ove vrste finansiranja je star, “ali se usložnio nakon odluke Vrhovnog suda 2010. godine”. Postalo je teško saznati ko je donator, i svako se može sakriti, na primjer, iza neprofitne organizacije, a da ne spominjemo mogućnost stranih intervencija.
Objašnjavajući opasnost ovakvog novca, rekla je: “Kada politička poruka stigne do birača, a oni ne znaju ko pokušava da manipulira njihovim glasom, vrlo je teško procijeniti vjerodostojnost te poruke. Kada znate da ona dolazi od Chevrona (giganta američkog energetskog sektora), vaša interpretacija iste će biti drugačija u odnosu na istu koja dolazi npr. iz Greenpeacea.
Najnoviji podaci (bazirani na OpenSecretsu i Reutersu) pokazuju da su ukupne donacije koje je Demokratska stranka primila u aktuelnoj kampanji za predsjedničke izbore iznosile milijardu dolara, u poređenju sa oko 472 miliona za Trumpa.
Vrijeme konsenzusa
Prema onome što je prenio Mediapart, vrijeme – kada su se dvije stranke (Demokratska i Republikanska) slagale o neophodnosti osiguravanja transparentnosti političkog finansiranja – završeno je ostavkom predsjednika Richarda Nixona (koji je u svojoj kampanji protiv Demokratske stranke, primao donacije bogatih ljudi i kompanija). Kongres je tada usvojio ključne reforme za poboljšanje javnog finansiranja, smanjenje potrošnje kandidata i obuzdavanje privatnih interesa. Zatim je došao još jedan zakon koji su obje stranke odobrile 2002. godine, pod pokroviteljstvom republikanca Johna McCaina i demokrate Rossa Feingolda, a među njegovim najznačajnijim odredbama bilo je i postavljanje gornje granice za finansiranje izborne kampanje.
Spelliscy – koja vjeruje da su republikanci ti koji žustrije odbijaju postavljanje gornje granice za finansiranje – dodaje da je konsenzus srušen 2010. godine donošenjem odluke Vrhovnog suda.