Patrijarh Porfirije na krsnoj slavi predsjednik RS Milorada Dodika, foto: X mreža
Dva dana prije raspisivanja lokalnih izbora u BiH, lider SNSD-a Milorad Dodik je u svom domu slavio krsnu slavu Đurđevdan. Slavsku trpezu je blagoslovio lično patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije. Iako se ovo desilo pet mjeseci prije početka zvanične predizborne kampanje, teško je povjerovati da patrijarhov blagoslov nije vjetar u leđa Dodikovom jurišu na glasove.
Piše: Milkica Milojević
Patrijarh Porfirije je samo nastavio praksu svog prethodnika Irineja, koji je otvoreno podržavao lidera SNSD-a. Ne samo da je redovno lomio slavski kolač na njegovoj krsnoj slavi, nego nije štedio ni riječi podrške.
– Srpska pravoslavna crkva podržava Milorada Dodika i prema njemu gaji veliku ljubav i poštovanje, jer on radi u interesu srpskog naroda, Srbije i RS – izjavio je patrijarh Irinej u izbornoj 2012. godini.
Srdačni odnosi Dodika s patrijarsima i sve češće pojavljivanje u javnosti „svetog trojstva“, spasilaca vaskolikog srpstva, u sastavu Aleksandar Vučić – patrijarh Porfirije – Milorad Dodik, samo je vrh ledenog brijega fenomena koji ex YU države, a posebno Bosnu i Hercegovinu, prati još od prvih demokratskih izbora daleke 1990. godine.
Brojni su primjeri javnog iskazivanja povezanosti Katoličke crkve s Hrvatskom demokratskom zajednicom, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, te naklonosti Islamske zajednica BiH prema Stranci demokratske akcije i još nekim „probosanskim“ strankama.
Uostalom, na ustoličenju novog banjalučkog biskupa Željka Majića specijalni gosti su bila dvojica čelnika HDZ-a, hrvatski premijer Andrej Plenković i lider HDZ-a u BiH Dragan Čović kao i, kako je navedeno, „predstavnici hrvatskog naroda u drugim granama vlasti u BiH“ – svi redom iz jedine „pravovjerne“ hrvatske stranke.
Ustoličenje banjalučkog biskupa Željka Majića, foto: X mreža
Ni u opozicionim partijama situacija nije bitno drugačija. Velika većina opozicionara se revnosno gura u prve safove u džamijama i prve redove u crkvama, pogotovo uoči izbora, ne bi li se pokazali kao podobni pripadnici svog naciona, kojima vrijedi dati glas.
Najrelevantniji sociolog religije u BiH, akademik Ivan Cvitković, još 2006. je ukazao na uticaj religija i religijskih zajednica na političke izbore u BiH.
Istakao je praksu korištenja religijskih simbola, poput krsta, križa ili tespiha u predizbornoj kampanji, te korištenja odlomaka „svetih spisa“ na predizbornim plakatima i porukama.
– Tu je i predizborno obraćanje religijskih lidera vjernicima u kojima im sugeriraju, najčešće indirektno, kojoj stranci dati glas na izborima – napisao je Cvitković još prije 18 godina.
Objasnio je i recept po kojem sve to djeluje. Polazna pozicija je da je religija „osnova društva i izvor svakog dobra, pa i politike“. Drugi alat je proizvođenje neprijatelja: uvijek je neprijatelj onaj iz druge religijske zajednice ili areligiozni građanin: ateista ili komunista.
Kad se sve ovo uzme u obzir, nije čudo što se kandidati na izborima na sve moguće načine dodvoravaju vjerskim liderima: oni im donose sigurne glasove iz „svoje“ vjersko-etničke grupe.
Cvitković već godinama ukazuje na poveznast vjerskog i etničkog u BiH, što je dovelo do toga da je konfesionalna elita, kako kaže, političarima „ukrala“ naciju i politiku, a politička elita je religijskim vođama „ukrala“ religiju.
– Dok god budu postojale političke stranke s nacionalnim predznakom, valja računati na religijski i konfesionalni faktor pri izborima – upozorio je akademik Cvitković.
Da je jednačina „nacionalne“ stranke, jednaka uticaju vjerskih zajednica na rezultate izbora, nije baš tako jednostavna svjedoči, opet, situacija u Republici Srpskoj.
U Trebinju se još prepričava anegdota po kojoj je jedan sveštenik SPC devedesetih godina prošlog vijeka, navodno, odbio da osvešta stranačke prostorije Srpskog pokreta obnove. Pri tom je rekao da to neće učiniti, jer je „Srpska demokratska stranka/SDS jedina pravoslavna partija“.
Ipak, SDS je danas u zapećku, a titulu lidera među „pravoslavnim strankama“ je preuzeo Dodikov SNSD. Zadržavajući socijaldemokratsko ime, SNSD, koji je 2012. izbačen iz Socijalističke internacionale, ukrao je priču SDS-u, pa se danas ističe „državotvornom“ retorikom, koja uključuje i negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca, koje je „stvorio“ SDS. Ova retorika se naročito pojačava pred izbore, kada raste i deklarativna podrška SPC Dodikovoj stranci.
Takođe, u bošnjačkom korpusu neke „nove“ stranke, poput Naroda i pravde, ističu se kao „veći muslimani od SDA“.
Koliki je neskriveni uticaj Islamske zajednice u BiH na izbore, najbolje svjedoči izjava tadašnjeg reisa Mustafe Cerića, koji se 2006. pobunio što vlast u Sarajevu nije učinila da u svim školama bude uvedena vjeronauka.
– Ako nemate dovoljno vlasti, kažite nam, pa ćemo vam pomoći da imate više – rekao je Cerić.
Njegov nasljednik Husein Kavazović je bio mnogo eksplicitniji, kada je pred izbore 2016. Bošnjacima u Švedskoj rekao da će „počiniti haram“, ako ne glasaju kako dolikuje i time „dozvole da Vlah bude načelnik opštine Srebrenica“.
Poslije se pravdao da on pod “Vlasima i balijama“ podrazumijeva „sve one koji negiraju genocid“, ali birači u Švedskoj to nisu tako shvatili niti im je reis tako rekao.
Ima li izlaza iz ovog začaranog kruga, pogotovo ako se zna da su vjerske zajednice faktor koji presudno utiče na stavove većine građana BiH.
Pokazuju to i istraživanja o slobodi medija i stavovima građana BiH o medijima i novinarima, koje još od 2009. svake godine provodi Fondacija „Fridrih Ebert“ u BiH.
Istraživanja pokazuju da su upravo vjerske zajednice posljednjih godina uticajnije čak i od medija, pogotovo u Republici Srpskoj, gdje povjerenje u tradicionalne medije drastično opada.
Politička analitičarka Tanja Topić kaže da je to očekivano, ako se uzme u obzir da je BiH samo formalno sekularna država i da „političari i vjerske vođe imaju dosta sličan model prakticiranja svako svog zanata, a to je zavođenje podanika, odnosno stada, čiji su pastiri“.
– Religijske zajednice su veoma aktivan politički akter, onaj koji se pita i kojem političari dolaze na sve vjerske obrede. Oni prisustvuju sudbonosnim sastancima političkog vrha, daju blagoslov onima koji vladaju i pomažu im da ostanu na vlasti – kaže Topićeva.
Podsjeća da je u „sekularnoj“ BiH vjeronauka sastavni dio školskih programa, da javne institucije slave slave, vojska održava vjerske obrede, radni proces staje kako bi vjernici, a to je privatna stvar svakog pojedinca, obavili molitvu.
– Društveno je neprihvatljivo biti ateist ili agnostik, proslave vjerskih praznika postale su “mjera društvenih mreža” – kaže Tanja Topić.
Dino Abazović, profesor sociologije religije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, ističe da treba praviti razliku između uticaja religije na politiku, što ne mora nužno biti negativna pojava i uticaja organizovane religije na organizovanu politiku.
– U ovom drugom slučaju se najčešće radi o korištenju religije u ostvarivanju izvanreligijskih ciljeva. Od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas religija je postala čvrsta politička činjenica i zbog toga što kod najvećeg broja stanovnika u BiH su se nacionalni i konfesionalni identiteti “urušili” jedni u druge, te se principijelno ne pravi razlika između njih – kaže Abazović.
On ističe da su u BiH religijski simboli prvo profanizovani, pa onda resakralizirani kao nacionalni simboli i da će, dok je tako, uticaj organiziovane religije na organizovanu politiku i obratno biti prisutan „gotovo po automatizmu“!
Ističe i da postoje neke specifičnosti, kada su u pitanju odnos IZ prema bošnjačkom, SPC prema srpskom i KC prema hrvatskom političkom spektru, koje proizlaze i iz religijskih učenja o politici i iz istorijskog konteksta i iskustva.
Dodaje da je problem i to što politički spektar, u smislu ljevice, desnice i centra, u BiH gotovo da ne postoji.
– Uglavnom, bilo bi pojednostavljivanje svoditi podršku bilo koje religijske zajednice bilo kojoj konkretnoj političkoj stranci kao postulat. Ipak, kad pogledamo prethodne izborne cikluse, očigledno je da kod značajnog broja religijskih profesionalaca u sve tri zajednice postoje tendencije naklonosti određenim političkim opcijama – zaključuje Abazović.
Aleksandar Savanović, profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, smatra da je poseban problem to što vjerske zajednice na cijelom ex YU prostoru, „nisu dorasle situaciji u kojoj imaju veliku moć“.
– Umjesto da budu nosioci ideja tolerancije, suživota i mira, one su zapravo jedan od najvećih izvora nestabilnosti i društvenih podjela. Pogledajmo, na primjer, odnos prema LGBT populaciji. Sve tri vjerske zajednice pokazuju jednaku ksenofobičnost koja je potpuno neprimjerena evropskim društvima 21. vijeka – kaže Savanović.
Dodaje da je slična situacija i kad je u pitanju rodna ravnopravnost i neka druga ljudska prava, kao i međunacionalna trvenja.
– Nažalost, građani tolerišu takva ponašanja i vrlo često saučestvuju u takvim destruktivnim praksama – zaključuje Savanović.