Foto: Impuls
Mađari su sličan narod ovdašnjem narodu, jer vole, čuvaju i njeguju tradiciju, poštuju kulturu. Mnogo su privrženi porodici kao i ljudi na ovim prostorima. Mađari su oduševljeni Banjalukom, tom srdačnošću kojom ih ljudi prihvataju. Ljudi su ovdje širokogrudi za svakog čovjeka koji ima dobru namjeru.
Piše: Ilijana Božić
Riječi su to Irene Milivojević koja je u Banjaluku došla davne 1973. godine, a koja je na čelu udruženja Mađara Republike Srpske “Magyar Szo” od 2005. godine.
U Banjaluci živi 50 godina i ima samo riječi hvale za Banjalučane, kao i njeni sunarodnici koji su prema njenim riječima u ovim krajevima živjeli sasvim ravnopravno sa lokalnim stanovništvom.
Banjalučko udruženje Mađara trenutno broji oko 60 članova, a nekad ih je bilo 150. To je tako, jer nažalost Mađara ima sve manje u Banjaluci zbog starosne dobi. Mnogi od njih su nažalost napustili ovaj svijet.
Ipak uz Mađare ovo udruženje čine i simpatizeri mađarskog naroda i kulture koji redovno dolaze na radionice i priredbe i uživaju u druženju i prijateljstvima.
Irena Milivojević potiče iz tipične mađarske porodice u kojoj je otac bio glavni lik, a majka ta koja je vodila računa o djeci, o školovanju i naravno uz to radila da bi pomogla ocu. Rođena je u Mužlji kod Zrenjanina u Vojvodini. Ponosna je na svoje mađarsko porijeklo i tradiciju, te se stoga i trudi da u Banjaluci, u kojoj je ostala zbog ljubavi, tu se udala, stekla porodicu, njeguje mađarski jezik i kulturu.
-Zanimljivo je da tokom suživota sa Srbima, Srbi prije nauče mađarski nego mađari srpski jezik. Tako moja baka nikad nije naučila srpski ali se uspješno sporazumijevala sa komšijama. Komšiji se obraćala u ženskom rodu: “Komšinico hoćeš kupiš kokurica”. On je nju savršeno razumio i sjajno su sarađivali-ispričala je ona uz smijeh.
Irene Milivojević
Tokom razgovora pričale smo o mađarskoj kulturi i tradiciji u BiH, te o životu Mađara u Banjaluci, ali i o potomcima. Kako nam je kazala Milivojevićeva u njenoj kući se svaki dan čuje mađarski jezik.
-Moja djeca i unuci su upoznati sa mađarskim običajima i jezikom jer mi svaki praznik obilježimo. Moj muž je bio Srbin, a oduvijek smo proslavljali katolički i pravoslavni Božić i sve druge praznike. Moja djeca su išla kod bake i djeda u Vojvodinu i perfektno su naučili mađarski. Tamo su vidjeli mađarske običaje, vidjeli su kako izgleda svinjokolj, kako izgleda druženje kad dođu žene kod moje mame a naročito na imendan. Imendan se u Mađara više slavi nego rođendan-rekla je Milivojevićeva.
Objasnila je da Mađari imaju dva imena zato što tako nalaže tradicija. Naime, kad se rodi muško dijete ono dobija očevo ime, a žensko dijete dobija majčino ime, pa zato djeca mogu da imaju dva imena.
-Mađari slave Buč, odnosno mjesto u kojem si rođen proslavlja svoj Buč. Tada se napravi opštenarodno veselje. To postoji i dan danas, a Mađari održavaju i tradiciju pravljenja čvaraka, svinjokolja koji zovu disnotor. To su zapravo trenuci kada se sastanu porodica, komšije i prijatelji-kazala je ona.
Iz toga zaključujemo da Mađarima nije bilo teško da se uklope u život na našim prostorima, jer kako nam je kazala Irena i Mađari kao i naši narodi vole dobru hranu, vole da se druže i jednako su gostoprimivi.
Mađare su krajem 19. i početkom 20. vijeka političke okolnosti i ekonomski interesi, kao i niske cijene obradive zemlje doveli u Bosnu i Hercegovinu. Najviše Mađara bilo je u Sarajevu, a najmanje u Bihaću. Mađari kojih je u BiH bilo više od šest hiljada većinski su živjeli u Sarajevu, Tuzli, Banjaluci, Travniku, Mostaru i Bihaću. Kako nam je ispričala Irena Milivojević došli su do podataka da je mnogo Mađara živjelo u Vučijaku kod Prnjavora, te da je tu bilo pravo mađarsko selo.
-Tu su pronađeni ostaci škole, ali i groblje. Međutim, svi su iseljeni u Drugom svjetskom ratu ali nama se danas javljaju potomci ljudi koji su nekada živjeli u Vučijaku-ispričala je Irena.
A kako je kazala važno je o tome govoriti i istraživati kako bi se sačuvao identitet Mađara u Bosni i Hercegovini.
Kako bi njegovali običaje, tradiciju i nacionalni identitet banjalučki Mađari su odlučili da osnuju udruženje Mađara u čemu su i uspjeli 2003. godine. Irena nam je objasnila da je u osnivanju udruženja pomogao Vladimir Blaha, predsjednik udruženja Čeha. Prva predsjednica je bila Magdalina Jošt, a tu su bili i Julijana Bogosanović i Branko Mićin, kao i Aleksandra Đurović.
SARADNJA SA MATICOM
Milivojevićeva je naglasila da udruženje ima sjajnu saradnju sa matičnom zemljom Mađarskom, te objasnila detalje oko dobijanja mađarskog državljanstva.
-Imamo divnu saradnju sa matičnom zemljom Mađarskom bez koje ne bismo mogli opstati. Godišnje jednom ili u dvije godine imamo sastanak dijaspore u Budimpešti na koji nas uvijek pozivaju. Tu imamo priliku da se susretnemo sa predsjednikom Vlade Mađarske gospodinom Viktorom Orbanom. Mađarska vodi računa o Mađarima u dijaspori-navela je Milivojevićeva.
Istakla je da se to posebno odnosi na dobijanje mađarskog državljanstva, a objasnila je da mađarsko državljanstvo mogu da dobiju svi oni koji su imali nekog pretka koji se rodio do 1920. godine u mađarskom kraljevstvu.
-To naravno treba da dokažu, preko odgovarajućih dokumenata, i da dobiju dvojno državljanstvo. Gospodin Orban je 2011. godine uveo zakon o dvojnom državljanstvu. Samim tim, dakle kad postanemo mađarski državljani, imamo sva prava koje ima Evropska unija- istakla je ona.
Naglasila je da se do državljanstva dolazi uz dokaze o mađarskim precima, ali i uz učenje mađarskog jezika.
KURS JEZIKA
Irena nam je ispričala da je sedam godina unazad u Udružnju organizovala besplatan kurs mađarskog jezika, koji je omogućila matična zemlja.
-Ko god je htio da uči mađarski jezik mogao je da se prijavi i dolazi na časove. Bilo je na kursu i ljudi druge nacionalne pripadnosti, ali i mladih ljudi koji su saznali da imaju pravo na državljanstvo i pretežno su zato dolazili. Mada bilo je i onih koji su dolazili iz radoznalosti-rekla je ona.
Budući da je mađarski jezik potpuno drugačiji od drugih jezika, prema njenim riječima upravo to je bio izazov ljudima, da probaju naučiti jezik koji nema sličnosti ni sa jednim drugim jezikom.
-Imali smo besplatne udžbenike za polaznike kursa. Na početku je časove mađarskog držao stipendista Mađar koji nije znao ni riječ srpskog jezika tako da sam ja prevodila na srpski i tako smo radili. Međutim, onda su nam došli stipendisti iz Vojvodine koji su znali oba jezika tako da je to bilo lakše i mnogo su nam pomogli-ispričala je Irena.
Međutim, kako je kazala ovaj kurs je bio aktivan u Banjaluci do korone, a sad trenutno ima samo u Sarajevu.
-Nadam se da će iduće godine ponovo biti i u Banjaluci, jer je mnogo ljudi počelo da uči mađarski i sve je stalo na pola puta- dodala je ona.
DRŽE DO KULTURE
Irena nam je kazala da veliki akcenat stavlja na kulturu, te da je u udruženju organizovano mnogo priredbi i izložbi. Takođe, često dovode i Kulturno umjetnička društva iz Mađarske.
-Tako nam je prošle godine iz Vesprema došla jedna kulturno umjetnička grupa pa sam ih povezala sa ovdašnjim Kulturno umjetničkim društvom “Sveti Sava”, jer oni jedini igraju mađarsku igru u Banjaluci. Tako su zajedno napravili spektakularno veče a svi smo uživali u maestralnim tradicionalnim igrama, folkloru i nošnjama-ispričala je Irena.
Foto: Privatna arhiva
Govoreći o mađarskim igrama naglasila je da je najpoznatija igra Čardaš, jer je to tradicionalna mađarska narodna igra i dodala da je KUD “Sveti Sava” odlično savladao ovu igru i oduševio goste iz Vesprema. Objasnila je da mađarsku tradiciju i kulturu prikazuju upravo preko priredbi tog tipa.
-Priredbe uvijek budu posjećene, odazove se veliki broj ljudi, ali to je zato što vlada dobra energija i veselje. Bio nam je i mađarski orkestar koji je upotpunio atmosferu-rekla je Milivojevićeva.
Naglasila je da ima sjajnu saradnju sa Ambasadom Mađarske koja im je i omogućila da dovedu KUD iz Vesprema u Banjaluku, ali je i brojne izložbe.
Foto: Privatna arhiva
Milivojevićeva je naglasila da je saradnja sa lokalnom zajednicom sjajna, te dodala da se oko svega lako dogovore.
Mnogo pažnje posvećuju i književnosti pa često organizuju i književne večeri na kojima podsjećaju i upoznaju publiku sa važnim mađarskim književnicima iz Vojvodine. Tako su u saradnji sa Narodnom i univerzitetskom bibliotekom RS organizovali književno veče povodom 200 godina od rođenja revolucionara i pjesnika Šandora Petefija.
Dobru saradnju održavaju i sa Državnim sekretarijatom za nacionalnu politiku Mađarske. Mađari u BiH tokom januara obilježavaju i dan mađarske kulture.
PRAZNICI
Zanimalo nas je kako Mađari kod nas obilježavaju svoje praznike, a Irena nam je objasnila da proslavljaju Uskrs i Božić, te da onih dana kada ih je bilo mnogo više u udruženju te proslave su bile predivne.
-Naše bakice su pravile tradicionalne kolače, medenjake. Medenjaci se šaraju posebnom tehnikom pa smo organizovali i radionice pravljenja medenjaka. To je bilo toliko zabavno i zanimljivo pa smo imali mnogo polaznika, naročito djece, koji su uživali u pravljenju ovog tradicionalnog mađarskog kolača-rekla je Irena.
Foto: Privatna arhiva
Ona je kazala da je nemoguće da praznici prođu bez štrudle i bejgli odnosno štrudli sa makom. Naravno tu su i tradicionalna jela kao što je pikselama, gulaš, aleva paprika i još mnogo toga.
Foto: Privatna arhiva
Često dočekuju “Mikulaša” odnosno Djeda Mraza koji najmlađima podijeli poklone. Milivojevićeva je kazala da obavezno proslavljaju i 15. mart, dan kada je počela nacionalna revolucija i borba za slobodu davne 1848/49. godine.
PUTOVANJA
Divno je što banjalučko Udruženje Mađara organizuje zanimljiva putovanja, ali i često su domaćini posjetiocima iz Mađarske pa na taj način promovišu i turistički potencijal Banjaluke.
-Uvijek sam spremna za saradnju i rado se svima odazivam. Svih ovih godina koliko živim ovdje nikada nisam imala nikakav problem i Mađari su uvijek bili lijepo primljeni svuda-ispričala nam je Irena.
Često putuju u Mađarsku i tada obiđu tri do četiri mjesta, a u organizaciji joj pomognu prijatelji Mađari koji preporuče sjajna mjesta u Mađarskoj koja nijedna turistička agencija ne uspije da ponudi.
-Tako smo posjetili Muzej Marcipana, u Egeru. To je manji muzej u kojem je sve od marcipana. Pa često idemo i u Budimpeštu, u Hortobać, Sentandreju. Mađarska leži na banjama, u Budimpešti ima oko desetak banja tako da čovjek prosto ne zna gdje bi-kazala je Irena.
Na gostoprimstvo često uzvrate, pa nije ni čudno što se Mađari koji prvi put dođu u Banjaluku prosto oduševe kako ljepotama grada na Vrbasu tako i srdačnošću ljudi. Sunarodnike Mađare najčešće odvedu na Banj Brdo, Krupu na Vrbasu, poznatu po prirodnim ljepotama i slapovima, te u Trapiste gdje redovnici čuvaju 140-godišnju tradiciju pravljenja sira.
Zajednički izleti sa članovima mađarskog udruženja iz Sarajeva postali su tradicija kao i zajednički list “Uj Doboš” koji izlazi jednom godišnje.
ČASOPIS
“Uj Doboš” , časopis Mađara u BiH, izlazi jednom godišnje s ciljem promocije pisma, jezika i kulture Mađara.
-Novine izdajemo zajedno sa Udruženjem Mađara “Hum” iz Sarajeva. Ovo je 17 broj. Jako je zapažen zato što donosi interesantne teme. Pišemo o svom radu u kom sumiramo godinu iza nas, sve što smo radili, gdje smo putovali, šta smo proslavljali, koje smo radionice organizovali, prosto to je pregled naših djelatnosti- rekla je Irena i dodala da u časopisu profesori i doktori pišu o mađarskoj kulturi s edukativnim ciljem.
Za kraj našeg razgovora Irena Milivojević je podsjetila na pjesmu Šandora Petefija “Falu végén kurta kocsma”, odnosno “Na kraj sela čađava mehana” koju je na srpski jezik preveo Jovan Jovanović Zmaj 1857. godine, a čija prva strofa kaže.
“Na kraj sela čađava mehana,
Trska steši, glava nečešljana,
Posrnula od teškog pića,
To je kuća seoskih golića.”
Autor: Impuls