Foto: Lidija Čulo
Pregazili smo našu riječ, iz kukavičluka. Narod to osjeća, i mi smo odbacili njegovu čast. Svrstali smo se uz lupeže. Postali smo lešinari. Nacija đubreta. Nisam te spriječio. Ja sam krivac”, napisao je u noći s 2. na 3. travnja 1941. godine u svom oproštajnom pismu mađarski premijer Pal Teleki. Potom je u ruke uzeo pištolj i izvršio samoubojstvo.
Piše: Lidija Čulo
Pismo je bilo upućeno mađarskom regentu Miklosu Horthyju koji je Mađarsku uveo u Drugi svjetski rat na strani Hitlera. Iako je samo šest mjeseci ranije Mađarska s Kraljevinom Jugoslavijom potpisala sporazum o vječnom prijateljstvu, okolnosti su se izmijenile i Horthy je odlučio pregaziti obećanje kada mu je Hitler ponudio dio jugoslavenskog teritorija pod uvjetom da mu se priključi u napadu na Kraljevinu Jugoslaviju.
Pal Teleki je bio oštro protiv toga. Htio je očuvati neutralnost svoje domovine, vjerujući kako bi u suprotnom bilo pitanje dana kada će Mađarska postati sljedeća Poljska ili Austrija. Kada je shvatio da u tome nije uspio, izvršio je samoubojstvo. Međutim, nije on zbog toga bio neki heroj. Surađivao je s nacistima kako bi za Mađarsku povratio bar dio od čak 60% teritorija izgubljenog u Trianonskim, tj. Versailleskim mirovnim ugovorima. Pritom mu nisu smetali rasni zakoni – dapače, i sam je potpisao neke koji su Židovima ograničavali prava. Ni njegov posljednji, očajnički čin nije spriječio Horthyja u svom naumu. Umjesto toga, bio je tek početak rijeke krvi koja će poteći.
Tih je noći Dunav postao grobnica
Svega deset dana nakon Telekijeve smrti, mađarske čizme već su gazile vojvođanskom pokrajinom Bačkom. Okupacija teritorija popraćena je novačenjem nemađarskog stanovništva, progonom nepodobnih, prisilnim fizičkim radovima, pljačkom imovine, likvidacijama, ali i oružanim otporom komunista. Jedan incident poslužit će tako za konačni obračun s neistomišljenicima i etničko čišćenje Vojvodine od Židova i Roma.
U siječnju 1942. godine, u blizini mjesta Žabalj na obali rijeke Tise, došlo je do oružanog sukoba između mađarske straže i manjeg partizanskog odreda. Partizani su izgubili bitku – većina je uspjela pobjeći, no dio je uhićen i osuđen na smrt. Taj dan, 4. siječnja, uzima se za početak tzv. Racije u Južnoj Bačkoj, iako mnogi smatraju da je “racija” neprikladan i preblag izraz za masakr više od dvije tisuće ljudi i djece u naredna dva tjedna. Tek što je “racija” u južnoj Bačkoj završila, započela je u Novom Sadu.
“Zbog raznih sumnjivih lica i velike količine oružja koji se kriju na području Novog sada, Ministarstvo vojske naredilo je da se održi pretres svih stanova i legitimiranje svih lica”, stajalo je u najavi racije na plakatima po ulicama. Naređuje se građanima koji kod sebe imaju bilo kakvog oružja, da ga odmah predaju najbližoj komandi. Naređuje se da se svatko zadržava u stanu gdje je prijavljen. Slobodno kretanje dozvoljava se samo državnim činovnicima, fabričkim radnicima i svakom građaninu onoliko koliko mu je potrebno da nabavi najnužnije namirnice za određeni dan. U svakom slučaju svatko mora sa sobom imati potrebnu legitimaciju, a kretanje se dozvoljava samo sredinom ulice. Žaluzine na prozorima moraju biti spuštene i ne smije se gledati na ulicu. Kod koga se nađu skriveno oružje ili sumnjiva lica, biti će izveden pred vojni sud.” Ovakva najava racije, donekle normalna i očekivana u ratnim vremenima i stanju opsade, nije dala naslutiti što će uslijediti u svega tri dana. Tada 13-godišnji Ivan Ivanji pomislio je: “Hura! To znači da nema škole!“. Spasili su ga roditelji i lažni dokumenti, no drugi nisu bili te sreće. Nekoliko dana kasnije vratio se u školu i shvatio da mnogo učenika više nema. Preživljavanje racije i dva koncentracijska logora opisao je u knjizi “Moj lepi život u paklu”.
Tog ledenog 21. siječnja kada su temperature u Vojvodini padale preko minus 20 stupnjeva Celzijusa, u 6 sati ujutro mađarski fašisti blokirali su sve ulice i počeli s pretresom. Uglavnom Židovi, ali i brojni Srbi, Romi i Rusini uhićeni su i odvedeni na razne lokacije u gradu gdje su pljačkani i ubijani. Križanje Ulice Svetozara Miletića i Grčkoškolske, Uspensko groblje, vojarna na današnjoj Vasiljevićevoj i stadion Novosadskog atletskog kluba koji je “za kaznu” ugašen 1945. godine… – bila su samo neka od mjesta na kojima su počinjena mučenja i masovna ubojstva muškaraca, žena i djece, prije nego što su im tijela bačena u Dunav.
Dio uhićenih najprije je živ prevezen kamionima do obale Dunava tj. na gradsku plažu Štrand, a potom su skidani goli, strijeljani i bacani u rijeku. Neke su tjerali da sami skaču u mrzlu vodu kroz rupu napravljenu u ledu. Među žrtvama bili su i poznati novosadski slikar rodom iz Siska, Bogdan Šuput, te otac pisca Danila Kiša – Eduard Kiš, koji je čudom preživio jer se rupa u ledu Dunava začepila od leševa, pa su obustavili ubijanje. Danilo je taj prizor ovjekovječio riječima: “Panorama zaleđenog Dunava… U ledu je, kao zasječena u staklenu masu, probijena velika rupa; preko rupe prebačena je daska trambuline. Naokolo vojnici; na brkovima im se nahvatala slana, iz nozdrva im izbija para. Iz pravca kabina pojavljuje se jedna mlada žena, gola; drži za ruku djevojčicu. I djevojčica je gola. Koža im je crvenomodra od hladnoće. Vojnici ih guraju na dasku od trambuline. Pucaju im u tjeme ili ih probadaju bajonetima. Žrtve padaju u tamnozelenu vodu Dunava. Jedan ih civil gura čakljom pod led…”
U svega tri dana tzv. Novosadske racije koja je trajala od 21. do 23. siječnja 1942. godine ubijeno je oko 2 tisuće ljudi. Najmlađa žrtva imala je manje od godinu dana, a najstarija žrtva bila je 91-godišnjakinja, ubijena zajedno sa svojim suprugom. Racija se nastavila u Bečeju i završila je 29. siječnja te godine. Iako se točan broj ubijenih ni danas ne zna sa sigurnošću, pretpostavlja se kako je u siječanjskim racijama ubijeno ukupno oko 4 tisuće ljudi. Od toga su četvrtinu činili stariji i djeca. Stradali su uglavnom Židovi i Srbi – što zbog svoje vjere, što zbog otpora okupatoru i pokušajima da zaštite svoje sugrađane.
Nekom vješala, nekom biste
Još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, mađarski regent Horthy naredio je istragu i osudu odgovornih za masakre, no, samo iz oportunih razloga. Samo nekolicina žandara je osuđena, dok su glavni odgovorni vojni zapovjednici nakon izricanja presude uspjeli pobjeći iz države i potražiti utočište pod nacističkom Njemačkom. Nakon okupacije Mađarske od strane Njemačke 1944. godine, točno onako kako je Pal teleki predvidio, svi su pomilovani.
Tek po završetku rata dio odgovornih je u diljem Vojvodine sustigla kazna – točnije, smrtna kazna. Među njima je bio i Ferenc Feketehalmy-Czeydner, jedan od ovih koji su dobili Hitlerovu zaštitu i izbjegli presudu. Pao je u ruke Amerikanaca koji su ga predali vojnim zapovjednicima u Jugoslaviji. Osuđen je za ratne zločine i zajedno s Jozsefom Grassyjem i Martonom Zoldijem ubijen 1946. godine u mjestu Žabalj, odakle je sve krenulo.
U Žablju se danas na gotovo 500 hektara nalazi komemorativni prostor s 9 metara visok spomenik “Crna Ćuprija”, posvećen svim žrtvama mađarskih fašista ubijenima tijekom racije. Izradio ga je kipar Jovan Soldatović, koji se i sam za vrijeme Drugog svjetskog rata borio na strani partizana. U blizini se nalazio i spomenik u obliku lopoča, s pločama na kojima su bila imena žrtava. Ploče su 2009. godine ukradene i potom nadomještene, no kako se Srbija danas odnosi prema svojim žrtvama još bolje govori podatak da je na prostoru kompleksa podignut – Golf centar.
Na smrtnu kaznu osuđen je i Laszlo Bardosi, premijer Mađarske u doba racije. Iako je Jugoslavija proglasila regenta Horthyja za ratnog zločinca i tražila njegovo izručenje, a on sam je sudjelovao na Nürnberškom procesu, nikad nije osuđen i nikad se nije vratio u (tada već sovjetsku) Mađarsku. Zahvaljujući poznanstvima i diplomatskim vezama, živio je ugodan život u inozemstvu sve do svoje smrti 1957. godine. Pokopan je u Velikoj Britaniji, a tijelo je prebačeno u Mađarsku tek 1993. godine jer se htio vratiti u Mađarsku “tek kad zadnji ruski vojnik izađe iz nje”. Brojni trgovi i ulice nose njegovo ime, a odnedavno je u zgradi parlamenta u Budimpešti postavljena i njegova bista.
Nacionalistički i desničarski pokret Dveri u Srbiji prošle godine je podnio zahtjev da se u Novom Sadu podigne spomenik Palu Telekiju s početka priče, zbog njegovog protivljenja invaziji na Kraljevinu Jugoslaviju. Dodatno su istaknuli kako se treba ugledati na njega i učiniti sve da mir među susjedima bude primarni cilj u odnosu na političke opcije koje donose rat i stradavanje stanovništva. Tko o čemu, Dveri o tome. What a time to be alive. U svakom slučaju, potpisnik rasnih zakona Teleki si je osigurao ulicu u Beogradu.
Dalje, Sandor Kepiro bio je zapovjednik žandarmerije u okupiranoj Bačkoj kojeg je Pokrajinska komisija navela kao odgovornog za sve zločine u vrijeme racije. Najprije je osuđen, pa je 1944. ipak razriješen krivice, da bi sovjetski period Mađarske proveo u Argentini. Devedesetih se vraća u Mađarsku nakon što mu je potvrđeno da je istekao rok za izvršenje presude kojom je bio osuđen, no 2006. godine prijavljen je međunarodnoj židovskoj organizaciji za ljudska prava koja lovi naciste. Optužbe protiv njega su ponovno odbačene, kao i zahtjev Srbije za njegovim izručenjem. Umro je kao slobodan čovjek 2011. godine.
Svake godine na 23. siječnja, tj. na godišnjicu racije, u Novom Sadu održava se komemoracija. Na Keju žrtava racije 1972. godine podignut je spomenik “Porodica”. Četiri metra visok spomenik izradio je također Jovan Soldatović u spomen na stradale žrtve siječanjske racije. Početkom 1992. godine dodano je 78 brončanih ploča koje opisuju tragičan događaj i na kojima su označena imena žrtava.
“U južnoj Bačkoj januara 1942. godine sprovodeći politiku genocida mađarski okupator uz učešće izvesnog broja domaćih Mađara, šovinizmom zatrovanih, sproveo je raciju i izvršio masovni pokolj oko četiri hiljade nevinih žrtava – Srba, Jevreja, Roma i drugih, i bacio ih pod led Tise i Dunava. Mnoge porodice su pobijene do poslednjeg…”
“Sećanje je spomenik tvrđi od kamena. Ako smo ljudi, oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo…”