Foto: Wikimedia
Klimatske promjene predstavljaju promjene u našim fiksnim klimatskim obrascima, onima s kojima smo kroz brojne generacije naučili živjeti. Vijekovima su se divlje životinje kontinuirano (i impresivno) prilagođavale promjenama u okolišu. Konkretno, pustinjske životinje prilagodile su se preživljavanju ekstremnih vrućina, nedostatka vode i neplodnih krajolika.
10 najčudnijih životinja pronađenih u pustinjama diljem svijeta
Pustinjska lisica
Foto: Pixabay
Definitivno najslađa pustinjska životinja je pustinjska lisica ili fenek (Vulpes zerda). Ove male zvjerke iz porodice pasa (Canidae) manje su od domaćih mačaka, dužine su od 35 do 40 centimetara, ne uključujući njihove repove koji mogu imati i do 25 cm.
Pustinjske lisice imaju goleme uši koje mogu narasti do 15 cm. Ove uši pomažu lisicama da odbace toplinu i osluškuju plijen ispod pijeska. Kad lisice uhvate zvuk glodavaca, insekata ili drugih malih životinja, koriste sve četiri šape kako bi iskopale svoj plijen u kiši pijeska, prema Smithsonian National Zoo-u.
Pustinjske lisice su dobro prilagođene životu u afričkim i arapskim pustinjama. Njihovo blijedo krzno kamuflira ih u pijesku; krzno im raste i na donjem dijelu šapa kako bi lakše trčale po pijesku te štiti njihove šape od vruće pustinjske površine. Kad temperatura zraka poraste, ova životinja može dahtati i do 690 puta u minuti kako bi se ohladila. Pustinjske lisice kopaju složene jazbine kako bi pobjegle od jakog sunca u najtoplijem dijelu dana.
Pustinjski dlakavi škorpion
Foto: Wikimedia
Među mnogim vrstama škorpiona koji pustinjske krajobraze nazivaju domom, divovski pustinjski dlakavi škorpion (Hadrurus arizonensis) ističe se od svih drugih. Ovi škorpioni mogu narasti do 14 centimetara, prema organizaciji Libraries of Life, što ih čini najvećim škorpionima u Sjevernoj Americi. Iako su sivo maslinastozelene boje, dlakavi pustinjski škorpioni fluoresciraju pod ultraljubičastim (UV) svjetlom. Niko ne zna tačno zašto škorpioni fluoresciraju, ali najbolji način da pronađete ove sramežljive noćne predatore je da odnesete UV svjetlo u pustinju tokom ljetne noći, kada su obično najaktivniji. Ako je to nešto što vas veseli.
Pustinjski dlakavi škorpioni nalaze se u sjevernoameričkim pustinjama Sonoran i Mojave, kao i u saveznim državama Nevada i Utah. Kada se žele pariti, mužjak i ženka pustinjskog dlakavog škorpiona uhvate se za kliješta u plesu parenja koji više nalikuje hrvanju. Zapravo, ako mužjak brzo ne pobjegne nakon što je položio svoju spermu, mogao bi postati sljedeći obrok svoje partnerice.
Ženke nose svoje mlade od šest do 12 mjeseci, živo rađajući do 35 beba koje se drže na majčinom oklopu dok ne postanu dovoljno velike da same love. Srećom po ljude, pustinjski dlakavi škorpioni radije bi pobjegli nego uboli, a njihov je otrov relativno slab. Za većinu ljudi ubod je sličan ubodu pčele.
Pustinjski kornjaš
Foto: Wikimedia
Pustinjski kornjaš (Asbolus verrucosus) je tenk među kukcima. Njegova puderastoplava boja dolazi od voštanog premaza koji pomaže kukcu da zadrži vlagu u suhoj pustinji Sonora. Izbočine na oklopu kukca daju mu oklopni izgled koji je još čvršći nego što izgleda. Potporodica kornjaša Zopherinae poznata je po svom ultra jakom egzoskeletu – toliko je jak da ovi kornjaši mogu izdržati da ih čovjek nagazi, prema Sveučilištu u Wisconsinu.
Pustinjski kornjaši također su poznati kao “kukci koji glume smrt” zbog svog obrambenog ponašanja pred prijetnjama. Kad se uzbune, kornjaši se prevrću i prave se mrtvi. Jedu biljke i raspadajuću organsku tvar i – poput mnogih pustinjskih stanovnika – rijetko, ako ikad, trebaju piti vodu.
Pustinjska mačka
Foto: Pixabay
Pustinjske mačke (Felis margarita) stanovnice su pustinje i mogu napredovati samo u pustinjskim staništima. To znači da je ova životinja profesionalac u prilagodbi na pustinjski okoliš. Imaju meku, gustu dlaku, a njihove velike oči i visoke, sužene uši pomažu ovim stvorenjima da otkriju gdje je plijen.
Još jedna prilagodba pustinjskih mačaka na sušni i vrući okoliš su duge, guste dlake koje im prekrivaju donji dio šapa, baš kao i kod pustinjskih lisica. Ove dlake pružaju izolaciju od vrućeg pijeska. Osim toga, njihova gusta dlaka također izolira pustinjske mačke od naizmjenične visoke vrućine i nižih temperatura pustinjskog okruženja.
Međutim, prema Međunarodnom društvu za ugrožene mačke (ISEC), pustinjskim mačkama prijeti gubitak staništa – posebno kao rezultat ljudskog razvoja.
Osa jastreb
Foto: Pixabay
Ose jastrebi nisu ptice: oni su skupina grabežljivih osa (Pompilidae) koje love tarantule. Ove ose pripadaju bilo kojoj od brojnih vrsta iz rodova Pepsis i Hemipepsis i može ih se naći širom svijeta, u pustinjskim krajolicima na svim kontinentima osim na Antarktici. Ose jastrebi su među najvećim primjerima parazitoidnih osa.
Međutim, ono što ove ose zaista čini jedinstvenima je njihova navika da koriste tarantule kao živu hranu za svoje ličinke. Ose jastrebi paraliziraju tarantule svojim otrovom, nose ih natrag u njihova gnijezda i zatvaraju ih, polažući jaja u abdomen paukova. Dok ličinke rastu, hrane se paraliziranim tarantulama, čuvajući vitalne organe za kraj.
Saharski srebrni mrav
Foto: Wikimedia
Saharski srebrni mrav (Cataglyphis bombycina) ime je dobio po svojoj svilenkastoj, srebrnastoj dlaci. Da, ovi mravi imaju krzno.
Za razliku od većine pustinjskih životinja, saharski srebrni mravi traže hranu usred dana, kada Sahara može doseći temperature do 70 stepeni Celzija. Ova im strategija pomaže u izbjegavanju predatora, ali zahtijeva od njih da se vrlo učinkovito hlade. Studija iz 2015. u časopisu Science otkrila je da su srebrne dlake mrava oblikovane tako da im pomažu reflektirati i zračiti Sunčevu svjetlost i toplinu preko elektromagnetskog spektra, održavajući insekte hladnima tokom dana.
Klokan štakor
Foto: Pixabay
Pustinjski klokan štakori (Dipodomys deserti) nisu baš klokani, niti su štakori. Međutim, ova mala životinja je izvrsna u preživljavanju u pustinji. Zbog topline i male veličine, njihova su tijela razvila prilagodbe koje pomažu smanjiti količinu potrebne i izgubljene vode.
Uglavnom se hrane suhim sjemenkama i gotovo nemaju potrebu za vodom. To je zato što metaboliziraju vodu iz sjemenki koje jedu, izvlačeći do pola grama vode iz svakog grama pojedenog sjemena. Osim toga, ne treba im ni voda za kupanje – samo se valjaju u pijesku! Njihovi bubrezi čak proizvode koncentriranu kristalnu mokraću kako bi dodatno smanjili količinu izgubljene vode. (Kristali u mokraći nastaju kada u mokraći ima previše minerala, a premalo tekućine.)
Prema Crvenom popisu IUCN-a, klokani štakori su ugroženi, i to uglavnom zbog gubitka i fragmentacije staništa.
Australski moloh
Foto: Wikimedia
Nijedan popis čudnih pustinjskih životinja ne bi bio potpun bez spomena guštera. I nijedan naklon vrsti guštera ne bi bio potpun bez spomena australskog moloha ili trnovitoga vraga (Moloch horridus), jedine vrste u rodu Moloch, nazvanog po drevnom bogu koji je zahtijevao žrtve od Kanaanaca i koji se spominje u hebrejskoj Bibliji.
Trnoviti vragovi nalaze se samo u Australiji. Narastu do nešto više od 21 cm dužine od nosa do repa i prekriveni su oštrim bodljama koje služe kao odbrana od grabežljivaca. Australski molosi također imaju dvije glave. Da, dobro ste pročitali – imaju dvije glave. Jedna je lažna glava, izbočina koja se nalazi na vrhu đavoljeg vrata. Kada osjeti prijetnju, trnoviti vrag će spustiti svoju pravu glavu, predstavljajući lažnu glavu kao mamac.
Australski molosi također imaju prepoznatljiv trzavi hod koji može zbuniti predatore, prema neprofitnoj organizaciji Bush Heritage Australia. Koliko god ovi gušteri izgledali zastrašujuće, oni zapravo predstavljaju opasnost samo za mrave, koje svojim ljepljivim jezicima pokupe na hiljade. Ovi pustinjski stanovnici “piju” kroz svoju kožu, skupljajući rosu i vlagu iz pijeska pomoću sićušnih kanala između svojih ljuski. Ovi kanali nalik na slamčice, koji usmjeravaju dragocjene kapi u usta guštera, samo su jedan primjer kreativnih mehanizama hidratacije koji održavaju životinje na životu na najsušnijim mjestima na Zemlji.
Deva
Foto: Pixabay
Iako su mnoge današnje deve pripitomljene, samo su tri vrste živih deva dobro prilagođene za preživljavanje u pustinji.
Prema britanskom Prirodoslovno-povijesnom muzeju, deve mogu dugo vremena izdržati bez vode – ali ne zbog svojih grba, kako ste možda mislili. Unatoč popularnom vjerovanju, devina grba ne skladišti vodu. Umjesto toga, u grbama pohranjuju mast, što im omogućuje pretvaranje te masti u energiju za preživljavanje.
A to nije sve što devina grba može. Također pomaže ovim životinjama regulirati tjelesnu temperaturu, što znači da mogu podnijeti visoke temperature.
Kao i nekoliko drugih životinja na ovom popisu, Crveni popis IUCN-a utvrdio je da je pripitomljena dvogrba ili baktrijska deva (Camelus bactrianus) ugrožena. Neke vrste deva su ugrožene zbog lova radi sporta, ali Zaklada za zaštitu divljih deva radi na tome da ove životinje budu sigurne.
Teksaška čegrtuša
Foto: Wikimedia
Teksaška čegrtuša ili zapadna dijamantna čegrtuša (Crotalus atrox) je zmija teškog tijela s trokutastom glavom, koja se može pronaći u jugozapadnom dijelu SAD-a i sjevernom Meksiku.
Ove su zmije jamičarke (Crotalinae), što znači da iza svake nosnice imaju jamicu koja osjeća toplinu. A te jame mogu detektirati čak i najmanje temperaturne razlike – ponekad je razlika samo u djeliću stepena. Kada otkrije toplinu koju emitira životinja, zmija može odrediti je li grabežljivac ili plijen.
I sjajne vijesti: ove zmije trenutno nisu ugrožene. Međutim, istraživanja pokazuju da su te zmije morale migrirati na sjever kako bi pobjegle od ekstremnih vremenskih uslova. A kada otrovne zmije migriraju, povećavaju se šanse za interakciju zmije i čovjeka.