BBC je mjesecima u tajnosti komunicirao sa troje Sjevernokorejaca koji žive u toj zemlji. Oni po prvi put otkrivaju katastrofu koja se tamo odvija otkako je vlada prije više od tri godine zatvorila granice.
Izgladnjivanje, brutalni obračuni i bez šanse za bijeg.
Myong Suk je nadvijena nad svojim telefonom, očajnički pokušava napraviti još jednu prodaju. Poslovna žena, ona potajno prodaje male količine prokrijumčarenih lijekova onima kojima su očajnički potrebni – tek toliko da preživi dan. Već je jednom uhvaćena i jedva je skupila novac za mito kako bi izašla iz zatvora. Ne bi mogla sebi priuštiti da bude ponovo uhvaćena. Ali u svakom trenutku neko bi mogao pokucati na vrata. Ne boji se samo policije, nego i svojih komšija. Sada gotovo da nema nikoga kome može vjerovati.
Ovako nije bilo.
Medicinski biznis Myong Suk nekada je napredovao. Ali 27. januara 2020. Sjeverna Koreja je u odgovoru na pandemiju zatvorila svoju granicu, spriječivši ne samo ljude, već i hranu i robu, da uđu u zemlju. Njeni građani, kojima je već zabranjeno napuštanje, zatvoreni su u svojim gradovima. Humanitarni radnici i diplomate su se spakovali i otišli. Graničnoj policiji je naređeno da pucaju u svakoga ko se približi granici. Najizolovanija zemlja na svijetu postala je informaciona crna rupa. Pod tiranskom vladavinom Kim Jong Una, Sjevernokorejcima je zabranjeno da stupaju u kontakt sa vanjskim svijetom. Uz pomoć organizacije Daily NK, koja upravlja mrežom izvora unutar zemlje, BBC je uspio stupiti u kontakt s troje običnih ljudi. Oni su željni da ispričaju svijetu o katastrofalnim posljedicama koje su zatvaranjem granica nastupile u njihovim životima. Razumiju da ako vlada otkrije da razgovaraju s novinarima BBC-ja, vjerovatno bi bili ubijeni. Kako bi ih što više zaštititli BBC prenosi samo dijelove onoga što su ispričali, ali njihova iskustva nude ekskluzivni uvid u situaciju koja se odvija unutar Sjeverne Koreje. „Naša situacija s hranom nikada nije bila ovako loša“, kaže Myong Suk.
Kao i većina žena u Sjevernoj Koreji, ona je ta koja zarađuje u porodici. Oskudne plate koje muškarci zarađuju na svojim obaveznim državnim poslovima gotovo su bezvrijedne, što tjera njihove žene da pronađu druge načine da zarade za život. Prije zatvaranja granice, Myong Suk je lako organizirala krijumčarenje prijeko potrebnih lijekova, uključujući antibiotike, iz Kine, koje bi prodavala na lokalnom tržištu. Trebala je podmititi graničare, koji bi joj tako uzimali više od polovine zarade, ali je to prihvatila kao dio igre. To joj je omogućilo da živi udobnim životom u svom gradu na sjeveru zemlje, duž ogromne granice s Kinom.
Odgovornost da izdržava svoju porodicu uvijek joj je izazivala određeni stres, ali sada je to potpuno izjeda. Postalo je gotovo nemoguće nabaviti proizvode za prodaju.
Jednom je, u očaju, sama pokušala da prokrijumčari lijek, ali je uhvaćena i sada je pod stalnim nadzorom. Umjesto toga, pokušala je prodati lijekove iz Sjeverne Koreje, ali čak je i to ovih dana teško pronaći, što znači da joj se zarada prepolovila. Sada kada se njen muž i djeca probude, ona im priprema doručak od kukuruza. Prošli su dani kada su mogli jesti rižu. Njene gladne komšije počele su da kucaju na vrata tražeći hranu, ali ona ih mora odbiti.
„Živimo na prvoj liniji života“, kaže ona.
U gradu drugdje na granici, Chan Ho, tvrdoglavi građevinski radnik, ima loše jutro. „Želim da ljudi znaju da žalim što sam rođen u ovoj zemlji“, kaže on.
Ponovo je rano ustao kako bi pomogao svojoj ženi da se pripremi za pijacu, prije nego što krene na gradilište. On poslušno nosi njene proizvode i utovaruje ih na njenu tezgu, potpuno svjestan da je njen posao jedini razlog zašto je on još uvijek živ. 4.000 vona koje zarađuje dnevno – što je ekvivalent od 4 dolara – više nije dovoljno za kupovinu jednog kilograma riže, a prošlo je toliko vremena otkako je njegova porodica dobila državne obroke hrane da je i zaboravio na njih. Pijace, na kojima većina Sjevernokorejaca kupuje hranu, sada su gotovo prazne, kaže on, a cijena riže, kukuruza i začina je porasla.
Budući da Sjeverna Koreja ne proizvodi dovoljno hrane da prehrani svoj narod, oslanja se na uvoz. Prilikom zatvaranja granice, vlada je prekinula dotok vitalnih zaliha hrane, zajedno sa đubrivom i mašinama potrebnim za uzgoj usjeva. U početku se Chan Ho plašio da bi mogao umrijeti od Covida, ali kako je vrijeme odmicalo, počeo se brinuti da će umrijeti od gladi, posebno dok je gledao kako umiru oni oko njega.
Prva porodica u njegovom selu koja je podlegla gladi bile su majka i njena deca. Postala je previše bolesna da bi radila. Djeca su je održala u životu dok su mogla moleći za hranu, ali su na kraju svo troje umrli. Nakon toga je preminula još jedna majka koja je osuđena na prinudni rad zbog kršenja pravila karantina. I ona i njen sin umrli su od gladi.
Nedavno je jedan od sinova njegovog poznanika pušten iz vojske jer je bio neuhranjen. Chan Ho se sjeća kako mu se lice danima iznenada nadimalo. U roku od sedam dana je preminuo.
„Ne mogu da spavam kada pomislim na svoju djecu, koja moraju da žive zauvijek u ovom beznadežnom paklu“, kaže on.
Stotinama kilometara dalje, u relativnom bogatstvu glavnog grada Pyongyanga, gdje se kule nižu uz gradsku rijeku, Ji Yeon se vozi podzemnom željeznicom na posao. Iscrpljena je nakon neprospavane noći.
Ona ima dvoje djece i muža za izdržavanje novcem koje zarađuje radeći u prodavnici hrane.
Imala je običaj krasti voće i povrće iz radnje kako bi ih prodala na pijaci, uz cigarete koje je njen muž dobijao kao mito od svojih kolega. Za novac bi kupila rižu. Sada se njene torbe detaljno pretražuju kada odlazi, a mita koji je njen muž dobijao više nema. Niko više nema šta ponuditi. „Oni su onemogućili zaradu sa strane“, kaže ona uznemireno.
Ji Yeon sada provodi svoj dan pretvarajući se da je pojela tri obroka, a zapravo je pojela jedan. Glad ona može da izdrži. Bolje je nego da ljudi znaju da je siromašna.
Progoni je sedmica kada je bila primorana da jede puljuk – kašu od povrća, biljaka i trave. Ovaj obrok je sinonim za najcrnje vrijeme u istoriji Sjeverne Koreje – razornu glad koja je poharala zemlju 1990-ih, ubivši čak tri miliona ljudi. “Preživljavamo razmišljajući 10 dana unaprijed, zatim još 10, misleći da ćemo, ako moj muž i ja umremo od gladi, barem nahraniti svoju djecu”, kaže Ji Yeon. Nedavno je bila dva dana bez hrane. “Mislila sam da ću umrijeti u snu i da se ujutro neću probuditi”, kaže ona.
Uprkos sopstvenim teškoćama, Ji Yeon pazi na one u gorem stanju. Sada ima više prosjaka i ona često zastane da provjeri one koji leže, ali obično otkrije da su mrtvi. Jednog dana je pokucala na vrata komšinice da im da vode, ali odgovora nije bilo. Kada su vlasti tri dana kasnije ušle unutra, otkrile su da je cijela porodica umrla od gladi.
„To je katastrofa“, kaže ona. “Bez zaliha koje bi došle preko granice, ljudi ne znaju kako da zarade za život.” Nedavno je čula da se ljudi ubijaju kod kuće, dok drugi odlaze u planine da umru. Kaže da žali zbog nemilosrdnog mentaliteta koji je ubuzeo grad.
“Čak i ako ljudi u susjedstvu umiru, ovdje se misli samo na sebe. To je bezdušno.”
Mjesecima kruže glasine da ljudi umiru od gladi, što je izazvalo strahove da bi Sjeverna Koreja mogla biti na rubu nove gladi. Ekonomista Peter Ward, koji proučava Sjevernu Koreju, opisuje ove izvještaje kao “veoma zabrinjavajuće”.
“Još je i dobro kada ste čuli da je negdje neko umro od gladi, ali kada zapravo poznajete ljude u vašoj neposrednoj blizini koji gladuju, to implicira da je situacija s hranom veoma ozbiljna – ozbiljnija nego što smo mislili i vjerovatno gore od gladi kasnih 1990-ih”, kaže on. Glad u Sjevernoj Koreji označila je prekretnicu u relativno kratkoj istoriji zemlje, izazvavši slom njenog krutog društvenog poretka. Država, nesposobna da prehrani ljude, dala im je djelić slobode da rade ono što im je potrebno kako bi preživjeli. Hiljade je pobjeglo iz zemlje i našlo utočište u Južnoj Koreji, Evropi ili Sjedinjenim Državama.
U međuvremenu, privatna tržišta su procvjetala, jer su žene počele prodavati sve, od soje, do rabljene odjeće i kineske elektronike. Rođena je neformalna ekonomija, a s njom i čitava generacija Sjevernokorejaca koji su naučili živjeti uz malu pomoć države – kapitalisti koji napreduju u represivnoj komunističkoj zemlji.
Dok se tržnica prazni, a Myong Suk broji svoju smanjenu zaradu, ona i dalje brine da država dolazi po nju i tu kapitalističku generaciju. Pandemija je, smatra ona, samo dala vlastima izgovor da ponovo izvrše svoju kontrolu nad životima ljudi. „Zaista žele da suzbiju krijumčarenje i spriječe ljude da pobjegnu“, kaže ona. „Sada, ako samo priđeš rijeci do Kine, bit ćeš oštra kažnjen.”
Chan Ho, građevinski radnik, takođe se približava prelomnoj tački. Ovo je najteži period koji je ikada proživio. Glad je, kaže, bila teška, ali nije bilo tih oštrih obračuna i kazni. „Ako su ljudi htjeli da pobjegnu, država tu ne bi mogla mnogo da uradi“, kaže on. “Sada, učinite samo jedan pogrešan korak i pred vama je pogubljenje.” Sin njegovog prijatelja nedavno je bio svjedok nekoliko pogubljenja koje je izvršila država. U svakom slučaju ubijeno je po tri do četiri osobe. Njihov zločin bio je pokušaj bijega.
“Ako živim po pravilima, vjerovatno ću umrijeti od gladi, ali samo pokušavajući preživjeti, bojim se da bih mogao biti uhapšen, označen kao izdajnik i ubijen”, kaže nam Chan Ho.
“Zaglavljeni smo ovdje i čekamo da umremo.”
Prije zatvaranja granice, više od 1.000 bjegunaca je stizalo u Južnu Koreju svake godine, ali od tada do danas samo je nekolicina pobjegla i stigla na sigurno na jug.
Satelitski snimci, koje je analizirala nevladina organizacija Human Rights Watch, pokazuju da su vlasti protekle tri godine provele gradeći više zidova, ograda i stražarskih osmatračnica kako bi učvrstile granicu – čineći bijeg gotovo nemogućim. Samo pokušaj kontaktiranja ljudi izvan zemlje postaje sve opasniji. U prošlosti su stanovnici u blizini granice mogli obavljati tajne telefonske pozive inostranstvu povezujući se na kineske mobilne mreže, koristeći kineske telefone prokrijumčarene u zemlju. Sada, na svakom sastanku zajednice, Chan Ho kaže da se svakome ko ima kineski telefon kaže da ga preda. Nedavno je Myong Sukov poznanik uhvaćen kako razgovara s nekim u Kini i poslat je u zatvor za prevaspitanje na nekoliko godina.
Suzbijanjem krijumčarenja i povezanosti ljudi s vanjskim svijetom, država oduzima svojim građanima njihovu sposobnost da se sami brinu za sebe, kaže Hanna Song iz Sjevernokorejskog centra za bazu podataka za ljudska prava (NKDB). „U trenutku kada je hrane već malo, državni vrh je potpuno svjestana štete koju će to uzrokovati“, kaže ona.
Ipak, ove ekstremne kontrole nisu mogle spriječiti koronavirus. 12. maja 2022., skoro dvije i po godine nakon pandemije, Sjeverna Koreja je potvrdila svoj prvi službeni slučaj. Bez sredstava za testiranje ljudi, oni sa temperaturom su, zapravo, bili zaključani u svojim domovima 10 dana. Njima i cijelom njihovom domaćinstvu bilo je zabranjeno da izađu napolje. Kako se epidemija širila, cijeli gradovi i ulice su bili zatvoreni, u nekim slučajevima i više od dvije sedmice.
U Pyongyangu, Ji Yeon je sa svog prozora posmatrala kako su nekim od njenih komšinica, koje nisu imale dovoljno hrane da izdrže izolaciju, svaki drugi dan stavljali povrće ispred vrata. Ali gore uz granicu nije bilo takve pomoći. Myong Suk se uspaničila. Već je živjela iz dana u dan, što je značilo da su joj kućni ormarići bili prazni. Tako je i završila bjesomučno prodavajući lijekove u tajnosti, uvjerena da bi bilo bolje zaraditi novac i riskirati da se zarazi virusom nego rizikovati da umre od gladi.
Chan Ho kaže da je pet porodica bilo “polu-mrtvo” do trenutka kada su puštene iz karantine. Preživjeli su samo tako što su se noću iskradali kako bi pronašli hranu. „Oni ljudi koji su ostali u kući nisu mogli da prežive“, kaže on. “Ljudi su galamili, govorili da će umrijeti od gladi, a vlada je na nekoliko dana dostavila malo riže iz svojih zaliha.” Postoje izvještaji da su u nekim područjima blokade ukidane i ranije kada je postalo jasno da ljudi inače ne bi preživjeli. Oni koji su se zarazili virusom nisu se mogli osloniti na oronule bolnice u zemlji da ih liječe. Ponestalo je čak i osnovnih lijekova. Zvanični vladin savjet je bio korištenje narodnih lijekova za ublažavanje simptoma. Kada se i sama Ji Yeon razboljela, očajnički je zvala svoje prijatelje za savjet. Preporučili su joj da pije kipuću vodu natopljenu korijenjem zelenog luka. Prema njenim navodima, mnogi stari ljudi i djeca umrli su od Covida-19. U zemlji u kojoj je, kako se procjenjuje, 40% stanovništva neuhranjeno, zdravstveni stručnjaci kažu da je bilo očekivano da, za razliku od drugih zemalja, djeca obolijevaju. Jedan od gradskih ljekara rekao je Ji Yeon da je tokom izbijanja epidemije umrlo oko jedan od 550 ljudi u svakom kvartu u Pyongyangu. Ako se taj procent primjeni na ostatak zemlje, to bi značilo više od 45.000 smrtnih slučajeva – stotine puta više od zvaničnog broja smrtnih slučajeva od 74. Ali svima je naveden alternativni uzrok smrti, rečeno joj je, bilo da je to tuberkuloza ili ciroza jetre.
U augustu 2022., tri mjeseca nakon izbijanja pandemije, vlada je proglasila pobjedu nad virusom, tvrdeći da je iskorijenjena iz zemlje. Ipak, mnoge mjere i pravila karantina su još uvijek na snazi.
Kada je Kim Jong Un zatvorio granicu na tako ekstreman način, iznenadio je međunarodnu zajednicu. Sjeverna Koreja je jedna od zemalja sa najstrožim sankcijama na svijetu. Zabranjeno joj je da prodaje svoje resurse u inostranstvu i nije u mogućnosti da uvozi gorivo koje joj je potrebno za funkcionisanje. Zašto bi, pitali su se mnogi, zemlja koja je već u ekonomskoj propasti voljno sebi nanijela toliki bol?
“Mislim da su lideri odlučili da Covid-19 može ubiti mnogo ljudi, ili barem pogrešne vrste ljudi, ljudi za koje su se plašili da će umrijeti”, kaže Peter Ward, misleći na vojsku i elitu koji održavaju porodicu Kim na vlasti . Uz jedan od najgorih zdravstvenih sistema na svijetu i neuhranjenu i nevakcinisanu populaciju, bilo je razumno pretpostaviti da će mnogi umrijeti.
No, prema Hanni Song iz NKDB-a, Covid je također pružio Kim Jong Unu savršenu priliku da ponovo uspostavi kontrolu nad životima ljudi. „Ovo je potajno želio da uradi već dugo vremena“, kaže ona. “Njegov prioritet je uvijek bio da izoluje i kontroliše svoje ljude što je više moguće.”
Nakon što je pripremila i pojela svoju oskudnu večeru, Ji Yeon pere suđe i čisti svoj dom jednom vlažnom krpom. Rano se ide u krevet, nadajući se boljem noćnom odmoru. Vjerovatno će odmoriti više sati nego Chan Ho. Posla je sada toliko da često mora da spava na gradilištu.
Ali u relativnoj tišini svog pograničnog grada, Myong Suk krade trenutak da se opusti, sjedeći sa svojom porodicom i gledajući TV, koristeći bateriju koju su napunili tokom dana.
Posebno uživa u južnokorejskim TV dramama, iako su zabranjene. Emisije se krijumčare preko granice na micro-SD karticama i prodaju u tajnosti. Najnovije izdanje koje je Myong Suk vidjela bilo je o K-pop zvijezdi koja se pojavljuje u kući svoje porodice tvrdeći da je njihov davno izgubljeni sin. Od zatvaranja granice, jedva da je neka nova serija stigla u zemlju, kaže ona. Osim toga, odmazda je toliko jaka da su ljudi oprezniji. Ona misli na Zakon o odbijanju reakcionarne ideologije i kulture, donesen u decembru 2020. Prema ovom zakonu, oni koji krijumčare strane video zapise u zemlju i distribuiraju ih mogu biti pogubljeni. Chan Ho ovo naziva “najstrašnijim novim zakonom”. Samo gledanje videa može dovesti do 10 godina zatvora. Svrha zakona je, prema kopiji teksta do koje je došla novinska organizacija Daily NK, da spriječi širenje “trule ideologije koja kvari naše društvo”. Smatra se da se Kim Jong Un iznad svega plaši jedino da će se njegovi ljudi naučiti o prosperitetnom i slobodnom svijetu koji postoji izvan njihovih granica, te da će zbog laži koje im se prodaju, pobuniti.
Chan Ho kaže da su strani video snimci skoro nestali otkako je zakon usvojen. Samo se mlađa generacija usuđuje da ih gleda, izazivajući ogromnu brigu svojim roditeljima. Ji Yeon prepričava nedavno javno suđenje u Pyongyangu. Lokalni čelnici su se okupili da sude 22-godišnjaku koji je dijelio južnokorejske pjesme i filmove. Osuđen je na 10 godina i tri mjeseca u logoru za prinudni rad. Prije 2020., Ji Yeon kaže da bi ovo bilo blago suđenje, s možda godinu dana zatvora.
„Ljudi su bili šokirani koliko je kazna stroga“, kaže ona. “To je tako zastrašujuće, način na koji ciljaju mlade ljude.”
Ryu Hyun Woo, bivši sjevernokorejski diplomata koji je prebjegao iz vlade 2019. godine, kaže da je zakon uveden kako bi se osigurala lojalnost mladih ljudi, jer su odrasli s drugačijim stavom od roditelja. „Odrasli smo primajući poklone od države, ali pod Kim Jong Unom zemlja nije dala ljudima ništa“, kaže on. Mladi ljudi se sada pitaju šta je država ikada uradila za njih. Kako bi sprovela zakon, vlada je stvorila grupe koje se “nemilosrdno” razbijaju protiv svega što se smatra antisocijalističkim, kaže Ji Yeon. “Ljudi sada ne vjeruju jedni drugima. Strah je veliki.“ I sama Ji Yeon je zbog novog zakona privedena na ispitivanje. Od svog ispitivanja, nikada nije otkrila drugima šta stvarno misli. Sada se više plaši ljudi.
Ova erozija povjerenja brine Andreja Lankova, profesora koji proučava Sjevernu Koreju već 40 godina. “Ako ljudi ne vjeruju jedni drugima, nema početne tačke za otpor”, kaže on. “To znači da se Sjeverna Koreja može stabilizirati i trajati godinama i decenijama koje dolaze.”
U januaru 2023. vlada je usvojila još jedan zakon, zabranjujući ljudima da koriste riječi povezane s južnokorejskim dijalektom. Kršenje ovog zakona može, u najekstremnijim slučajevima, dovesti i do pogubljenja. Ji Yeon kaže da sada ima previše zakona za zapamtiti i da se ljudi odvode a da ne znaju koji su navodno zakon prekršili. Kada ih pitaju, tužioci jednostavno odgovaraju: “Ne morate ni znati koji ste zakon prekršili.”
“Ono što je ovo troje sjevernokorejaca podijelilo potvrđuje nevjerovatnu ideju da je Sjeverna Koreja još represivnija i totalitarnija nego što je ikada bila”, kaže Sokeel Park, iz organizacije „Liberty in North Korea“, koja pomaže sjevernokorejskim izbjeglicama.
“Ovo je razorna tragedija koja je u toku”, kaže on. Nedavno su se pojavili znaci da se vlasti spremaju da otvore granicu. Myong Suk i Chan Ho, koji žive uz granicu, kažu da je većina ljudi u njihovim gradovima sada vakcinisana protiv Covida – pretpostavljaju sa kineskom vakcinom – dok u Pyongyangu, Ji Yeon, tvrdi da je dobar broj ljudi primio dvije vakcine. Nadalje, carinski podaci pokazuju da zemlja ponovo dopušta nešto žita i brašna preko granice iz Kine, vjerovatno u pokušaju da ublaži nestašice i spriječi glad koje se toliko bojao.
Ali kada Sjeverna Koreja konačno odluči da se ponovo otvori, malo je vjerovatno da će ljudima biti vraćene stare slobode, kaže Chad O'Carroll, koji vodi platformu za praćenje stanja u Sjevernoj Koreji NK Pro. “Ovi sistemi kontrole koji su se pojavili tokom pandemije vjerovatno će se dalje učvrstiti. To će nam otežati razumijevanje zemlje, a nažalost i Sjevernokorejcima da shvate šta se dešava izvan onoga što im se kaže.”
Međutim, postoje mali znaci da režim neće izaći nepovrijeđen iz teškoća koje je nanio svom narodu u posljednje tri godine. Chan Ho kaže da tokom sedmice ljudi ne razmišljaju mnogo o promjeni sistema. Toliko su fokusirani na pronalaženje jednog obroka dnevno, jednostavno sretni ukoliko imaju hranu ispred sebe. Ali kada dođe vikend, on, Myong Suk i Ji Yeon imaju vremena za razmišljanje.
Moraju prisustvovati sedmičnoj „sesiji pregleda života“, koja je obavezna za svakog građanina. Ovdje priznaju svoje greške i neuspjehe, dok istovremeno prijavljuju greške i nedostatke svojih susjeda. Sesije su osmišljene da podstaknu dobro ponašanje i iskorijene neistomišljenje. Nikada to ne bi mogli priznati javno, ali Chan Ho kaže da su ljudi prestali vjerovati propagandi na TV-u.
“Država nam govori da se ‘gnijezdimo u grudima naše majke’. Ali kakva bi to majka pogubila svoje dijete u sred bijela dana zbog toga što je pobjegao u Kinu? A pobjegao je jer je gladan”, pita se.
„Prije Covida ljudi su pozitivno gledali na Kim Jong Una“, kaže Myong Suk, „ali sada su skoro svi puni nezadovoljstva“. Ji Yeon se sjeća kada se Kim Jong Un sastao s predsjednikom Trumpom 2018. godine, kako bi pregovarali o odustajanju od nuklearnog naoružavanja. Sjeća se da je bila ispunjena nadom i smijehom, misleći da bi možda uskoro mogla da putuje u strane zemlje. Pregovori su propali i od tada je Kim nastavio da troši svoje ograničene finansije na unaprjeđenje nuklearnog arsenala, odbacujući sve ponude međunarodne zajednice. On je 2022. godine izveo rekordan broj testiranja projektila.
“Bili smo prevareni,” kaže Ji Yeon. “Ovo zatvaranje granice vratilo je naše živote 20 godina unazad. Osjećamo se veoma izdano. „Ljudi nikada nisu željeli ovaj beskrajni razvoj oružja, koji donosi teškoće generaciji za generacijom“, žali se ona.
Chan Ho krivi međunarodnu zajednicu. “SAD i UN izgledaju glupo”, kaže on, pitajući se zašto još uvijek nude pregovore s Kim Jong Unom, kada je tako jasno da neće odustati od svog oružja. Umjesto toga, ovaj građevinski radnik želi da SAD napadnu njegovu zemlju. „Samo ratom i uklanjanjem čitavog rukovodstva možemo preživjeti“, kaže on. “Hajde da završimo ovo na ovaj ili onaj način.”
Myong Suk se slaže. „Da je došlo do rata, ljudi bi okrenuli leđa našoj vladi“, kaže ona. “To je realnost.”
Ali Ji Yeon se nada nečem jednostavnijem. Ona želi da živi u društvu u kojem ljudi ne gladuju, gdje su njene komšije žive i gdje ne moraju da špijuniraju jedni druge. I ona želi da jede tri obroka riže dnevno.
Zadnji put kada je BBC bio u kontaktu s njom, nije imala dovoljno da prehrani svoje dijete.
Autor: BBC