Foto: Radmila Vankoska
Tih sam dana zaista davala sve od sebe da se zatrčim i sastanem sama sa sobom, ali bih na kraju samo zveknula čelom o neku tuđu, neznanu spodobu koja tek izdaleka podsjeća na mene, ali ovako, sasvim blizu, gubi svoj koncept kao nekakva lijepa, Moneova slika.
Trči i sastani se sama sa sobom rekao mi je jednog smrdljivog popodneva Mika Antić. Sjedili smo u Lastinom autobusu na granici između Bosne i Hrvatske. Krenuli smo za Beograd, onaj novi, ljepljivi Beograd pun razgolićenih maloljetnica i predizbornih plakata. Krenuli smo za Beograd u kojem će me do kraja života zvati „Bosankom“, a Miku će postepeno zaboravljati, prebacujući ga s jednog naraštaja na drugi kao malo pijeska iz ruke u ruku, dok se na kraju i ono posljednje zrno bespovratno ne izgubi. Osjećala sam tada nekakavu neobjašnjivu tugu za te ljude – ljude bez Mike Antića. Pokušavala bih da zamislim njihove živote, njihove prve ljubavi, prva nadanja, strahove i stremljenja, ali ne bi mi pošlo za rukom. Kako su tužni ljudi bez Mike Antića. Kako su teški ljudi bez Borhesa, bez Murakamija, ma, bez svih.
Tih sam dana zaista davala sve od sebe da se zatrčim i sastanem sama sa sobom, ali bih na kraju samo zveknula čelom o neku tuđu, neznanu spodobu koja tek izdaleka podsjeća na mene, ali ovako, sasvim blizu, gubi svoj koncept kao nekakva lijepa, Moneova slika.
Kada smo napokon došli na red za provjeru dokumentacije, vozač autobusa, nalik na smiješnog malog epizodistu neke Feđine priče, rekao nam je da izađemo napolje. Mika Antić i ja smo, ruku pod ruku, sve tako sumnjivi i neprijatno ćutljivi za ostale putnike, izašli na trotoar pored busa. Bilo je hladno napolju, kao u nekom tuđem kupatilu. Bilo je hladno onako kako samo takva, nasilno isječena geografska polja znaju biti. Mika me promatrao nekako ispitivački, nimalo bijesno, a ipak naduto, a ja sam, postiđena, sklanjala pogled u drugu stranu – u putnike, debelog policajca, propagandni plakat sa natpisom „i vi možete biti žrtva trgovine ljudima“. Nemoj sad da filozofiraš, htjela sam da mu kažem, to je obična procedura, kratko traje – pokažemo debelom čiki ličnu kartu i već smo tamo – preko puta. Nisam ništa rekla. Uvijek mi je bilo nekako neugodno govoriti na granicama. Kao da su to neka drugačija mjesta, mjesta na kojima se ne priča, ne pleše, ne čita, ne pjeva. Mjesta na kojima ne dišeš od nekog neobjašnjivog, parališućeg straha. Mjesta na kojima prestaješ da radiš sve ono što te čini čovjekom.
Policajci se uvijek zbune kada vide moje podatke izvučene na monitoru iz svojih jednoličnih, orvelovskih sistema. Rođena u Bjelovaru, živi u Banjaluci. Otac Novosađanin, majka Mariborčanka. Nekad na početku osnovne škole pokušali su da mi objasne šta sam ja. To pitanje se još tada zavuklo u moju svakodnevicu kao hronična upala nekog rijetko upotrebljivanog zgloba. Šta sam ja? I, zaista, kad god bih stala pored nekog moćnog, masnog pripadnika granične policije osjećala bih neki neopravdano prisvojeni ponos – kao prava mala, klempava Jugoslavija u starkama, koja svima smeta i svakoga žulja, ali je ipak tu, takva kakva jeste, i nikako drugačije ne može da se zove. S druge strane, svaki od tih graničnih prelaza, svako zaustavljanje na provjeru dokumenata kao da je unutar mene paralo neke skrivene, neimenovane svjetove – kao da sam se i ja zaustavljala pred nekom unutrašnjom kapijom i propuštala dalje neku drugu mene, otkinutu, nepotpunu mene, tamo preko linije. Jedna bi ostajala ispred, ne bi mogla da prođe, sa rukama okačenim na žičane rombove granične ograde. Druga bi odlazila dalje, kao loše nacrtan portret, kao skica kompletne osobe, tamo negdje gdje primaju samo taj mali, nejaki dio nje cijele. I tako sam se uvijek gubila u sopstvenoj geografskoj karti, negdje iznutra, isparčana kao razorena puzzle slagalica na kojoj je nekada bila vidljiva ta druga, Mikina zemlja u kojoj ljudi zaista trče i zaista se sastaju sami sa sobom. I bez obzira na sve autobuske karte, iskrzane kofere, prekookeanske mejlove, agnostičke priričnike, hotelska kupatila i egzotične, tuđe jezike, zvijek sam bila pripadnica te neke hladne, isjeckane zemlje u sredini svijeta i sredini sopstvene utrobe. Kao Jevrejin lutalica izderanih đonova, rastezala bih svoju putanju do granice pucanja, no bez obzira, što bih dalje otišla, ta me je ista izmrvljena zemlja vukla nazad kao dobro podmazanu jo-jo igračku.
Nije mi se dalo, da budem iskrena. Pitali su me svuda – u Mongoliji, Meksiku, Irskoj, Norveškoj, Španiji, Indiji, na Kubi i ko zna gdje – pitali su me to isto misteriozno, nedokučivo pitanje. Šta si ti? Meni se nije dalo. U nekom trenutku bih se umorila od objašnjavanja i svih fus-nota i opet bih, kao da se ona druga ja predaje negdje unutar mene, ispred kapije, opet bih izgovorila tu čarobnu mantru koja prekida razgovor – ja sam iz Jugoslavije. Tako sam se osjećala i u tom trenutku, naslonjena na zid neke frigidnobijele kućice na graničnom prelazu. Kao da mi se ne da. Kao da je sve to bolno besmisleno. Osjećala sam se kao da svi, debeli čiko policajac, crvenokosa žena na carini, suvanjavi hobit u redu ispred mene, crnomanjasti vozač… kao da svi oni znaju za moju čarobnu mantru, ali se prosto ne usude da je izgovore. Kao da me ne žele tu.
Zato sam uvijek putovala sa Miroslavom Antićem. On je vrlo tih, ali koristan saputnik. Ne jede vam keks, ne traži vam sendvič niti malo vode. Leži na sjedištu pored. Ćuti, osim ukoliko vi ne želite da razgovarate. I nikada, ama baš ni jednom, ne pita to odurno pitanje. Mika me nikada nije pitao šta sam. Samo je ponekad znao da me zbuni, da me natjera da se pitam, a to nije baš najpraktičnija aktivnost kada ste negdje između dvije čudne, minijaturne zemlje.
Odlazim do sićušne klupe pored autobusa, čekajući da policajac pregleda lične karte i pasoše ostalim putnicima. Ostavljam Miku pored sebe. Gledam u jednu malu baku, sa onim mini-koferom na točkiće. Hoda polako. Toliko polako da se pitam da li uopšte hoda, ili tek mili po površini zemlje kao da i sama ima točkiće na stopalima. Pogledaj, kaže mi Mika, pogledaj malu čarobnicu s krilima! Vidiš li kako je divna?!Ja mu kažem da ćuti, da smo na granici. Na granici se ne razgovara. Al’ ne da se on, lukavi starac.Pogledaj tamo, opet će, pokazujući na debelog policajca. Pogledaj jednog magičnog štrumpfa, jednog izgladnjelog pustinjaka, jednog čovjeka sa mašinom! Tražim u torbi keks. Ne vidim nikakve čarobnjake. Samo neke tužne, usporene ljude na jednom tužnom, usporenom mjestu koje skoro da ne postoji. Pogledaj crvenokosu vješticu! Pogledaj mašinovođu Krivoušića! Pogledaj leteće dječake i izgubljene djevojčice! I skoro da mogu čujem, kao kroz nekakav eho koji se odbija od onu unutrašnju kapiju, ljutog Nabokova kako mi drži predavanje, sav bijesan, dere se: Pogledaj! Pogledaj arlekine! Izmišljaj svet! Taman kad pomislim kako ću da ga ugledam, sa mrežicom za hvatanje leptirova, kako pleše oko slijepih ljudi sa ličnim kartama, sve se opet rasprši i vozač nam saopšti kako treba da se vratimo u autobus. Izmorena od arlekina, od vještica i štrumpfova, od svojih šarenih uobrazilja i malih miliona mene koji protrčavaju naprijed-nazad kroz kapiju, vratila sam se na svoje sjedište i zaklopila oči. Ljudi oko mene opet su postali obični, umorni putnici. Gunđali su, prozivali neljubaznog policajca, psovali granice i vrijeme, a onda opet prestajali da govore, ukliješteni u neudobnim sjedištima. I krenuli smo. U sljedeći dio te nestvarne, arlekinske zemlje, u sljedeći puzzle komadić, u neku sljedeću, bezimenu mene.
Put do granice sa Srbijom nekako se sanjivo produžio, hvatajući me napola uspavanu, napola budnu, sa još samo tri keksa preostala u kesici sa hranom. Pala je noć, svjetla su parala nebo, sijalice u autobusu su utihnule. Neko je tražio da se upali televizor, na negodovanje ostalih putnika. Nema vajde, doviknuo je vozač, ionako ne radi.
Beograd me dočekao kao neljubazni socijalni radnik. Bila sam oznojena, prljava i tuđa. Provukla sam se kroz park pored BAS-a i krenula polako prema Balkanskoj. Lepa! Lepa! Ćeš mi daš dinar?! Lepa! Sveže kifle i bureci! Sveže kifle i bureci! Ding Dong Ding Dong! Svi ti zvuci. Sve je to Beograd, pomislila sam. Više nisam znala ko je siroče, on ili ja. Jednako oznojeni, prljavi i tuđi. Jednako bezimeni.
Tek negdje oko sivog, beogradskog jutra, shvatila sam da Mika nije sa mnom u hotelu. Grozničavo sam preturala po koferu, po torbi, pa onda po hotelskim ladicama, ormariću u kupatilu, ormaru u predsoblju. Nije ga bilo. Onda sam sjela, umorna, na krevet i shvatila da je ostao tamo, na onoj klupi, na graničnom prelazu između Bosne i Hrvatske, ukoričen i zaboravljen. Ostao je sa Nabokovom da gleda arlekine. Ostao je da preimenuje stvarnost.
Razmišljala sam o toj nekoj istovjetnoj osobi, još jednoj bezimenoj jo-jo igrački koja dijeli moju mantru, moju kapiju i moj magični odgovor. Razmišljala sam o tom divnom komšiji neobičnog imena i neutvrđenog porijekla, rastavljenom na granici između dvije zemlje, tri zemlje, hiljadu i jedne zemlje. Zamišljala sam ga kako uzima knjigu sa klupe, otvara je i iznenađeno čita: Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti.
Lana Bastašić
(Priča je objavljena 2010. godine u knjizi Izvan koridora, u sklopu manifestacije Odakle zovem, koju organizuje knjižara Karver iz Podgorice. Zajedno sa pričom Na istočnom horizontu, ovaj rad je dobio specijalnu nagradu žirija.)