Foto: AFP
Pored ukorijenjenog patrijarhata, nejednake distribucije moći i resursa između muškaraca i žena te neefikasnih institucija, važan faktor u visokom broju femicida u Bosni i Hercegovini čini ostavština rata. Kako u obliku nezaliječenih trauma tako i dostupnog oružja.
piše: Nidžara Ahmetašević
Sredinom novembra, u Tuzli, S.M. (56) je iz vatrenog oružja je ubio suprugu a potom izvršio samoubistvo. Slučaj koji je privukao puno pažnje u bh. javnosti samo je još jedan u nizu femicida u regiji počinjenih iz vatrenog oružja. I u ovom slučaju, kao i u brojnim drugim, počinilac je osoba koja je tokom rata bila pripadnik oružanih formacija.
Slučaj u Tuzli je bio deveti slučaj femicida u BiH tokom ove godine, a od 2015. bilo ih je 65 Prema dostupnim podacima, u većini slučajeva – 35,3 posto – ubistva su izvršena vatrenim oružjem (ručna bomba, pištolj, automatska puška), vrlo često nedozvoljenim i zaostalim iz rata. Istovremeno, najveći broj počinilaca su ljudi od 49 do 59 godina starosti, što ukazuje na mogućnost da su bili učesnici rata. Rat i nikada tretirane ratne traume na ovaj način i dalje odnose živote ljudi.
To pokazuju i podaci iz drugih zemalja. U Srbiju je prema zvaničnim podacima u proteklih 10 godina ubijeno 340 žena, čak trećina iz vatrenog oružja. Kao i u BiH, najčešći počinioci su muškarci u dobi 46 do 55 godina, te oni stariji od 65. U skoro trećini slučajeva vatreno oružje kojim je izvršeno ubistvo je bilo nelegalno.
Broj slučajeva femicida, koji nije zakonom definisan nego se sva ova djela vode kao ubistva, bi mogao biti znatno veći u obje zemlje, ali ne postoje pouzdane statistike. U Srbiji podatke skupljaju nevladine organizacije koje se najčešće oslanjaju na medijske izvještaje. Slično rade i u BiH, ali i drugim zemljama regije.
Mada mediji i policija tek rijetko objave podatke o tome da li je oružje koje je korišteno u ovim slučajevima legalno ili ne, stručnjaci tvrde da je manja vjerovatnoća da će osobe koje imaju registrovano oružje ga zlupotrebiti.
Dobro naoružan region
Tanja Ignjatović, psihologinja koja sarađuje sa Autonomnim ženskim centrom iz Srbije, kaže kako su žene čiji su partneri učestvovali u ratu dva do četiri puta češće iskusile različite oblike fizičkog i seksualnog nasilja u odnosu na one čiji partneri nisu bili u ratu.
“Oružje je uvek faktor visokog rizika za ubistvo kada u odnosu postoji kontrola (ljubomora), prinuda i nasilje”, pojašnjava Ignjatović. “Procenat ubistava žena vatrenim oružjem svakako je povezan sa zakonima koji regulišu njegovo posedovanje, a u našem slučaju i sa nedavnim ratnim dešavanjima.”
Ne postoje podaci o tome koliko oružja zaista posjeduju ljudi u regiji. Samo u BiH, 30 godina nakon rata, vlasti i dalje pronalaze nelegalno oružje ali oduzimaju samo simbolične količine. Prema podacima Koordinacionog odbora za malo oružje i lako naoružanje u 2021. godini na teritoriji cijele države registrovano je 320.000 komada različitog oružja, a zaplijenjeno je ne više od 1.400 komada nelegalnog oružja.
Prema podacima Small Arms Survey, organizacije koja prikuplja podatke o posjedovanju oružja u svijetu, BiH je 2018. godine bila među zemljama čije je stanovništvo među najviše naoružanim u svijetu te su procjenili da je u tom trenutku više od 800.000 komada nelegalnog oružja u zemlji, a da uz ono koje je registrovano, 30 od 100 stanovnika BiH posjeduje neku vrstu oružja.
Nekoliko godina prije, 2012., ista organizacija je upozorila da je cijeli Balkan veliko skladište oružja koje posjeduju civili i da je mnogo toga ostalo nakon rata. To istraživanje je ukazalo i da je stopa ubistava u regiji značajno veća nego u ostatku Europe.
Vlasti u cijeloj regiji čine malo da razoružaju stanovništvo, a još manje rade na sprječavanju porodičnog nasilja, koje nerijetko vodi do ubistva. Uz to, kazne za nasilnike i ubice često nisu adekvatne da bi poslale poruke javnosti. Aleksandra Petrić, iz Fondacije Udružene žene u BiH, kaže kako žene koje su pretrpjele nasilje generalno ne vjeruju u rad institucija. “Nebrojeni su slučajevi u kojima žene nakon prve prijave nasilja ne prijavljuju drugi događaj nasilja jer nisu dobile podršku”, kaže za magazin Buka upozoravajući kako se rijetko izriču hitne mjere zaštite, a podizanje optužnica je proces koji traje mjesecima, tokom kojih su žene žrtve nasilja ponovo izložene počiniocu.
Petrić smatra da primarnu odgovornost snose institucije. “Sudovi su samo jedna od karika u lancu zaštite”, kaže. Petrić, kao i brojne druge aktivistkinje, ukazuje na odgovornost policije, ali i centara za socijalni rad, te zdravstvenog i obrazovnog sistema.
Uzroci porasta nasilja
Psihijatri u BiH, ali i zemljama u regiji, decenijama ukazuju na pogubne posljedice ratnih trauma i činjenicu da se ne čini ništa na liječenju i sprječavanju retraumatizacije. Svjetska zdravstvena organizacija je u jednom trenutku izašla u javnost sa procjenom da barem 10 posto stanovništva u BiH boluje od posttraumatskog stresa, ukazujući da je broj sigurno znatno veći ali da nema dovoljno istraživanja niti podataka. Nerijetko stopu ubistava, ali i samoubistava, vezuju sa postratnim traumama i posjedovanjem oružja.
Duboko traumatizovano stanovništvo, koje je izloženo stalnim retraumatizacijama, uz ukorijenjeni patrijarhat, nejednaku distribuciju moći, resursa i prava između muškaraca i žena, predrasude, te neefikasne državne i manjak institucionalne odgovornost za prevenciju i zaštitu žrtava, razlozi su koji utiču na porast nasilja, pa i femicida u regiji.
Uz sve to, kako Ignjatović kaže, region je opterećen posljedicama rata i raspada države, ali i tranzicijom koja je obespravila i osiromašila veliki deo stanovništva.
“Raspad države, rat i razaranja, migracije stanovništva, kapitalistička tranzicija koja je osiromašila i obespravila široke slojeve ljudi, stalna politička napetost, ali i globalne krize i porast krajnje desnih, konzervativnih i religijskih pokreta i organizacija, okolnosti su koje pogoduju obespravljivanju žena, njihovoj diskriminaciji, objektivizaciji i svim vrstama nasilja”, zaključuje Ignjatović.