FotoGlas Srpske i klix.ba
Splasnule su tenzije oko premijere filma „Sarajevo safari“, koji je postao jednokratna igračka dnevne politike. Sada, kada su se uznemireni duhovi smirili, važno je baciti svjetlo na izuzetno kompleksne posljedice, koje ovaj film nosi sa sobom.
Piše: Muhamed Kovačević
Trgovina traumom
Bilo je pitanje dana, kada će se neko dosjetiti i objaviti film na temu stradanja civila dijela opkoljenog grada Sarajeva. Ta fenomenologija predstavljanja grada Sarajeva kao konstantne ratne žrtve, očigledno je i dalje vrlo isplativa umjetnička tema, koju iz sve snage guraju i lokalni političko-društveni akteri. U ljeto 2018. godine autor ovog teksta je bio prisutan na jednom sastanku, kada je jedan bivši pripadnik obavještajnih struktura Vojske RS, za simboličnih 10 000 KM, nudio VHS-kasetu, s dugotrajnim video-materijalom. Do trampe te iste kasete zbog tražene količine novca nije došlo. Ali djelimični sadržaj te kasete znatno kasnije će biti objavljen na portalu „Istraga.ba“, da bi sada bio u neku ruku zaokružen i dugometražnim filmom slovenskog reditelja Mirana Zupaniča. Riječ je, naravno, o morbidnom lovu na civile u dijelu opkoljenog grada Sarajeva, pod kontrolom bosansko-bošnjačkih vlasti. Tema, koja za istraživače ratnih zločina i nije toliko nova, jer se o njoj detaljno govorilo na suđenju u Haagu i to u procesima protiv Slobodana Miloševića i Stanislava Galića, tako je odjednom preko noći postala tema dnevne politike, odnosno postala je sredstvo za raspirivanje mržnje i dizanje tenzija. Rekli bismo ništa zanimljivo, u ionako bezmoralnom propalom bh. društvu, koje je naviklo na svakodnevne skandale i koje obitava u jednoj vrsti specijalnog rata, koji pomenutim konstantnim podstrekavanjem i oživljavanjem trauma blokira bilo kakav pokušaj fokusiranja društva na osnovne i suštinske životne probleme, odnosno prolanaženje načina kako da se preživi novi dan. No, za ovaj put, važno je pomenuti da je pomenuti film nastao na sada već ozbiljnom festivalu dokumentarnog filma, kojeg organizuje niko drugi do li medijska kuća „Al Jazeera“ i to, kojeg li čuda, u jeku predizborne kampanje. Ne treba biti mnogo pametan, pa zaključiti da je upravo ova tema i ovaj film iskorišten za populističko prikupljanje političkih poena svih onih političkih lešinara, koji godinama već i te kako efikasno obitavaju na priči o žrtvi i stradanju ili koji se preko te priče pokušavaju nametnuti kao bitan faktor u bh. političkom blatu.
Pravno-politička rapsodija
Naravno, pitanje stradanja civila i djece od snajperske vatre mnogo je značajnije od snimanja i komercijalnog prikazivanja filma o tome. Upravo to pitanje, stradanja Sarajlija od snajperske vatre, iz jednog dijela opkoljenog grada, koji je bio pod kontrolom snaga Armije RBiH, eksplicitan je primjer kompletnog poraza reforme pravosudnog sistema u BiH, s posebnim osvrtom na precesuiranje ratnih zločina prema civilnom stanovništvu. Naime, evo već 26 godina od kraja ratnih dejstava, niti jedan od sada čak tri pravosudna nivoa nije bio u stanju pronaći, odnosno procesuirati ljude koji su iz snajpera lovili civile i djecu kao da su životinje. Ovdje naravno govorimo o pripadnicima VRS, za koje se može vrlo lako utvrditi i ko su i gdje se sada nalaze, jer kao što smo to vidjeli u slučaju objavljivanja materijala na portalu „Istraga.ba“, osumnjičeni za upotrebu snajpera protiv civilnog stanovništva obično žive i rade u ili u okolici Sarajeva. Potpuno ista stvar je kada su u pitanju i pripadnici Armije RBiH, koji su koristili snajper kao sredstvo teroriziranja srpskih civila u dijelovima grada pod kontrolom Vojske RS. Sada se naravno postavlja pitanje, zašto tužilaštvo ne radi svoj posao? Odgovor na ovo pitanje, iako u pravilu nikada nije ni jednostavan ni jednobrazan, može da ode na stranu jedne teze, u koju sam ja kao autor ovog teksta apsolutno uvjeren, a ta bi teza glasila, da je politička odluka da se ne gone izvršioci djela ratnog zločina, čak i kada je u pitanju gnusno korištenje snajpera u tu svrhu. Jer kako drugačije logički objasniti, da pored državnog i federalnog tužilaštva, nikada nije podnesena niti jedna optužnica protiv nijednog pripadnika Vojske RS, a da ne spominjem optužnice protiv stranih državljana, za koje je dokazano da su pucali iz zadovoljstva po dijelu opkoljenog grada Sarajeva, kao što je to slučaj s ruskim pjesnikom Eduardom Limonovim, koji sada uživa u svom mirnom životu u okolini Moskve. Iz kritike sam ovdje namjerno izostavio kantonalno tužilaštvo, koje sa samo dva tužioca za odjel ratnih zločina predstavlja jasan karikaturalan primjer, kako je učinjeno sve, da se zločini ne procesuiraju, odnosno da se zločinci ne kazne. S druge strane, na scenu su stupili političari i što je vrlo zanimljivo, političari koji obnašaju funkcije, koje nemaju nikakvu političku moć i mogu služiti samo u populističke i propagandne svrhe. Prvi od njih je gradonačelnik Istočnog Sarajeva – Ljubiša Ćosić, koji je najavio podizanje krivične prijave protiv slovenačkog reditelja, očigledno vidno revoltiran činjenicom prikazivanja pripadnika Vojske RS u filmu ili kako to on tumači „prikazivanja Srba“ u filmu. Zanimljivo je da pomenutom gradonačelniku ne smeta bista presuđenog ratnog zločinca Ratka Maldića, koja se nalazi na entitetskoj liniji na Vracama i koju on redovno obnavlja, ignorišući činjenicu, da je po presudi iz Haaga upravo Mladić osuđen po tački za granatiranje i teroriziranje građana dijela okupiranog grada Sarajeva, s posebnim dodatkom za snajpersko teroriziranje. Drugi političar je Ljubišina kolegica, gradonačelnica Sarajeva – Benjamina Karić, koja otkako su je imenovali ispred Socijaldemokratske stranke na tu poziciju čini sve kako bi nadmašila bivšeg nacionalističkog gradonačelnika, posebno u dijelu koji se odnosi na ratno stradanje opkoljenog dijela grada Sarajeva i građana u tom istom dijelu. Tako je gospođa Karić najavila podizanje krivične prijave, protiv N.N. osoba, iako bi da su je imalo obavijestili ili informisali znala da te osobe uopšte nisu N.N. i da je bilo moguće pokrenuti taj proces u vrijeme kada joj je šef partije bio premijer Federacije. Ali ko bi se tada, zaboga, bavio pitanjem ratnih zločina. Trebalo je zaposliti burazera u javnu instituciju.
Prohujalo s vihorom
Danas se više o toj temi ne priča. Nebitni političari, naravno, nisu podigli najavljene krivične prijave. Ubice snajperima, pogotovo one iz filma, nastavit će da žive mirno i spokojno. Neki van BiH, a neki tu, u Sarajevu. Snimci snajperista i Vojske RS i Armije RBiH, sada je to sasvim očigledno, koristit će se za ucjenjivanje ljudi, koji su snajperom sijali smrt na teritoriji cijelog grada Sarajeva. Iako, naravno, film o tome ne govori, ali činjenica je da postoje sati video-materijala djelovanja snajpera Armije RBiH, prema dijelovima grada pod kontrolom tadašnje Vojske RS. Mislite da su samo pucali po vojnicima? Trideset i četiri civila srpske nacionalnosti s područja Rajlovca i Reljeva su ranjena dejstvom snajpera pripadnika Armije RBiH. Također, javna je tajna da su sarajevski Romeo i Julija, odnosno Boško i Admira ubijeni također iz snajpera od strane specijalne jedinice „Ševe“, u pokušaju bijega preko Vrbanja mosta, u dio grada pod kontrolom Vojske RS. I mnogo je tu priča. Sve su tragično tužne. Film „Sarajevo safari“ imao bi smisla jedino kada bi pokazao da se to zlo ne isplati, odnosno kada bi pokazao da su zločinci koji su vršili ta personalna bolesna ubistva u zatvoru. Ovako ispada da je film njihova glorifikacija, a da su stanovnici opkoljenog dijela grada Sarajeva životinje. Jer safari je inače avanturističko putovanje, gdje iz zabave i možete da ubijate životinje. A ko zna, moguće je da je slovenski reditelj i u pravu.
Autor: Impuls