Skender Kulenović, bosanskohercegovački književnik rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Pisao je pjesme, drame, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane. Bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, urednik u beogradskoj Prosveti, uređivao je brojne književne časopise, Pregled, Književne Novine i Novu misao. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
Drugi svjetski rat Skenderu Kulenoviću donosi smrt oba brata, koja su zbog svojih ljevičarskih ideja ubijena od strane okupatora. Sam Skender se 1941. godine priključuje partizanima. Na ratištu nastaju neke od njegovih najpoznatijih poema: „Stojanka majka Knežopoljka“, „Ševa“ i „Na pravi put sam ti, majko, iziš’o“. Uređuje partizanske listove i časopise „Krajiški partizan“, „Bosanski udarnik“ i „Glas“, te u njima obljavljuje političke članke i prozu. Od 1944. godine bio je član redakcije „Oslobođenja“, te postaje sekretar Udruženja književnika BiH. Bio je vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a.
Kulenovićeve “partizanske poeme” uglavnom su tumačene uz naglašavanje njihovog pokretačkog i borbenog patosa. Ipak, kada se rezimiraju ideološke i umjetničke preokupacije pisca, istorija i ideologija ustupili su mjesto egzistencijalističkom izrazu borbe za goli opstanak.
“Sutra ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da čitam pjesmu koju danas pišem, koja se juče, poslije svakog promašaja smrti, začinjala u meni i zaklinjala u meni da će biti prvi dah kojim ću dahnuti ako ostanem živ i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, leži sklupčana u strašan jauk… Rukama i glasovima slili su se u jedno, a svaki je sâm, otišao je pomućenim očima i bogzna čime, bogzna kamo. Onda iz te mumljave, hoće-neće kao da se ispiljuju, počnu prve riječi, i ona se, u jednom neodredivom trenutku, već pretvorila u razgovijetnu i visoko zavitlanu pjesmu, koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi, te mi se čini kao da to preda mnom zvoni sama neprekidnost.”1
Poeme Skendera Kulenovića imaju fabulativno razvijen tekst, što je i odlika epskih formi, ali njihova najveća ljepota je upravo u lirskom sloju, unutrašnjoj izgradnji lika, te u onom katarzičnom trenutku bola i očaja, osude i revolta.
“Stojanka majka Knežopoljka” – Posvećujem ženi bezimenoj voljenoj u borbi rođenoj (1942.)
“Čuješ li, sele Kozaro,
čuješ li uku veliku? …
…Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!”
Već 1942. napisao je “Stojanku majku Knežopoljku”, poemu posvećenu srpskim ( i svim majkama, jer je djelo univerzalne vrijednosti), čiji su sinovi stradali u ustaškome progromu i genocidu u Bosanskoj Krajini.
Ova poema je nastala u izuzetnom historijskom trenutku, a u sebi sažima tragizam neponovljive ratne katallizme i uzvišenost revolucionarne i kolektivne svijesti i vjere u pobjedu ljudskog nad dijaboličnim silama historije i fašizma. Ova je Skenderova poema postala jedno od središnjih djela nastalih u ratu i revoluciji.
O nastanku poeme “Stojanka majka Knežopoljka” pjesnik je rekao: “Sjećam se jednog trenutka iz same ofanzive: duboko sam zaželio da o svemu tome nešto reknem, možda bolje rečeno da urliknem, ako ostanem živ.”2
Midhat Begić je za majku Stojanku rekao da je to “univerzalna roditeljica života”, pored toga što je obrazac ove poeme tužbalica, ona je također velika slava životu, na kraju dobiva i karakter himne života i vitalnosti čovjekovog opstajanja.
Uprkos smrti, na kraju poeme pobjeđuje život, smrt i krv su “zalog” za život poslije okupacije. Na to upućuje i jednostavnost iskaza leksičke bujnosti i fonološke zvučnosti stiha, kontrast (npr. krv, smrt/med, mlijeko, život, sunce…) koji na samom kraju daje život kao jedinu mogućnost, te poema postaje himna života, pobjede i slobode.
“Jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
I vršući krvlju liptala,
Pa na koncu svoju samrt ovrhla:
Ko krv danas, sutra med proliptati,
Med i mlijeko djeci našoj do grla –
Zemlja će nam u sunce prociktati!”
Kulenovićev revolucionarni angažman uočava se i u poemi “Na pravi put sam ti, majko, iziš’o”, koja se svojom suštinom i tematikom odlikuje kao ispovjest pjesnika o svojem životu, tradicionlnim okvirima u kojima se nalazi žena, majka, koja svoj vijek provodi u “četiri duvara”. Pravi put koji je pjesnik odabrao je upravo put revolucije i oslobođenja.
“Majko:
Griva vihorna među prstima,
Mirisna proha u nozdrvi,
Uzvijeren jastreb u oku,
Sloboda, u žili mlijeko majčino,
Ko krv udari
U glavu moju, u glavu druga Jovana,
I mi stupismo tvrdim petama ratnika
Na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,
Na pravi, majko, put!”
Poema “Ševa” je izrazito lirski koncipirana, ona je himna prirodi i čovjekovoj slobodi. U njoj uočavamo panteističku opijenost životom, svesilnu želju za slobodom. Pustoš koju je ostavio rat pjesnik je kroz viziju predstavio kao životnu bujnost, radost, oplodnju, naspram užasa koji za sobom ostavlja rat. Upravo se zato za ovu poemu u književnoj kritici ističe da je ona plod “jave i sna”.
“Ovu poemu ispjevala je glad. Glad za punim integralnim životom, koji su htjeli da nam oduzmu.”3
Partizanska kolona kojoj se ševa obraća svojom pjesmom krenula je u odbranu života, dakle ne samo za odbranu i osvajanje društvenih i revolucionarnih, nego i najdubljih prirodnih zakona.
“O kolono, nevjestini ljubavnici!
Dva krvava sunca,
Dva oranja krvava,
U ognjici,
Ona gori: vruća rana!
Ona pišti: lelek žala!
Ona mrzi: jed zeleni!
Ona lipti: prsak krvi!…
Zemljotresa do nebesa!
Pruži korak: oštrac smrti!
Povij pleća: plug života!
Digni čelo: tuč osvete!
O, osveti, oslobodi!
Oslobodi!
Oslobodi!”
Danilo Kiš svoj esej počinje dijagnozom: “Skender Kulenović je bio rudar jezika… Zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika… Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju.”
„Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Nakon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispoljena misao, s druge emocija“, rekao je sam Kulenović o svom pjesničkom stvaralaštvu. U „Ocvalim primulama“ to je žal za sretnim djetinjstvom u Bosanskom Petrovcu prije Prvog rata, u ratnim poemama to je krik boli, a u poznim sonetima to je misao zrelog pjesnika koji vidi iza „bezzidnog zida“.
1. Skender Kulenović “Iz humusa”, Eseji, Izabrana djela, Udruženi izdavači BiH, 1983.
2. Nikola Drenovac, “Pisci govore”, Intervju sa Skenderom Kulenovićem, Grafos, Beograd, 1964
3. Nikola Drenovac, “Pisci govore”, Intervju sa Skenderom Kulenovićem, Grafos, Beograd, 1964
Piše: Aldina Lipovac/AbrašMEDIA