Foto: Caio Bandeira/ Unsplash
Uvijek sam imao dojam da u Čileu vrijeme teče sporije. Možda baš zbog Andi, ovog zida od stijena. Volim tu ideju da su Ande naše drugo more koje nas pretvara u otok
Ovaj rad je svojevrsni osvrt na triologiju Čileanskog dokumentarca Patricia Guzmana sačinjenu od: Nostalgija za svijetlom, Biserno dugme i Kordiljeri snova. U svom radu Guzman nudi osvrt na svoju zemlju u vremenu nakon pada vojne diktature. U ovom radu skupio sam autorova razmišljanja o Čileu koja on iznosi u ova tri rada, te ih spojio te nadopunio kako bi stvorio jednu smislenu cijelinu preko koje želim da prenesem poruku o Čileu čitateljima i čitateljicama Prometeja. Cilj je bio da priča ide čitavim tokom u prvom licu, jer shvatam da je Guzmanov rad iznimno intimne prirode te da potiče iz rane koju je zadobio njegov život te 1973. godine. Ljepota rada jedina je zasluga dokumentariste Guzmana, svaka greška je moja.
Svaki put kad pređem preko Andi osjećam da dolazim u zemlju svog djetinjstva, zemlju svog porijekla. Preći planinski lanac znači doći do mjesta daleko u prošlosti. Sve mi se čini nestvarnim. Osjećam se pomalo strano. Grad u kojem sam rođen, Santiago, prima me ravnodušno. Svaki put kad se vratim osjećam istu udaljenost. Ne prepoznajem grad koji gledam. Duboko u sebi ne znam gdje sam. Imam dojam da je prošlo više vremena nego što je prošlo. Sjećam se zemlje u kojoj sam se više osjećao kao kod kuće, sa svojom obitelji, sa svojim prijateljima. Sada su mirisi drugačiji. Zrak koji dišem ne podsjeća na onaj zrak koji sam nekad disao. Kao da je sve što je postojalo nestalo kroz pukotine u tlu.
Patricio Guzman na snimanju svog najnovijeg dokumentarca ‘Kordiljeri snova’
Rođen sam u Santiagu 1941. godine. Unatoč važnim događajima koji su tada promijenili tok svjetske povijesti, mogu reći da je moj život u to vrijeme bio jako miran. Nikada se ništa nije događalo. Sadašnjost je bilo jedino vrijeme koje je postojalo. Uvijek sam imao dojam da u Čileu vrijeme teče sporije. Možda baš zbog Andi, ovog zida od stijena. Planinski lanac sam uvijek vidio u dvostrukom stanju, kao zid koji nas dijeli od ostatka svijeta, ali i kao zid koji nas štiti od ostatka svijeta. Volim tu ideju da su Ande naše drugo more koje nas pretvara u otok. Sviđa mi se ideja otoka jer se na takvim mjestima tvore vrlo zatvorene i vrlo moćne kulture, s puno lokalnog identiteta. Za Čileanca su Ande referent koji je uvijek prisutan. Gdje god da se čovjek u ovoj zemlji kreće, uvijek je okružen planinskim lancem koji nikada ne nestaje sa obzora.
Tihi i monotoni život moje nevine mladosti jednog se dana naglo završio. U to vrijeme revolucionarni vjetar nas je otpuhao u središte svijeta. Imao sam sreću proživjeti tu plemenitu avanturu koja nas je sve probudila. Tokom 150 godina skupina bijelih ljudi vladala je ovom tihom zemljom čvrstom rukom. Revolucija Salvadora Allendea prekinula je tu šutnju. Izbio je veliki društveni pokret koji je zahvatio pola zemlje. Napokon su se čuli glasovi koje nikada prije nisu čuli. Iako ta nova sloboda nije dugo trajala, iluzija koju je u meni proizvela ostat će zauvijek urezana u moju dušu.
Vojni udar je bio najjači potres koji je zauvijek promijenio naše živote. Sve nas je zahvatila ta velika eksplozija. U to vrijeme milijuni ljudi su upoznali duboki strah, strah kakav do tada nismo poznavali. Tokom četiri dana koja su slijedila smrt Salvadora Allendea, sakrivao sam se, potpuno uplašen i dezorijentisan, u svojoj kući. U to vrijeme, osim brige za moju obitelj, konstantno sam razmišljao šta uraditi sa video materijalom koji sam skupio tokom tri godine vladavine Salvadora Allendea. Četvrtog dana vojska me je odvela na Nacionalni stadion (danas stadion Victor Jara), gdje sam ostao zarobljen tokom 16 dana. Na sreću, državne službe nikada nisu pronašle moj materijal. Nakon bijega iz zemlje, taj materijal ću pretvoriti u ‘Borbu za Čile’ – dokumentarni film koji će mi donijeti svjetsku slavu i preko kojega ću svijetu prikazati historijski proces koji nas je prvo dignuo do utopije nebeskih visina, da bi nas poslije spustio do najdubljih ruševina naše povijesti.
Nakon odlaska u egzil 1973. godine, nikada se nisam vratio živjeti u svoju zemlju. Ipak, unatoč tome što desetljećima živim u inozemstvu, osjećam da sam zarobljenik čileanske povijesti. Tako sam cijelu svoju karijeru posvetio svojoj zemlji. Od tog izlaska 1973. godine ja konstantno sanjam Čile. Zbog svoje snage i svog karaktera, planinski lanac Andi je metafora tog sna. U mladosti nisam osjećao nikakvu znatiželju prema Andama. Moja generacija bila je previše zauzeta stvaranjem novog društva. Planinski lanac, to nije bilo revolucionarno. Tijekom godina pogled mi se okrenuo prema planinama. One me intrigiraju. Potajno se nadam da mi one mogu pomoći da razumim svoju zemlju.
Osjećam da današnji Čile ne poznaje samoga sebe. Moja zemlja okreće leđa Andama. Ona ih ne gleda, ona ih ne traži, te ih tako i ne razumije. Danas, kada pogledam Ande, vidim milijune godina koji su tamo izloženi. I dok kročim u planine, otkrivam brda koja se ne vide iz središnje doline, brda koja tvore jedan labirint koji skriva tajne našeg života i naše povijesti. Shvatam kako Ande sadrže sve. One su izvor života za Čile i bez Andi ne bi moglo biti niti nas. Unutra su izvori, unutra su ledenjaci, unutra je čista voda koja nam dolazi, sve se događa unutar Andi. Unutar tog labirinta nalazi se i trag naših predaka. Naša kultura nije, kako neki kažu, stara 500 godina. Trag koji nalazimo u Andama ima barem njih 20.000. Ulazeći u planinski lanac taj trag polako otkrivam. Tu počinje prava misterija. Pitam se šta se nalazi iza onog brda. Polako otkrivam skriveni prostor nas samih. Neko mi je jednom rekao da ispod stijena Andi postoje meteoriti koji mijenjaju kompas. Ta snaga planine u meni budi intrigu. Dok napredujem kroz planinu osjećam da mi je prošlost bliža. Sjećam se stvari za koje sam mislio da su izgubljene.
Čileanska kompanija šibica ‘Los Andes’
Kad sam bio dijete, prvu sliku Andi vidio sam na kutijama šibica. Po povratku u Čile vidim da se iste kutije prodaju i danas. Zovu me da posjetim svoje staro naselje. U ovim zidovima ostala su mi sjećanja. Ovdje sam rođen i počeo hodati. Ovdje sam igrao i naučio biti svoj. Kasnije, s vremenom, kada ova kuća više nije bila moja, netko je obojio njene ostatke. Pukim čudom ovdje nije izgrađen neboder, pa ruševine svog djetinjstva danas mogu snimati svojom kamerom. Ispred kuće vidim kaldrmu koja je tu odavno. Isklesana je kamenom sa Andi. Razmišljam kako je ta kaldrma od Andi prva osjetila korake strave koja je marširala gradom godine kada sam otišao. Ljudi su tada počeli poznavati buku vojnih tenkova i kamiona. Noću su poznavali zvukove koje nitko nije poznavao. Ujutro su gledali ljude kako slijede druge ljude.
Za svo vrijeme diktature planinski lanac je ostao na svom mjestu. Možda nas je gledao, a da to nismo niti znali. Nisam prije razmišljao o tome, ali mislim da je planina svjedok. Vidijela je stvari koje su htjeli sakriti od nas. Kad bismo mogli prevesti ono što kamenje kaže, danas bismo imali odgovore koje nemamo. Dok slušam njihov testament, ispred mene se otkriva zemlja koja postaje napušteno mjesto, puno duhova. Vidim sjenu generala kako kroči po staroj zgradi državne informativne službe, te tu izdaje zapovijedi. U toj zgradi je Pinochet potvrdio program tadašnjih ekonomista, poznatih ‘Dječaka iz Čikaga’. Oni su u svojoj mladosti otišli u ovaj grad na sjeveru kontinenta kako bi naučili ekonomsku formulu za promjenu zemlje. Čikaški model bio je najradikalniji poznati model koji se slobodno mogao primjeniti jedino u zemlji bez slobode. Do dan danas, ‘Dječaci iz Čikaga’ se ponose što su baš oni bili pioniri ovog sada planetarnog modela.
Gledajući s vrha planine, s druge strane vidim Tihi okean. Tamo dole, na jugu zemlje, vidi se estuarij Zapadna Patagonija, mjesto na kojem Ande zaranjaju u okean. Ovdje planinski lanac tone i ponovno se pojavljuje o obliku hiljadu otoka. To je mjesto bez vremena, arhipelag kiše. Prije dolaska bijelog čovjeka, prvi stanovnici Patagonije živjeli su u zajednici s kozmosom. Napravili su kamenje kako bi osigurali svoju budućnost. Putovali su vodom. Živjeli su uronjeni u vodu i spojeni sa planinom. Stigli su prije 10.000 godina. Na svojim tijelima su crtali zvjezdana gvožđa jer su vjerovali da se nakon smrti mogu transformirati u zvijezde. U svojoj mitologiji su spominjali zviježđe Orion i Južni križ. Godinama, čak i stoljećima poslije, domoroci, jedini narodi koji su unutar Čilea stvarno poznavali planinu i okean, su bili nevidljivi ljudi. Dok sam bio u osnovnoj školi, učenici nisu ništa znali o ovim narodima sa Anda i Pacifika.
Domorodački narod Selknam obojen u zvijezde
Jedan od ovih otoka, Isla Dawson, koji se nalazi u Ognjenoj zemlji, u samom srcu Patagonije, poznat je kao mjesto torture. U 19. stoljeću, nakon invazije na jug, otok Dawson je pretvoren u mjesto gdje se nalazila glavna katolička misija u koju su se otpremali domoroci kako bi se civilizirali i preobrazili na pravi put. Ondje su im oduzeli vjerovanja, jezik i njihove kanue. Bili su odjeveni u rabljenu odjeću koja je bila kontaminirana mikrobima civilizacije. Većina je oboljela i umrla u manje od 50 godina. Ostali su bili izloženi takozvanim indijanskim lovcima. Nakon državnog udara otok Dawson je prvo pretvoren u koncentracijski logor za službenike vlade Narodnog jedinstva koji su tamo deportirani iz Santiaga. Nakon toga, u Dawsonu je završilo 700 sljedbenika političkog projekta Salvadora Allendea koji su živjeli u Punta Arenasu, glavnom gradu Patagonije. Ti ljudi su postali žrtve nasilja koje je domorodačko stanovništvo već poznavalo. U Čileu se akumulirala stoljetna nekažnjivost. Dawson je samo jedno poglavlje. I nijedan od ovih masakra nije značio krivnju za one koji su ih pogubili.
U to vrijeme ocean se ponovo pretvorio u groblje koje skriva tajnu užasnog zločina. Prema informacijama državnih organa, čileanske oružane snage su za vrijeme diktature u ocean bacile između 1200 i 1400 ljudi, živih ili mrtvih. Učinili su to uz pomoć brojnih civila. Nadali su se da će more tajiti zločin. Ako voda ima pamćenje, baš kao i planina, imala bi sjećanje na to. Osim pamćenja, ja mislim da voda i planina imaju i glas. Ako se približimo, možemo čuti glasove svakog od starosjedilaca i nestalih.
Kada sam pobjegao 1973. godine, nikada nisam zamišljao da će bitka za Čile trajati sve do danas. Ona je i dalje ogledalo prošlosti koje me proganja. Oluja, grmljavina, erupcija vulkana, povezana sa oceanom i planinom, važne su metafore naše povijesti, iste one koju dugo vremena čuvamo na razini prikrivanja i zataškavanja. Postoji kontradiktornost da toj priči ne želimo prilaziti tako blizu, kao da je to neka optužujuća priča koja će nas samo još više raniti. Možda je to točno. Dok hodam Andama i gledam prema moru, vidim jedno groblje na kojem se nalaze predmeti izgubljeni na putu jednog latinoameričkog naroda. To su predmeti koji su pod pritiskom napretka postali beskorisni za jedno društvo te odbačeni kao hrpa starih automobila na gradskim deponijama. Baš kao i ti automobili, odbačeno je sve što je Čile nekada bio ili mogao biti.
Za vrijeme diktature, u koncentracijskom kampu Chacabuco na sjeveru zemlje, u pustinji Atakami, grupa političkih zatvorenika se organizirala kako bi, na tom najsušem mjestu na planeti zemlji na kojem se zvijezde mogu pa skoro dotaknuti, započeli tečaj astronomije. Nakon kratkog vremena, vojni službenici su zabranili tečaj jer su bili uvjereni da bi zarobljenici mogli pobjeći vođeni konstelacijama. Uvijek sam vjerovao da je naše porijeklo u zemlji, zakopano ispod zemlje ili na dnu mora. Ali, dok razmišljam o našim domorocima koji su za navigaciju koristili zvijezde za koje su vjerovali da su ustvari njihovi potomci, ili o našim zarobljenicima koji su svoj spas tražili „gore“, sada mislim da su naši korijeni možda iznad, tamo negdje na kraju svjetla. Teleskopi su vrata u svemir. Ovdje počinje nebeska misterija. U sjaju noći naše oči promatraju nas, zvijezde.
Salvador Malespina, Prometej.ba