Režija ove priče zanimljiva je sama po sebi. Svi autori/ce pri režiji stripa svjesno odabiru koje će dijelove priče pokazati, a koje preskočiti, no nesvjesno se često odlučuju upravo za ono što su već vidjeli u drugim stripovima ili filmovima, čime uskaču u mrežu shablonskog narativa, naročito ako stvaraju u okvirima određenog žanra. Suprotno tome, Joanna Hellgren priču pripovijeda birajući trenutke koji same likove ne pokazuju u najboljem svjetlu, koji pokazuju neugodnosti o kojima uglavnom ne pričamo, koji pokazuju nemir i nelagodu u njihovu punom sjaju.
Strip Frances švedske autorice Joanne Hellgren (Sandorf, 2020., prevela Nataša Medved) drugačiji je od većine stripova koje poznajemo. Njegova tehnika pripovijedanja ne podrazumijeva brzinu autoceste, već puteve kojima nas sasvim drugim ritmom uvode u priču. Struktura njegove pripovijesti nije predvidiva i njen se kraj ne može naslutiti na samom početku. Zbog načina na koji je drugačiji, odlično mu pristaje termin „roman u slikama“ – u tome veliku ulogu igra i karakter crteža u olovci u kojemu je stalno prisutna jednolična tanka linija, onakva kakvom se piše. Stil crteža usklađen je s linijama teksta upisanog u oblačiće, pa djeluje kao da se iz istog izvora jednako napajamo crtežima i riječima.
Johanna Hellgren imala je priliku razvijati ovaj strip u uvjetima koji su bitno drugačiji od onih u kojima rade stripaši/ce koje rade za korporacije – njena kreativnost i umjetnička sloboda nisu bile ograničene diktatima profita, pa je imala idealne uvjete za stvaranje djela koje pomiče granice samog medija. U intervjuima ističe kako u rodnoj Švedskoj ne postoji razvijeno tržište stripa, no imala je sreću da je na ovom stripu mogla raditi i tijekom boravka u Francuskoj, zemlji koja itekako ulaže u razvoj stripa kao medija s naglaskom na autore/ice sklone umjetničkom izrazu.
Crtački stil je prvo što u ovom stripu upada u oči. Neobičan je i ima važnu funkciju u gradnji atmosfere i prikazivanju načina na koji se likovi unutar priče osjećaju. Autorica objašnjava da joj je pri odabiru crtačkog stila bilo bitno naglasiti dječju vizuru s obzirom da je glavna junakinja djevojčica, stoga i crtež podsjeća na dječji. Iako na prvu djeluje nespretno u prikazivanju anatomije likova i prostora u kojemu se kreću, ova stilizacija bez ikakvih problema funkcionira u službi svih narativnih tehnika – i kod govora tijela i grimasa kao i kod upotrebe filmskog jezika, specifičnih rakursa i filmskih planova kojima vrlo zrelo oblikuje priču.
U svemu tome, njen stil istovremeno funkcionira i kada treba prikazati krajnje hladne i okrutne događaje i situacije jednako kao i one tople i utješne. Stil je naročito efektan u prikazu prostora lišenog protagonista – pejzaža, veduta i interijera kojima konzistentno gradi atmosferu priče. Upravo ovi kadrovi odaju dojam da se autorica na njima zadržala duže nego u drugim kadrovima, i da ju je „opis krajolika“ najviše veselio – nijemi kadrovi s prikazom neba, krošnji ili travnjaka iscrtani su su puno pažnje i tvore divne „pauze za razmišljanje“ između glavnog toka stripovske pripovijesti.
U središtu priče nalazi se Frances, djevojčica koja nakon očeve smrti upoznaje svoju novu skrbnicu, očevu sestru Adu. Ada je posve nova i strana osoba u njenom životu, a na ruku joj ne ide ni činjenica da je suzdržana i hladna pa se djevojčica nikako ne veseli kada je odvodi daleko od njenih prijatelja i od sela u kojem je živjela u veliki grad.
Iako se u ovom trenutku njen život ispunjava brojnim neugodnostima, vidimo da je ona i prije tog događaja živjela drugačije od ostale djece, van onog što se smatra uobičajenim kada pomislimo na uvjete u kojemu djeca odrastaju. Svi sudionici ovog stripa prekoračuju tradicionalne, očekivane uloge: njena majka nije brižni majčinski lik; njen je otac otpadnik od vlastite obitelji, samohrani roditelj koji, za razliku od toliko mnogo stripovskih junaka, nije nabildani nasilnik, i koji joj unatoč tome što se ne snalazi do kraja u svojoj ulozi pruža puno ljubavi. Francesin djed je pak tvrdi muški autoritet čiji je položaj posve opstruiran njegovom senilnošću, a tetka Ada sve je samo ne tipična domaćica – ona nije zasnovala svoju obitelj, brine se o bolesnom ocu, a u trenutku kada je posvojila Frances započinje romantičnu lezbijsku vezu sa svojom susjedom.
U ovome stripu očito je riječ o onima koji se ne uklapaju, o odbačenima i neželjenima, a ono što je zanimljivo je da su svi oni lišeni patetike i želje da vam nametnu osjećaj krivnje. Sama Frances je pametna i neobična djevojčica bogate mašte i drske hrabrosti koja je u stanju izboriti se za sebe u svim novim situacijama koje su je zadesile: uspjeva se snaći u novom domu, pokazati zube zločestim vršnjakinjama koje joj se obraćaju s visoka, uspijeva steći nove prijatelje i osvojiti naklonost svoje tetke. Sve to ne čini na bezbolan ni na konvencionalan način, no i takve kakve jesu, njene su metode učinkovite, jednako kao što svi ostali likovi, koliko god bili predodređeni da kroz život kroče „težim putem“, uspjevaju pronaći način da budu sretni.
Režija ove priče zanimljiva je sama po sebi. Svi autori/ce pri režiji stripa svjesno odabiru koje će dijelove priče pokazati, a koje preskočiti, no nesvjesno se često odlučuju upravo za ono što su već vidjeli u drugim stripovima ili filmovima, čime uskaču u mrežu shablonskog narativa, naročito ako stvaraju u okvirima određenog žanra. Suprotno tome, Joanna Hellgren priču pripovijeda birajući trenutke koji same likove ne pokazuju u najboljem svjetlu, koji pokazuju neugodnosti o kojima uglavnom ne pričamo, koji pokazuju nemir i nelagodu u njihovu punom sjaju. Takav je, primjerice, kadar koji prikazuje ženu nakon poroda kako promatra svoj higijenski uložak, ili sram koji zadesi Francesinu tetku nakon što se probudila i shvatila da joj je naočigled sviju u snu iz kuta usana iscurila slina. No, sve to svejedno ne djeluje odbojno već naprosto životno; ti detalji čine priču uvjerljivijom, iskrenijom i zbog njih se lakše možemo poistovjetiti s njihovim aktericama.
Većina stripa nacrtana je u ritmu od tri pasice po stranici, no ritam priče povremeno usporavaju kadrovi koji ispunjavaju cijelu stranicu ili je pak ubrzavaju stranice na kojima ih ima trostruko više. Vizualni stil, a mislim pritom i na crtačke i na filmske elemente stripa, neobičan je, pa djeluje poput dijalekta unutar standardnog jezika i potrebno nam je neko vrijeme da se naviknemo na njega. Tako stiliziran, on nam istovremeno skreće pozornost i na fragmente same priče i na specifičnosti stripovskog jezika kojeg zbog „drugačijih“ tehnika pripovijedanja vidimo jasnije nego u klasičnom stripu na čiji smo obrazac navikli. Autorica nas na razne kreativne načine navodi da pažljivo promatramo i otkrivamo što se dogodilo s njenim junacima i upravo po tome odudara od shablona na koje smo navikli u stripovima masovne produkcije.
Da je i u pogledu odabira crtačkog stila i režije riječ o promišljenim odlukama postaje jasno kada se pročita cijeli strip i sagleda dramaturgija scenarija. Paralelno s otkrivanjem novih dijelova priče, u stripu se vraćamo i u prošlost, pa saznajemo i što se prije očeve smrti događalo s Frances. Cijela ova pripovijest divno se zaokružuje na samom kraju, u sceni koja čini emotivni vrhunac priče u kojemu se spajaju prošlost i sadašnjost, njen kraj i početak, a kojega nisu svjesne same protagonistkinje, već samo čitatelji/ce koje su upoznate sa svim tajnama likova ove priče. Efektni završetak razlog je da nakon čitanja strip poželimo pročitati iznova.
Irena Jukić Pranjić, Voxfeminae