Ostvarena distopija

Distopija koju su najavili “OK Computer” i “Kid A” dio je naše svakodnevnice. Strah od tehnologije, želja za anonimnošću i slične teme koje su na prijelazu milenija djelovale kao nešto iz bliske, ali ipak teško zamislive budućnosti, nisu više hipoteza.

Radiohead – KID A MNESIA (Capitol, 2000./ 2001./ XL, 2021.) 

U svojoj izvrsnoj prošlogodišnjoj knjizi “This Isn’t Happening: Radiohead’s “Kid A” and the Beginning of the 21st Century” Steven Hyden spekulira o sadržaju “Kid Amnesiaca”, albuma koji bi sadržavao pjesme s “Kid A” i “Amnesiaca”. Premda nastale na istim sessionima, pjesme s ovih dvaju albuma udaljenih objavljivanjem svega osam mjeseci za mene su oduvijek predstavljale dvije poprilično različite cjeline. Najnovije retrospektivno izdanje “KID A MNESIA” samo mi potvrđuje to mišljenje. Izdanje okuplja oba albuma te dodatni disk alternativnih verzija i outakeova, no u mojoj glavi albumi su i dalje čvrsto razdijeljeni, i unatoč naslovu pjesme s jednog od njih koji sam posudio za ime bloga, mislim da nisam u krivu.

“KID A” velika je izjava nastala kao reakcija na veliku izjavu, odnosno “OK Computer”, dok je “Amnesiac” “samo” album sjajnih pjesama. Tijekom devedesetih i nultih Radiohead su bili doživljavani kao bend velikih koncepata, Pink Floyd za kraj milenija. Danas je njihov vjerojatno najomiljeniji album za većinu ljudi prigušeni, intimistički i netipično senzualni “In Rainbows”.

Razlog tome je zapravo jednostavan. Distopija koju su najavili “OK Computer” i “Kid A” dio je naše svakodnevnice. Strah od tehnologije, želja za anonimnošću i slične teme koje su na prijelazu milenija djelovale kao nešto iz bliske, ali ipak teško zamislive budućnosti nisu više hipoteza. Sve to je, bili svjesni ili nesvjesni, dio naših života. Paranoidni android nije više fora referenca na satiru Douglasa Adamsa, nego stanje svijesti dok, primjerice, gledamo potpuno dehumaniziranog milijardera kako nas nagovara da budemo svojevoljni robovi u njegovom zabavnom parku ili društvo u kojem svatko kreira svoju istinu.

Sve navedeno ne znači da je “Kid A” manje bitan danas nego te 2000. Dapače, njegove hladne teksture koje su se tada činile kao estetski naklon Warp izvođačima poput Autechre, Aphex Twina ili Enovim ambijentalnim radovima danas još preciznije odražavaju emocionalno stanje suvremenog pojedinca. No, “proročka” aura je uklonjena. Napad panike oslikan u briljantnoj “Everything in The Right Place” nije više glič u matrici nego naprosto način na koji ljudi žive. Pjesme s “Amnesiac” pak zvuče toplije i utješnije, kao balade za permanentni kraj vremena. “The Pyramid Song” ili “Life In the Glass House” pune su nade lišene optimizma, nade kao prihvaćanja, istodobno raskošne i krhke u svojoj izvedbi. Dodatni materijal predstavlja podsjetnik na kompliciranu genezu ovih pjesama, ali na apsolutno nevjerojatnu razinu detalja koje je bend u njih utkao. Poslušajte samo izolirane gudače za “How To Disappear Completely” pa mi recite da to nije jedna od najboljih ambijentalnih kompozicija koje ste čuli.

“KID A MNESIA” potvrđuje opetovanu aktualnost kroz materijaliziranje predmilenijskih paranoja, ali i slojevitost materijala čija transžanrovska i transvremenska crta danas zvuči kao standardna pop glazbena praksa, no i dalje nosi obilježja benda koji je bježeći od sebe naletio na budućnost.

 Izvor: imightbewrongblog