Foto: Davor Javorović/PIXSELL
Priča žene koja je trebala voditi dijete u zatvor na susrete s ocem, osuđenim jer ju je pred tim djetetom na javnom prostoru umalo zatukao do smrti, jedan je od tri slučaja koji pokazuju zastrašujuće propuste centara za socijalnu skrb i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Novosti su u posjedu dokumentacije koja pokazuje kako su stručna mišljenja Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba u vrijeme ravnateljice Gordane Buljan Flander doprinijela skandaloznim postupcima zagrebačkih Centara za socijalnu skrb (CZSS) u brakorazvodnim postupcima i sporovima za dječje skrbništvo. Istražili smo tri slučaja kojima je zajednički historijat nasilničkog ponašanja muškaraca prema ženama u prisutnosti djece i potpuno zanemarivanje obiteljskog nasilja u postupcima dodjele skrbništva. Dapače, zbog višegodišnjeg odbijanja da se premlaćivanja ozbiljno shvate u socijalnom sustavu pravomoćno su i presedanski osuđene tri djelatnice Centra za socijalnu skrb u Velikoj Gorici. U drugom slučaju supruga je, temeljem mišljenja nadležnog CZSS-a i vještačenja Poliklinike, trebala odvoditi dijete na susrete s ocem u zatvoru, koji je tamo završio jer ju je na javnom prostoru umalo zatukao do smrti. Treći, pak, slučaj pokazuje kako je spomenuta Poliklinika vještačenjem djece opisala majku kao roditelja koji manipulira djecom, dok je oca, također prijavljenog za obiteljsko zlostavljanje, zastupala odvjetnica profesionalno povezana s Poliklinikom i donedavnom ravnateljicom.
Prije mjesec dana, jedanaest godina nakon što je prva žrtva iz našeg istraživanja prvi puta upozorila spomenuti CZSS u Velikoj Gorici da ju je suprug fizički napao, pravomoćno su osuđene tri djelatnice toga centra. Financijski su kažnjene kao fizičke osobe zato što nisu prijavile policiji ili Državnom odvjetništvu ono što su čule vezano uz obiteljskog nasilnika. Nisu je, k tome, upoznale s pravima kao što su mogućnost odlaska u sigurnu kuću i traženje skrbništva nad djetetom. Umjesto toga, kako pokazuje sadržaj presude, poticale su nezaposlenu majku da dijete ostavi s ocem. Nesvjesna svojih prava, majka je na to pristala. No onda je slučajno, a ne službeno preko CZSS-a, saznala da je suprug završio u zatvoru zbog drugog kaznenog djela. Prije odlaska u zatvor, uz pomoć djelatnica istoga Centra opunomoćio je svoje roditelje da se brinu za dijete za vrijeme njegove odsutnosti. Osim što sam nije imao ovlasti za takav pravni manevar, nijedan CZSS ne bi smio provesti opisanu medijaciju kada je skrbništvo nad djecom u pitanju. Saznavši da se bivši suprug nalazi u zatvoru, majka je preuzela dijete i zatražila skrbništvo novim sudskim postupkom.
Dok je suđenje trajalo, poslala je krajem 2012. godine dopis Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova u kojem je djelatnice centra optužila za rodno uvjetovanu diskriminaciju, prešućivanje obiteljskog nasilja koje je prijavila, rodne stereotipe i podilaženje muškarcu u sporu. Pravobraniteljica je 2013. godine proučila spis i zaključila da je majka u pravu. Centar je doista bio pristran na sve opisane načine.
U sporu za skrbništvo nad djetetom koje se paralelno odvijalo na Općinskom sudu u Velikoj Gorici, sud je odlučio vještačiti roditelje. Vještakinje iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, u ovom slučaju Gordana Buljan Flander i psihijatrica Marija Bačan, trebale su utvrditi koji je roditelj podobniji za život maloljetnog djeteta. Vještačenje se odvijalo 2014. godine, četiri godine nakon prve prijave zlostavljanja, tri godine nakon majčinog pokretanja spora za skrbništvo i godinu dana nakon rješenja Pravobraniteljice iz kojeg je razvidan niz propusta na štetu majke, uključujući zanemarivanje fizičkog nasilja.
Vještakinje su znale detalje dotadašnje priče: da je CZSS Velika Gorica smatrao kako dijete treba biti kod oca, a da je CZSS Zagreb imao suprotno mišljenje i da je dijete, po njima, trebalo živjeti s majkom, uz dogovoreno viđanje oca. Iz vještačenja je također vidljivo da su znale za zatvorsku kaznu mužu koja je i dovela do novog postupka za skrb nad djetetom. Majci su u zaključcima vještačenja predbacili da nema riješeno stambeno pitanje ni odnos s roditeljima. Kao otegotnu okolnost naveli su i činjenicu da “nije smatrala potrebnim organizirati susrete dječaka s ocem za vrijeme očevog boravka u zatvoru”. Otac je prošao puno gore; opisan je kao narcis koji nema kapacitet stavljanja djetetovih potreba ispred svojih, a utvrđeno je i da je više usmjeren na verbalno smanjenje roditeljskih kapaciteta bivše supruge nego na svoje sposobnosti. S obzirom na desetke priča o korištenju koncepta otuđenja nauštrb majki koje su na portalu H-Alter ispisane o Poliklinici, upućeniji čitatelj ovakve dokumentacije očekivao bi da će otac u nekom paragrafu definitivno biti okarakteriziran kao žešći manipulator ili otuđivač djeteta od majke. No to se ovdje nije desilo.
Štoviše, u vještačkom nalazu navedene stručnjakinje nisu donijele konačan pravorijek o tome koji je roditelj podobniji. Ali onda su u nastavku odlučile da je ipak riječ o ocu, obiteljskom nasilniku koji je protupravno predao djecu svojim roditeljima prije odlaska u zatvor. Rezon stava vještakinja bio je u stručnoj literaturi i načelu kontinuiteta, odnosno činjenici da je dijete dotad živjelo s ocem, zbog čega “vještaci nisu utvrdili razloge zbog kojih bi bilo opravdano mijenjati sadašnju sredinu dječaka”. To što je maloljetnik živio godinu dana s majkom za vrijeme očeva zatvora, nisu smatrale dovoljnim za “potpuni kontinuitet odnosa i sredine”. Jedini razlog zbog kojeg je Poliklinika preporučila život djeteta s ocem – koji je inače po njima narcis slabašnih roditeljskih kapaciteta – bio je dakle duži kontinuitet života kod oca i njegovih roditelja. A sporni kontinuitet ostvaren je samo i isključivo zahvaljujući sporosti hrvatskog pravosuđa: tri godine između pokretanja postupka za skrbništvom i ovog vještačenja bile su nemali dio toga “kontinuiteta”.
U skladu s tim nalazom Poliklinike i dobrim dijelom zbog njega, 2016. godine donesena je i presuda prema kojoj je odlučeno da dijete ostane živjeti s ocem. Koliko je važan bio nalaz Poliklinike o “kontinuitetu” pokazuje i činjenica da su u onoj majčinoj tužbi za diskriminaciju kasnije osuđene djelatnice CZSS Velika Gorica svoju obranu temeljile na činjenici da je njihovo ponašanje i mišljenje bilo u skladu s rezultatima vještačenja Poliklinike. Sud je, međutim, odbacio takvu obranu i osudio tri djelatnice. U presudama oba stupnja stoji da je “postupano prema mogućoj žrtvi nasilja i mogućem počinitelju nasilja u obitelji na jednak način kao prema jednakima, stavljajući težište na njihov narušen odnos” te da su se oglušile na upozorenja o prisutnosti štetnih stereotipa o muškarcima i ženama. U mišljenjima o roditeljskim kompetencijama “zamjerali su ženi što je nezaposlena te financijski i stambeno ovisna o partneru, dok istovremeno činjenicu da je otac djeteta ovisan o svojim roditeljima te osuđen na kaznu zatvora nisu smatrale otežavajućim okolnostima u brizi za dijete, čime su povrijedile pravo tužiteljice na jednako postupanje te prekršile zabranu izravne diskriminacije temeljem spola”.
Priča o presudi spada među pravosudne raritete ove vrste. Ona bi utoliko mogla imati značajne efekte na postupanje socijalnih službi vezano uz zanemarivanje rodno uvjetovanog nasilja. Za sve žrtve važno je pritom sudsko tumačenje zastare, koja prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije ima petogodišnji rok, a tri godine za traženje naknade materijalne štete. Ovdje je rok počeo teći od 2013. godine kad je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova utvrdila diskriminaciju, a ne od trenutka kad se zločin desio.
Praksa bi vjerojatno mogla biti primjenjiva i na drugi slučaj kojim smo se bavili. U njemu je bračno nasilje bilo glavni razlog žrtve za podnošenje zahtjeva za razvod prije otprilike dvije godine. Tijekom razvoda pokrenula je postupak obaveznog savjetovanja pred jednim zagrebačkim CZSS-om. Iako je nadležnom psihologu u Centru prijavila nasilje za vrijeme braka i obaveznog savjetovanja, tvrdi da je CZSS to potpuno ignorirao. U dokumentaciji je nasilje stavljeno u termine “obiteljskih svađa” i “poremećene obiteljske dinamike”, što je po žrtvi zvučalo “kao da smo oboje krivi”.
Negdje u to vrijeme sama je prijavila policiji novi fizički nasrtaj. Skoro pola godine bilo je potrebno zagrebačkoj policiji da pokrene prekršajni postupak protiv njega. Centar je, po tvrdnjama žrtve, kontinuirano zanemarivao njezine strahove. To se može vidjeti i iz prve preporuke CZSS-a vezane uz susrete s djecom, koja je ispisana nakon njenih upozorenja da je muž opetovani nasilnik. Psiholog Centra zaključio je, međutim, da kod njega “nema psihopatologije”, uz preporuku normalnih i ekstenzivnih odnosa oca i djece. Samo nekoliko dana nakon ove preporuke psihologa, početkom 2019. godine, za vrijeme primopredaje djece bivši ju je suprug isprebijao metalnim predmetima na javnoj površini. Svemu su prisustvovala djeca i prolaznici čija joj je intervencija vjerojatno spasila život. Pobjegao je s mjesta zločina. Naknadno je uhićen i osuđen na četiri godine i 10 mjeseci zbog pokušaja ubojstva i povrede prava malodobnog djeteta koje je svjedočilo nasilju.
Sve se to odvijalo prije nego što je u veljači 2019. godine policija podignula prekršajnu prijavu za ono spomenuto nasilje od prethodne godine. Još osam mjeseci trebalo je sudu da donese osuđujuću presudu i za potonje djelo.
Suprotno prvom zaključku spomenutog Centra u kojem kod oca nije utvrđena psihopatologija, naknadno vještačenje tijekom brakorazvodne parnice okarakteriziralo je supruga kao čovjeka sumanutih ideja, paranoidne obrade stvarnosti, narcisa poremećene osnovne strukture ličnosti, latentno agresivnog manipulatora koji je bio traumatiziran napuštanjem supruge do mjere da ju je imao potrebu kazniti. Nakon što ju je kaznio do praga smrti, isti djelatnik CZSS-a donio je novu preporuku. Pokušaj ubojstva, uz doslovno smlavljene dijelove tijela koji su zahtijevali ugradnju metalnih šipki, ponukao ga je da ovaj put preporuči zabranu odnosa oca s djecom na neodređeno vrijeme.
No prije okončanja braka isti stručnjak sudu dostavlja i treću preporuku. Nakon pravomoćne presude ocu za pokušaj ubojstva majke pred djecom, poništena je druga preporuka te je sada žrtvi određena obaveza odvođenja djece u zatvor, na susrete s čovjekom koji ju je umalo ubio. CZSS je odluku donio temeljem saslušanja djece. Zaključeno je da kod njih “nisu utvrđene značajnije poteškoće izazvane prisutnošću nasilja koje je otac počinio nad majkom” te da stručni tim smatra da bi djeca “trebala ostvarivati susrete i druženja s ocem u zatvorskim kontroliranim uvjetima uz nazočnost stručne osobe dva puta mjesečno”. Treća preporuka je značajna zato što je CZSS ovakvo mišljenje opravdavao nalazima Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, gdje je žrtvu s djecom uputio na pregled. Tamo su, naime, utvrdili da djeca nisu traumatizirana, pa je takav zaključak prenesen i u preporuku Centra s uputom o redovnim posjetima zatvoru. Žrtva tvrdi da je isti Centar na nju vršio pritisak da piše pisma nasilniku u zatvor i redovno ga obavještava o stanju djece, pod obrazloženjem da je nedavanje informacija drugom roditelju kazneno djelo.
Šokirana takvom preporukom, nije se složila s “budućim izletima s djecom u kaznionicu” i s “dopisivanjem” s osobom “koja me zamalo pred djecom ubila”. Nakon mišljenja Poliklinike i treće preporuke CZSS-a zatražila je pred sudom vještačenje, uz podmirivanje troškova. Vještaci su kod nje utvrdili PTSP, kod djece visoku traumatizaciju, a kod oca niz dijagnoza i potrebu za psihijatrijskim liječenjem. Preporučili su pritom i zaustavljanje susreta oca i djece prije provođenja terapijskog liječenja. Poliklinika je i nakon toga ostala pri mišljenju da djeca nisu traumatizirana. Nedugo poslije dječji vrtić prijavio je Poliklinici kako dijete prepričava scene nasilja oca nad majkom. Nadležna osoba u Poliklinici potvrdila je da je zaprimila prijavu, uz dodatak da kod nje dijete to nikad nije ponovilo te da i dalje ne pokazuje znakove traumatizacije.
I na početku trećeg slučaja prijavljeno je fizičko nasilje za vrijeme braka. No nadležni CZSS uredno ga je prešutio kad je predložio da se provede vještačenje nad roditeljima. Centar je pritom znao da je nadležnoj policijskoj postaji podnesen prekršajni postupak zbog nasilja u ovoj obitelji, da je postupak i dalje u tijeku i da im je prijavljeno fizičko kažnjavanje djece od strane drugog roditelja i članova njegove obitelji. Primjedba o nasilju nad majkom i provjera optužbi za izloženost djece obiteljskom nasilju izostala je i iz medicinske dokumentacije koja je izrađena u spomenutoj zagrebačkoj Poliklinici, gdje su na poticaj očevih pravnika odvedena djeca. Majka će tek naknadno postati svjesna razmjera povezanosti njezine borbe za skrbništvo i Poliklinike.
Na preporuku spomenutog CZSS-a, roditelji su također trebali proći vještačenje. Na ročištu na kojem su sudjelovali samo odvjetnici, odlučeno je da i roditelji idu u istu Polikliniku. No nekoliko minuta po donošenju takve odluke, naša sugovornica kaže da je čula odvjetnicu suprotne strane kako bivšem partneru ispred sudnice govori da će sve biti dobro zato što ona surađuje s Poliklinikom pod ravnanjem Buljan Flander. Zbog doslovno jedne rečenice koju je slučajno načula, stvari su joj, kaže, postale puno jasnije.
Godinu dana ranije djeca su na opetovani zahtjev oca i iste odvjetnice prošla terapeutske sesije u Poliklinici. Prema terapijskom vještačenju djece iz 2019. godine, majku kod koje su živjela temeljem privremene mjere stručnjaci Poliklinike opisali su kao osobu koja vrši “neprikladan pritisak” na dijete, izlaže ga “negativnom atribuiranju oca” te predstavlja “rizik za njegov daljnji pravilan emocionalni razvoj”. Ove teške opaske, koje su najbliže onome što se u ovom tekstu može okarakterizirati otuđenjem, mogle su imati presudan utjecaj na buduću skrb nad djecom. No nakon što je čula intiman razgovor o poznanstvu druge strane u sporu s ljudima iz Poliklinike i pročitala zapisnik s tog ročišta u kojem je vidjela da odvjetnica “ustraje” na vještačenju u Poliklinici, majka se, kako kaže Novostima, odlučila upustiti u privatno istraživanje. Nakon dužeg razdoblja u kojem je sama proučila i osnove obiteljskog zakona, prikupila je javno dostupne informacije o povezanosti pravne zastupnice njegovog supruga s Poliklinikom i njenom ravnateljicom. Zbog gotovo servilnog postupanja njezine pravne zastupnice koja je bez prigovora pristala na lokaciju vještačenja, otkazala je punomoć tom odvjetničkom društvu i angažirala novog odvjetnika. Zajedno su ispisali predstavku prepunu dokaza o profesionalnoj i privatnoj poveznici Poliklinike, Buljan Flander i same odvjetnice.
Zahvaljujući dokazima koje je prikupila, sud je bez spominjanja motiva odluke izuzeo Polikliniku iz vještačenja roditelja, dok je vještački nalaz djece postao suvišan u kasnijem tijeku postupka. No da nije slučajno čula onu informaciju na hodniku suda, pitanje je gdje kako bi se priča razvila. Ovako su naknadna vještačenja kod drugih eksperata pokazala potpuno suprotne zaključke: da je majka uravnotežena i urednih roditeljskih kompetencija. Čak i bez evidentnog sukoba interesa, usmjeravanje roditelja prema Poliklinici u kojoj su na terapiji bila i djeca nalikovalo je na očigledni propust: radilo se, po mišljenju odvjetnice žrtve, o elementarnoj nespojivosti uloga terapeuta i vještaka u postupku. Nakon razgovora s djetetom, uostalom, majka je već okarakterizirana kao netko tko ima štetan utjecaj na njegov razvoj, pa je naivno bilo očekivati drugačiji rasplet vještačenja same majke u istoj instituciji.
Postupak za skrbništvo nad djecom u ovom slučaju i dalje je u tijeku, kao i u prethodnim pričama. Zajedničko im je da baštine višegodišnje iskustvo izigranosti i osjećaj napuštenosti od sustava. Najprije zato što su žene, a potom u nekim slučajevima i zbog moćnije društvene pozicije nasilnika te posljedičnih neetičkih prednosti u bitkama za skrbništvo nad djecom. Kao u brojnim drugim slučajevima, i ovdje je ulogu spasitelja preuzeo civilni sektor, udruge poput B.a.b.a, Zaklade Solidarna ili odvjetnica specijaliziranih za ženska prava i obiteljsku problematiku koje besplatno zastupaju žrtve. Problem pritom ne leži u činjenici što se nevladine organizacije brinu o ženama koje nailaze na nasilje u životnim zajednicama, nego u tome što su najčešće jedine koje im pružaju podršku. To u prijevodu znači da ih, osim od zlostavljača, doslovno spašavaju od socijalnih, pravosudnih i represivnih aparata države koji bi u ponešto pravednijim društvima trebali predstavljati primarnu zaštitu žrtvama, a ne njihove neprijatelje.
Izvor: Portal Novosti, Hrvoje Šimičević