Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Ne, nije to samo srpska stvar. Brojni istorijski događaji, koji su se zbivali, slučajno ili namjerno, baš na Vidovdan, 28. juna, obilježili su sudbinu svih naroda na ovim prostorima. Ali, Vidovdan je već odavno više mitski, nego istorijski datum. Šta se, kroz vijekove, na taj dan zaista događalo, a šta je fantazija u desetercu, ili nacionalistički poklič? Šta se danas slavi? I ko slavi? I zbog čega?
piše: Milkica Milojević
Priča je, dakako, počela 28. juna 1389. godine. Upravo je Boj na Kosovu „rodio“ Vidovdan: pravoslavni „praznik Svetog velikomučenika kneza Lazara i svetih srpskih mučenika“.
A zašto se praznik zove baš Vidovdan? I ima li to veze sa ranohrišćanskim Svetim Vidom, ili svevidećim staroslovenskim božanstvom Svetovidom? Tumačenja su različita, a narodna vjerovanja živopisna.
Ali, vratimo se istoriji.
Na Vidovdan 1914. godine Gavrilo Princip je ubio austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Sarajevski atentat je bio varnica, koja je zapalila Prvi svjetski rat.
Tačno pet godina kasnije, 28. juna 1919. Veliki rat je okončan potpisivanjem Versajskog mira.
Nakon Versaja, rođena je prva Jugoslavija, prvobitno nazvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Na Vidovdan 1921. kralj Aleksanadar Karađorđević je proglasio prvi Ustav prve Jugoslavije – Vidovdanski ustav, kojim je ova država definisana kao parlamentarna monarhija, i to centralizovana i unitarna.
Nakon Drugog svjetskog rata, 28. juna 1948. godine, donijeta je čuvena Rezolucija Informbiroa, kojom su komunističke zemlje istočnog bloka, predvođene SSSR-om, Titovu Jugoslaviju ekskomunicirale iz svoje zajednice.
Četiri decenije kasnije, na Vidovdan 1989. tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević je na Gazimestanu, povodom 600. godišnjice Kosovske bitke, pred 300.000 pristalica održao zapaljiv govor, kojim je nagovijestio buduće ratove i raspad Jugoslavije.
Tačno 12 godina kasnije, na Vidovdan 2001. godine, Milošević je izručen Haškom tribunalu. Optužen je za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Umro je ne dočekavši presudu.
U međuvremenu, u ratu u BiH, Vojska Republike Srpske je, u junu 1992. godine, u Operaciji Koridor nazvanoj i Bitka za put života, uspostavila kopnenu vezu Krajine sa Srbijom. Koridor života je, zvanično, probijen na Vidovdan.
Već i samo nabrajanje ovih istorijskih fakata djeluje impresivno. Ali, još je impresivnije njegovanje mitskog, „nebeskog“ Vidovdana, najslavnijeg praznika međ srpskim „patriotima“!
Patrioti, dakako, preskaču i Versajski mir, i dramatični razvod Tita i Staljina, čak i Vidovdanski ustav kralja Aleksandra, a izručenje vožda Miloševića odbacuju s gnušanjem, kao „izdaju i nacionalnu sramotu“ vaskolikog srpstva.
I tako ostaje vertikala: Kosovski boj, sve sa Obilićem i car – Lazarom, pa slobodarski poduhvat mladog Principa, pa „Slobo -slobodo“ na Gazimestanu. U Republici Srpskoj taj je niz zapečaćen Operacijom Koridor.
Čak i najodaniji poštovaoci kosovskog zavjeta priznaju da su Srbi 1389. godine na Kosovu izgubili i bitku i „srpsko carstvo“. Pa zašto se onda, vijekovima, slavi poraz? Zašto je poraz temelj „slavne istorije“?
Istoričari imaju odgovor na to.
„Poraz stvara empatiju, poraženi je moralno superioran, on je žrtva, a žrtvi je sve oprošteno, ona ne može biti kriva“ objašnjava beogradska istoričarka Dubravka Stojanović u tekstu „Zamrznuti Vidovdan“.
Otuda i mit o „nebeskoj Srbiji“, onoj uzvišenoj, koja je zarad vječite slave prezrela banalni zemaljski život.
Upravo taj mit je, od strane srpskih vođa, obilato prizivan u jugoslovenskim ratovima devedesetih. Rezultat znamo.
Novu nebesku Srbiju je 1994. u fenomenalnoj pjesmi „Srpski rulet“ opjevao srpski satiričar Rastko Zakić. Zakić piše o ruskom ruletu, u kojem se igrači kockaju u život, pucajući sebi u slepoočnicu iz revolvera u kojem se krije jedan metak, dok je ostalih sedam ležišta u dobošu prazno. Ali Srbi su, kao „bolji od svih“, smislili Srpski rulet – sa svih osam metaka u dobošu!
„Svi su meci u šaržeru, nema srećnog kraja, nema kocke ni rizika, nema promašaja. Nema više ili-ili, sad svaki ubija! Tako raste srpska zemlja: nebeska Srbija,“ piše Zakić.
Srpski patrioti, naravno, ne čitaju ni Zakića ni Stojanovićevu. Njihove se riječi ne mogu uz gusle pjevati, niti uz pivo, pod šatrom, uzvikivati.
Istoričari, oni iz jeretičke izdajničke struje, koji se drže činjenica kao pijan plota, podsjetiće da u Kosovskoj bici Turcima na crtu nisu izašli samo Srbi, nego i drugi slovenski i neslovenski narodi. I da je, recimo, „bosanski kralj Tvrtko poslao Firentincima vijest da je on na Kosovu polju pobijedio“. Eto, nisu politički marketing i fejk njuz rođeni u 20. vijeku!
Nakon Prvog svjetskog rata lideri sila pobjednica, zasigurno, nisu virili u pravoslavni kalendar, kada su zakazivali Versajsku mirovnu konferenciju. Nije to činio ni komunistički bezbožnik Staljin, kada je pakovao Rezoluciju Informbiroa. Ali, neki istorijski događaji se nisu slučajno desili 28. juna.
Navodno, nesretnog Franca Ferdinanda su savjetnici upozoravali da ne ide u Sarajevo, i to na vojnu paradu, baš na taj dan „koji je Srbima od velike važnosti“, jer bi to moglo biti opasno. Nije ih poslušao.
Kralj Aleksandar Karađorđević, naravno, nije slučajno Ustav nove velike države proglasio upravo na Vidovdan. Tek da se zna ko je glavni u kući!
O Miloševićevom vidovdanskom pohodu ne treba trošiti riječi – tu je bar sve jasno.
I Koridor je mogao biti probijen bilo kojeg drugog dana, jer ova vojna operacija je trajala nedjeljama. Ali, Vidovdan je Vidovdan.
I tako danas, na Vidovdan, Vojska Republike Srpske slavi svoju krsnu slavu. Iako ta vojska već odavno ne postoji. A centralna proslava je, gle čuda, u Sasama kod Srebrenice. Da, one Srebrenice!
I još se sijaset slavlja dešava širom Republike Srpske i Srbije: zvecka se oružjem, igraju se kolca, baca se kamena s ramena, pjevaju se borbene i organizuju budalaste „konferencije beba“, na kojima se ponosno izlažu dječica rođena „između dva Vidovdana“.
Ali, čekajte, po knjigama staroslavnim, Vidovdan je dan žalosti, dan sjećanja na izginule u ratovima. Na taj dan se „ne igra i ne pjeva i zaustavljaju se svi veliki radovi.“
Tradicija je, bar djelimično, ispoštovana: stvarno su zaustavljeni svi veliki radovi, ako ih je uopšte bilo. Nema se kad, od busanja u grudi junačke!
A narodni običaji, o Vidovdanu, nemaju baš nikakve veze sa vojevanjem i junaštvom. Običajno, ovo je praznik vida i vidovitosti. Po narodnim vjerovanjima, valja ubrati plave i crvene cvjetove „vidovčice“, koje u banjalučkom kraju zovu Vid i Vida, pa ih potopiti u vodu i tom se vodom umiti: radi zdravlja očiju i očinjeg vida. Dakle, da bismo jasnije vidjeli svijet oko sebe.
A djevojkama se preporučuje da ove cvijetke stave pod jastuk, pa će sanjati onog za kojeg će se udati. Vidjeće, dakle, ljubav svog života.
Ti lijepi, idilični običaji, izumiru. Valjda je sve manje onih kojima je stalo do „očinjeg vida“. I do ljubavi. I do jasnog pogleda u prošlost i budućnost.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls