“Ja ne pratim tradicionalne medije, znači ne gledam TV, ne čitam novine, ne slušam radio, i zapravo osnovni vid mog informisanja jeste putem internet medija“ – počinje svoju priču Muhamed Tucaković, student politologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Piše: Fatima Memić
Iako smatra da mišljenje ne mijenja lahko pod utjecajem mrežnih medija, ipak navodi jedan izuzetak. „Što se tiče njihovog uticaja na moj način razmišljanja ne mogu se baš sjetiti u detalje nekog slučaja. Možda jedino oko vakcinacije protiv korone: bio sam za potpunu vakcinaciju bez obzira na vrstu vakcine, ali sad nakon novih informacija o ovoj Astra Zeneca vakcini – ne bih je primio. I to sve zahvaljujući stvarima koje ljudi pišu vezano za nju na društvenim mrežama. A generalno ne mijenjam mišljenje nakon čitanja komentara. Mijenjam ga kao i u ovom primjeru, nakon novih relevantnih informacija” – objašnjava Tucaković.
Internetski mediji više i ne mogu da se nazivaju „novim medijima” jer postoje već više od trideset godina i skoro su i zamijenili tradicionalne. Živimo u digitalnom svijetu uronjeni u cyber zajednice i povezani s online prijateljima pri čemu “prevazilazimo tiraniju geografije” kako to kaže Quentin Jones.
„Mediji i savremene medijske tehnologije igraju važnu društvenu ulogu i svakako da utiču na to kako ljudi percipiraju stvarnost oko sebe. U tom smislu važno je znati da medijske tehnologije zapravo predstavljaju svojevrsno okruženje u kojem se rađamo, živimo i umiremo. Medijska stvarnost ili da budemo precizniji digitalna medijska stvarnost je danas “stvarnija” od “stvarne stvarnosti”, odnosno danas se ona bodrijarovski rečeno prepoznaje kao hiperrealnost. Ova integrisana stvarnost (stvarna stvarnost + virtuelna stvarnost) je prostor u kojem mladi ali sve više i ljudi svih životnih dobi borave više nego u stvarnoj stvarnosti (onome što prepoznajemo kao offline stvarnost)”, objašnjava Vuk Vučetić, voditelj odsjeka za Novinarstvo Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Oko 40 posto ukupnog budnog vremena provedemo na Internetu. Uzmemo li u obzir ovo i povežemo sa izuzeto slabom medijskom pismenošću u BiH, uticaj na naš način mišljenja može biti izuzetno veliki. Istraživanja RAK-a iz 2020. godine potvrđuju da adolescenti znaju gotovo pet sati dnevno provesti ispred nekog ekrana (screen time).
Informaciona anksioznost
Da digitalni mediji imaju veliki uticaj na način našeg razmišljanja, smatra i psihoterapeutkinja Zvjezdana Jakić. Ona objašnjava da su uticaju podložniji mladi ljudi, ali da je u skorije vrijeme sve više i starijih ljudi koji lahko povjeruju u informacije koje pronalaze na mrežnim medijima.
„Internet danas ima jako široku primjenu. Međutim mislim da nam je potrebna internetska i medijska pismenost, jer je puno informacija svima dostupno. S jedne strane neke nisu ni provjerene, a s druge strane ostavljeno je svima nama da tumačimo mnogo toga na svoj način“ dodaje Jakić.
Upravo zbog ogromne količine informacija mnogi od nas postaju žrtve tzv. informacijske anksioznosti. U svojoj knjizi „Information anxiety“ Anna Hefner objašnjava ovaj fenomen koji se može nazvati novim problemom današnjice. Naime, zbog ogromne količine informacije koje su nam dostupne zahvaljujući digitalnim medijima, i naš pokušaj da ih pročitamo, odnosno da idemo u korak s njima, a što je prosto nemoguće – dovodi nas do anksioznosti i ubjeđenja da možda nismo upućeni u aktuelna dešavanja, da nismo stigli sve da ispratimo i saznamo. To toliko konzumira naše vrijeme i naše misli da prosto zaboravimo da postoji i „offline“ život. Uz to ide niz zdravstvenih problema kao popratni efekat.
„Čini se da nikada nismo bili emotivno udaljeniji jedni od drugih. Posredovanost komunikacije u određenoj mjeri dovodi do desensistizacije društva. U zaglušujućem komunikacionom stampedu ne čujemo, tj ne slušamo jedni druge, nemamo vremena za druge, nemamo vremena za porodicu, prijatelje. Emocije su zamjenili stickeri i emotikoni, znanje je zamjenila Vikipedija, a postojanje su zamjenile društvene mreže. Biti znači biti prisutan na mreži, pri čemu jedno od glavnih pravila u savremenom društvu više nije “imati=biti” nego “izgledati= biti”. Situacija se najbolje reflektuje u onom popularnom „Šerujem dakle postojim“, objašnjava Vučetić.
Prema njegovim riječima život u eri tehnološkog solucionizma, gdje postoji tendencija da se društveni problem rješavaju što boljim “aplikacijama”, zahtjeva od nas da smo robotizovani, aplikativni, fotošopirani, te konačno i dehumanizovano racionalni.
Ipak za Muhamed Tucaković, koji kaže da se informiše isključivo putem internetskih medija, razlog prestanka praćenja tradicionalnih medija jeste što mu oni stvaraju veću anksioznost nego internetski jer „tradicionalni mediji plasiraju ono što žele i osjećam kao da me u lice direktno “udaraju” sa stvarima koje me ne zanimaju ili jednostavno loše utiču na mene, dok mi s druge strane digitalni mediji omogućavaju da pratim onoliko informacija koliko ja želim i koje me zapravo interesuju”. Takođe dodaje da nema problem sa “gubljemnjem svoje individualnosti i poređenjem sebe s drugim ljudima na društvenim mrežama” jer za njega one predstavljaju isključivo način da komunicira sa svojim prijateljima i da obavlja posao.
Za razliku od Muhameda mnogi ljudi nisu u stanju da odvoje stvarni i virtuelni život, i trenutno stanje u cijelom svijetu uzrokovano epidemijom, tjera ljude više nego ikad da većinu svog vremena provode online; posao, sastanci, druženja, seminari, sve se svelo na virtuelno okupljanje.
„Mnogi ljudi se nađu u stanju panike jer čitaju forume, komentare i sl. Sve to ima još veći uticaj u vremenu pandemije, kada želimo da nađemo zabavu i neku sigurnost, a nailazimo na puno oprečnih mišljenja i agesivnih poruka. Sve ovo može biti dobro ako smo svjesni situacije i ako ne pretjerujemo. Međutim svjedoci smo da se često sklizne na tu drugu stranu. Zato mislim da je bitno razgovarati o tome i povući bitne granice, pa i zatražiti stručnu pomoć ukoliko je to potrebno. Sve u početku može djelovati jednostavno i bezopasno, ali dobro je razmisliti, edukovati se i razgovarati o ovim temama”, poručila je za kraj psihoterapeutkinja Zvjezdana Jakić.