Nevješti oko savjesti

 foto Maxim Shemtov, Reuters/PIXSELL

Amnesty International Navaljnome je ukinuo status “zatvorenika savjesti” zbog spornih izjava iz prošlosti kojih se on u međuvremenu nije javno odrekao. Na njihovim popisima “političkih zatvorenika” i “zatvorenika savjesti” trenutno je najviše ljudi iz Ruske Federacije, dok recimo Julian Assange ili Chelsea Manning nikada nisu proglašeni “zatvorenicima savjesti”

Ruskog opozicijskog aktivista i političara Alekseja Navaljnog organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International (AI) proglasila je 17. siječnja “zatvorenikom savjesti”. On se toga dana u Moskvu vratio iz Berlina, gdje se liječio od trovanja nervnim otrovom novičokom za koje se sumnja da su ga počini agenti tajne službe FSB. Navaljni je uhapšen na aerodromu, a dva tjedna kasnije i osuđen na 32 mjeseca zatvora jer je napuštanjem zemlje prekršio uvjetnu presudu zbog pronevjere iz 2014. Amnesty je tada izdao priopćenje u kojemu su napisali da Navaljnoga smatraju zatvorenikom savjesti jer je “lišen slobode zbog svog nenasilnog političkog aktivizma i prakticiranja slobode govora”, a pritvor su nazvali “još jednim dokazom da ga ruske vlasti pokušavaju ušutkati”. U priopćenju se navodi i kratka kronologija Navaljnijevog aktivizma, uključujući i dva ranija “politički motivirana procesa” i atentat iz kolovoza prošle godine.

Navaljni je početkom veljače otpravljen u zatvorsku koloniju u Pokrovu nedaleko od Moskve, a 25. veljače Amnesty International izdao je priopćenje u kojemu je objavio da mu ukida status zatvorenika savjesti. U tom su priopćenju objasnili da ova organizacija zatvorenika savjesti definira kao “osobu kojoj je oduzeta sloboda isključivo zbog uvjerenja ili diskriminatornih razloga povezanih s etničkom pripadnošću, seksualnošću, rodnim ili drugim identitetom, a koja se nije koristila nasiljem ili pozivala na neprijateljstvo i mržnju”. Navaljnome smo, napisali su, “dodijelili taj status kako bismo naglasili da je njegov pritvor nepravedan, što i dalje mislimo”, ali “kasnije se pojavila zabrinutost zbog toga što je u prošlosti davao komentare koji bi se mogli podvesti pod zagovaranje mržnje koje predstavlja huškanje na diskriminaciju, nasilje i neprijateljstvo”. “Nakon temeljite provjere zaključili smo da smo pogriješili jer smo se fokusirali isključivo na okolnosti njegovog hapšenja, ali ne i na izjave iz prošlosti kojih se, koliko nam je poznato, nije javno odrekao”, napisali su također, dodavši da Navaljnijevo zatvaranje i dalje smatraju nezakonitom i neopravdanom državnom represijom te da duboko žale ako su ovime nanijeli štetu njegovoj kampanji.

Iako se one u priopćenju ne citiraju, AI je Navaljnome status zatvorenika savjesti ukinuo zbog izjava koje su javnosti bile poznate i prije nego što mu je taj isti status dodijelio; on je početkom 2000-ih, u nastojanju da mobilizira što veću podršku za svoje političko djelovanje, znao davati nacionalističke i rasističke izjave, podržao je rusku vojnu intervenciju u Gruziji 2008. i aneksiju Krima 2014. godine, a ranih 2000-ih sudjelovao je u ultranacionalističkom Ruskom maršu. Na internetu se još može pronaći video u kojemu poziva na deportacije ilegalnih imigranata iz azijskih zemalja, uspoređuje ih sa žoharima i muhama te predlaže da se za rješavanje tog “problema” koristi vatreno oružje, jednako kao što se za kukce koriste sprej ili mlatilica.

U situaciji koja ispunjava sve uvjete da je se nazove “kontroverznom”, s obzirom na to da za nju nema rješenja kojim bi svi bili zadovoljni, Amnesty se kasnije morao braniti od optužbi da je tim potezom učinio golemu uslugu režimu ruskog predsjednika Vladimira Putina te da je kapitulirao pred pritiscima koordinirane režimske kampanje denunciranja Navaljnog u režiji prokremaljskih medija.

Masha Gessen, izrazito antiputinovski nastrojena, ali dobro informirana rusko-američka novinarka i autorica, napisala je u magazinu New Yorker kako joj je Denis Krivošejev, zamjenik direktora AI-ja za Evropu i središnju Aziju, ispričao da se nakon proglašenja Navaljnoga zatvorenikom savjesti dogodila neobična stvar, naime da su na adrese svih ogranaka organizacije diljem svijeta istovremeno stigli identični e-mailovi u kojima ih se pitalo jesu li svjesni da je Navaljni u prošlosti davao ksenofobne izjave. Vodstvo organizacije, ispričao je Krivošejev, održalo je sastanak i razmotrilo odluku, a potom i ruskoj vladi uputilo apel za oslobađanje Navaljnog s više od 200 tisuća potpisa, no u njemu ga nisu eksplicitno nazvali zatvorenikom savjesti. Skrinšotovi toga pisma potom su se pojavili na web-stranici američkog portala Grayzone, poznatog po kritiziranju vanjske politike zapadnih zemalja. Nakon toga su osvanuli i u nizu ruskih medija, što je sve skupa protumačeno kao rabota Putinovog režima da se na AI izvrši pritisak kako bi Navaljnome ukinuo status zatvorenika savjesti.

Iako je zaposlenik AI-ja, Krivošejev je novinarki Gessen još rekao i da postoji pogrešno uvjerenje da se dodjelom toga statusa ujedno “donosi sud o nečijim vrijednostima, no ne radi se o tome, već je u pitanju sud o onome što vlast čini toj osobi”. U statusu na Facebooku nešto slično napisao je i šef Navaljnijeve kampanje Leonid Volkov kazavši da AI, izgleda, uz poznate kriterije za dodjelu statusa zatvorenika savjesti ima i još jedan, naime taj da ta osoba mora biti “retrospektivni svetac”, odnosno da nikada u prošlosti nije izgovorila ništa “krivo”.

Volkov smatra da bi AI trebao preispitati vlastitu proceduru prema kojoj prvo proglašava status i izdaje priopćenja, a tek potom provodi “analizu dokaza”, te organizaciji zamjera takvu šlampavost zbog koje joj je interna korespondencija procurila na televiziju RT. Aleksandr Golovač, odvjetnik u Navaljnijevom Fondu za borbu protiv korupcije kojega je AI bio proglasio zatvorenikom savjesti kada je 2018. uhapšen, također je organizaciji poručio da mu ubuduće ne treba davati status koji se tako lako može ukinuti nakon pritisaka Putinovog režima.

O tome što točno definira zatvorenika savjesti ne postoje jedinstveni standardi niti su međunarodne organizacije u vezi toga složne. Amnesty International ima sedam kriterija, od kojih je jedan da osoba ne smije koristiti ni pozivati na nasilje, dok druga najpoznatija organizacija za ljudska prava, Human Rights Watch, ima samo status “borca za ljudska prava”. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope donijela je 2012. svoju definiciju u skladu s relevantnim međunarodnim dokumentima, dok sam Amnesty International koristi dva statusa: “političke zatvorenike”, za koje samo deklarativno zahtijeva hitno oslobađanje i pošteno suđenje, te “zatvorenike savjesti”, za koje provodi aktivnu međunarodnu kampanju koja uključuje skupljanje potpisa, priopćenja za medije i druge vrste pritisaka na vlade.

Otkad je 1961. osnovan pa do 2013., Amnesty International je na tim listama imao oko 40 tisuća ljudi, a na trenutno važećem popisu najviše ih je upravo iz Ruske Federacije. Većina ih se tamo našla zbog progona na osnovu religijske pripadnosti, a na popisu su u recentnoj prošlosti bili i biznismeni Mihail Hodorkovski i Platon Lebedev te članice ženskog kolektiva Pussy Riot. S druge strane, zatvorenicima savjesti nikada nisu proglašeni australski zviždač Julian Assange i američka zviždačica Chelsea Manning, iako nikada nisu pozivali na nasilje, no Amnesty ih smatra političkim zatvorenicima.

Prošle godine organizacija je zbog pandemije Covida-19 pozvala na hitno oslobađanje svih zatvorenika savjesti, kojih je u tom trenutku bilo 150. Među njima su bili Emir Usein-Kuku, krimski aktivist za ljudska prava kojega su ruske vlasti zatvorile 2016., venezuelanski sindikalist Rubén González i iranska odvjetnica za ljudska prava Nasrin Sotoudeh, koja je 2019. osuđena na 38 godina zatvora i 148 udaraca bičem.

Jedna od najspornijih Amnestyjevih odluka povezanih s kriterijem nenasilja dogodila se ranih 1960-ih, kada je južnoafričkom borcu protiv aparthejda Nelsonu Mandeli taj status ukinut nakon što je na suđenju u montiranom procesu branio osnivanje oružanog pokreta za borbu protiv rasističkog režima. U tada bitno manjoj organizaciji članstvo se podijelilo, a prevagnuli su oni koji su bili za ukidanje statusa zatvorenika savjesti Mandeli. Trideset godina kasnije, kada je oslobođen, on im je to oprostio i zahvalio im na zalaganju za njega.

S druge strane, jedan od najzaslužnijih za brzo širenje i pretvaranje AI-ja iz britanske u međunarodnu organizaciju bio je bivši visoko pozicionirani član Irske republikanske armije (IRA) Seán MacBride, čovjek koji je kasnije radio u nizu tijela Ujedinjenih naroda i Vijeća Evrope, a 1974. dobio Nobelovu nagradu za mir. MacBride je, kako se navodi i na web-stranici Nobelove nagrade za mir, bio čovjek “nasilne prošlosti” koji se IRA-i pridružio sa samo 13 godina, nakon što su mu britanske vlasti ubile oca. Kasnije je postao šef stožera te paravojne organizacije, a napustio ju je 1937., nakon čega se posvetio zastupanju pripadnika IRA-e u sudskim procesima.

Budući da je osnovan u jeku procesa dekolonizacije i hladnog rata, Amnesty International neke “kontroverze” vuče i iz toga konteksta, prije svega one koje se tiču utemeljitelja organizacije, odvjetnika za ljudska prava Petera Benensona. On je 1961. u listu London Observer napisao tekst pod naslovom “Zaboravljeni zatvorenici”, u kojemu se založio za oslobađanje portugalskih političkih zatvorenika tamošnje vojne diktature, nakon čega je nekoliko evropskih vlada pokrenulo inicijativu za osnivanje trajnog pokreta koji će se boriti za slobodu izražavanja, odnosno oslobađanje političkih zatvorenika. Benenson je bio član Laburističke stranke, zbog čega je optuživan za pretjeranu suradnju s britanskom vladom, a organizaciju je napustio 1966., nakon interne svađe zbog odluke da se zataška izvještaj u kojem su britanske vlasti bile optužene za torturu nad zatvorenicima u Jemenu, koji je tada bio britanska kolonija.

Također, sredinom prošle godine američki ogranak AI-ja bio je prisiljen ograditi se priopćenjem od Luisa Kutnera, aktivista i odvjetnika koji je ranih 1960-ih nakratko bio član savjetodavnog odbora toga ogranka. Za njega se prošle godine, nakon otvaranja FBI-jevih arhiva, ispostavilo da je sudjelovao u organizaciji atentata na vođu Crnih pantera Freda Hamptona. Kutner je, pokazalo se, FBI-ju prijavio Hamptona za navodno skrivanje oružja, nakon čega je vođa ljevičarskog crnačkog pokreta ubijen u raciji u svom stanu u Chicagu.

Unatoč burnoj prošlosti, prilično tipičnoj za turbulentna hladnoratovska vremena, Amnesty International postao je u međuvremenu najveća organizacija za ljudska prava na svijetu, s 1,8 milijuna članova i Nobelovom nagradom za mir koju su dobili 1977. godine. Kako kažu na svojoj web-stranici, ne primaju novac od vlada pa imaju “jake veze s filantropskim sektorom”, a u 2019. organizacija je za svoje aktivnosti prikupila 317 milijuna eura.

 Autor: Tena Erceg, Portal Novosti