“Između ničeg i tuge, uzimam tugu” Pisac američkog juga i o jugu koji je podjednako opisivao ljepotu zemlje i mrak koji je bio ispod površine bio je William Faulkner.
Autor: Alis Marić
“Između ničeg i tuge, uzimam tugu”
Pisac američkog juga i o jugu koji je podjednako opisivao ljepotu zemlje i mrak koji je bio ispod površine bio je William Faulkner. Rođen je 25. rujna 1897. pa je dobro vrijeme da malo “popričamo” o njemu. Ono što sigurno znate je da su mu najpoznatiji romani “Krik i bijes” ili “Abšalome, sine moj!” no Faulkner je zaista div američke i svjetske književnosti. Rastom je s druge strane bio malen, svega 165 cm. Dobio je Nobelovu nagradu, dva Pulitzera i dvije National Book Awards, a kad smo kod Nobelove, Faulkner je primajući nagradu 1949. godine, održao najpoznatiji i svakako najbolji govor ikada izgovoren tijekom te svečanosti.
Faulkner je rođen u mjestu New Albany, gradiću s 5000 duša, u državi Mississippi, dakle na Jug uper se, 1897. Faulknera je američki Jug zaista obilježio jer je sve svoje knjige smjestio na Jug, često u izmišljen okrug kojeg je nazvao Yoknapatawpha County i koji je preslika njegovog kraja.
Predak kao iz romana
On se zapravo nije prezivao Faulkner već – Falkner, William Cuthbert Falkner. Roditelji, otac Murry i majka Maud rođena Butler ime su prvom sinu dali po tatinom pradjedu Williamu Clarku. Taj je bio pustolov, lukav i pametan a samo osam godina prije nego se mali rodio upucao ga je nasred trga grada Ripley, u dvoboju, bivši partner. Pradjed je imao stvarno buran život i radio je kao političar, financirao izgradnju željezničkih pruga, bio je i pukovnik u Građanskom ratu, plantažer i farmer i pravnik, osnovao je grad Falkner, a u poznim je godinama napisao hit, “Bijela ruža Memphisa”. Nasljeđe tog Williama Clarka kog su svi zvali “Stari pukovnik” utjecala je na svu djecu i unučad, ali najviše na Williama. No, tata našeg Williama nije naslijedio posao koji je njegov djed započeo sa željeznicom jer je njegov otac prodao sve, baš sve. Murray je našao posao kao menadžer pri University of Mississippi.
Pretka je mali William doživljavao kao velebnu figuru pa je o njemu i pisao u ranim romanima o američkom Jugu. Utisak koji je pradjed ostavio na Williama bio je velik, ali ništa manji nije bio utisak koji su na njega stavile žene – prvo mama Maud i bakaLeila Butler. Obje su bile strastvene čitateljice, sjajne slikarice i odlične fotografkinje. Naučile su ga, mama i baka sve o boji i potezima kista i linijama. Tu je bila i dadilja koju je zvao “mammy”, Afroamerikanka Caroline Barr koja ge je podizala od rođenja i brinula o njemu sve do dana dok nije napustio rodni dom a pomoći će mu kasnije u podizanju kćeri. Caroline je bila bivša robinja, završila je za medicinsku sestru i imala možda i presudni utjecaj, tako je rekao na njenom pogrebu. Ona ga je naučila razlikovati dobro od zla, bila je odana obitelji kao da je rodila četvoricu sinova Falkner, ali nije bila strpljiva s Williamovom fascinacijom politikom, osobito po pitanju seksualnosti i rase. To je zapravo ono što će obilježiti Faulknerovo pisanje. Nije žmirio na sve što se oko njega događalo, pozorno je promatrao fine nijanse ljudskih karaktera, oprečnost Juga koji je s jedne strane imao glamour i zabave, pravila ponašanja, a s druge mnogo kostura u ormaru. Stare vrijednosti s jedne strane, a istine s druge, to je proslavilo pisca kojeg danas smatraju divom američke i svjetske književnosti. I to je sve napravio čovjek koji nije maturirao, nije diplomirao, koji je živio cijeli život u gradiću u najsiromašnijoj državi, balansirao između siromaštva i iskusio Veliku depresiju, a pisao s lakoćom i brzo…
Strastveni čitatelj
Kad je imao pet godina obitelj je preselila u Oxford, Mississippi na poziv Williamovog djeda koji je prodao željeznicu i osnivao banku i tu će William provesti gotovo cijeli život. Kao tinejdžera ga je zanijelo crtanje, uživao je u čitanju i pisao je pjesme. Do 12 godine počeo je oponašati škotske romantike, osobito Burnsa i engleske poput Housmana i Swinburnea. Bio je izuzetno inteligentan, ali škola mu nije “legla”. Često je tako s darovitom djecom. Dosadno im je, pažnju im odnosi milijun stvari koje ih zanimaju pa je tako bilo i s Williamom koji nikada nije maturirao. Ali, čitao je sve što mu je palo pod ruku: Verlainea, Wildea, Dostojevskog, Rimbauda, Cervantesa, Shakespearea, Flauberta, Dickensa, Grimmove bajke…
Prva nesretna ljubav
Napustio je školovanje 1915 , radio u stolariji i povremeno u djedovoj banci kao činovnik. U to je vrijeme sreo Estelle Oldham, popularnu i živahnu djevojku koja je prštala srećom. Njegovo je srce bilo ukradeno. Neko su vrijeme hodali, ali je Estelle zaprosio Cornell Franklin prije nego se na to odvažio William. Estelle je prihvatila ponudu lakog srca dijelom jer je Franklin ušao u teritorijalne snage Havaja pa je uskoro otplovio na dužnost. Nadala se da će se zaruke ugasiti s vremenom, ali je zaljubljeni Franklin nekoliko mjeseci kasnije poslao svojoj dragoj zaručnički prsten. Estellini su roditelji navijali da prihvati i ruku i prsten jer je ovaj bio i diplomirani pravnik a obitelj mu je bila jako ugledna. Priča se da se Estelle željela izvući iz zaruka, ali da je pritisak roditelja bio preveliki i morala se udati. Vjenčanje je bilo u travnju 1918. a u braku je rodila sina i kćer.
Mentor i ratni, hm, događaji
Slomljena srca 21 godišnji William se okrenuo prvo alkoholu ali je srećom sreo odvjetnika, četiri godine starijeg Phila Stonea koji će mu biti mentor. Stone impresioniran poezijom mladića, pozvao ga je da se useli kod njega u New Heaven u Connecticut i tamo je njegovao Williamovu strast prema pisanju, upoznao ga s djelima Jamesa Joycea a tajnica je prekucavala Faulknerove rukopise i slala ih u magazine… Osim što je pisao William je radio u kompaniji Winchester, jednoj od najpoznatijih proizvođača pušaka. Kao mnogo mladih i Williama je “mamio” rat koji je počeo u Europi pa se pridružio kao dobrovoljac britanskom Royal Flying Corps 1918. Htio je on i prije u vojsku, američku, ali su ga odbili zbog visine, tj nizine – imao je oko 165 cm. Da bi se mogao upisati u britanske Kraljevske zračne snage malo je lagao. Promijenio je ime rodnog mjesta, datum rođenja, prezime iz Falkner u Faulkner, a kako bi zvučalo više britanski i pričao engleskim naglaskom. Upalilo je. Trenirao je u britanskim i kanadskim bazama, završio u Torontu taman prije nego je rat završio pa nikada nije bio u ikakvoj opasnosti. Časno su ga otpustili a on je kupio uniformu i par krila koje je zakačio na nju iako nikada nije sam pilotirao. Poslije, pretjerujući čemu je bio sklon, Faulkner je pričao vojničke priče, ponekad ratne priče, čak je odjenuo uniformu poručnika ne bi li imao bolji ugled. Pričao je o borbama, kako je bio ranjen i zbog čega i dan danas osjeća bolove ali je imao dovoljno vremena da napiše prvi roman, temeljen na vojničkim iskustvima. Svako zlo za neko dobro. Vratio se u Oxford kao ratni heroj, kao veteran se upisao 1919. na fakultet, University of Mississippi, pisao za studentske novine i tu su mu objavljene prve pjesme i priče. Prva pjesma – “L’Apres-Midi d’un Faune” , “Poslijepodne jednog fauna”, objavljivao u fakultetskim novinama, osnovao dramsku za koju je napisao jednočinku koja nikada nije ugledala svjetla pozornice.
Počeci pisanja
Nakon tri semestra kao apsolutno nepažljiv i nezainteresiran student odustao je od fakulteta u studenom 1920. Slijedećih je nekoliko godina lutao. Nekoliko je mjeseci radio u knjižari kao pomoćnik Elizabeth Prall (koja će se kasnije udati za Sherwooda Andersona), dvije je godine radio u pošti sveučilišta, kratko kao vodič izviđača za Oxford Boy Scout četu ali su ga zamolili da zbog “moralnih razloga” da otkaz. Pio je. U pošti se nije proslavio jer je čitao, kartao s prijateljima, gubio poštu, zagubio pošiljke a prema strankama nije bio ljubazan. Kada je došao inspektor Faulkner je dao otkaz. Ili ga dobio, nije sasvim jasno.
Stone je 1924. odnio izdavaču zbirku Faulknerovih pjesama, kao “The Marble Faun” (Mramorni faun) i jako brzo je tiskana u ediciji od 1000 primjeraka. Zbirku je posvetio mami. Faulkner seli u New Orleans gdje je objavio nekoliko eseja za lokalni magazin a 1925. uspio je prodati prvi roman, “Soldier’s Pay”, (Vojnikova plaća). Čim su prihvatili roman odjurio je u Europu. Otplovio je do Italije a najdulje je živio nekoliko mjeseci u Parizu. Pisao je o vrtovima Luxembourg koji s bili na nekoliko minuta hoda od njegovog stana. Opisi vrtova bit će kraj knjige “Svetište”. Ponekad je odlazio u kafić u kojem je redovito dolazio Joyce ali se Faulkner, sramežljiv, nikada nije usudio prići slavnom piscu kojeg je obožavao. Otputovao je i u Englesku i vratio se – kući.”Vojnikova plaća” izašla je u ediciji od 2500 primjeraka. Napisao je i objavio satiru “Komarac” 1927.
Vratio se u Louisianu, u New Orleans i sreo Sherwooda Andersona koji mu je postao prijatelj – zajedno su pili svako popodne do jutra. Ušao je u književni krug koji se vrtio oko književnog magazina “The Double Dealer” a u kojem su objavljivali Hemingway, Hart Crane… Sherwood mu je dao i dobar savjet – neka piše o rodnom Mississippiju jer taj kraj poznaje bolje nego li sjever Francuske. Faulkner je počeo pisati o krajevima i ljudima svog djetinjstva, razvio šaroliku gomilu likova koji su se temeljili na stvarnim ljudima koje je poznavao. Naravno i o pradjedu Williamu Clarku. Izmislio je okrug Yoknapatawpha za potrebe romana 1929. “Krik i bijes”. To je mjesto identično okrugu Lafayette u kojoj je mississippijski Oxford smješten. Opisujući kraj i ljude, ali smjestivši ih u izmišljeni kraj bilo je terapeutsko jer nije morao paziti da nekome ne stane na žulj. Mogao je progovoriti o svemu.
“Flags in the Dust” nitko nije želio objaviti pa je Faulkner odustao od pisanja, i za svoj gušt napisao roman. Doduše izašao je “Sartoris” 1929. a originalna verzija “Zastava” bit će objavljena tek deset godina nakon piščeve smrti.Ono što je pisao iz gušta ispalo je i te kako zanimljivo, proimjenio je izdavače koje je uvjerio da ne prčkaju po tekstu, iz Macbetha je uzeo naslov i rodio se “Krik i bijes”.
Šokantno “Svetište”
Faulkner je postao pisac poznat po vjernom i točnom prikazu Juga i govora Juga. S druge strane, i mnogo važnije, fantastično j osvjetlio društvene probleme kojim je Jug vrvio a koje su drugi pisci namjerno i nedovoljno hrabri ostavljali u mraku. Trebalo je pisati o ropstvu, o društvima zlatnih bijelih dječaka, južnjačkoj aristokraciji. Kada je objavio “Sanctuary”, “Svetište” 1931. digla se buka. Priča je to o silovanju i otmici mlade žene u Ole Missu. Otmjenu i izazovnu Temple Drake siluje s kukuruznim klipom gangster Popeye te s njom živi u bordelu u Memphisu. Čitatelji, neki, ne svi ali ovi su bili zasigurno glasniji, bili su šokirani, zaprepašteni. Knjiga je doživjela uspjeh, komercijalno je bila uspješnija, i zapravo prijelomna točka u Faulknerovoj karijeri. To je, rečeno je, prodor grčke tragedije u trivijalni kriminalni roman. Godinama kasnije, 1950. napisao je svojevrsni nastavak, “Rekvijem za opaticu” koji je bio mješavina proze i kazališnog komada.
Faulkner je iskusio i zanos i šokantnu tugu. Između objavljivanja eksperimentalnog romana, odnosno “Krika i bijesa” 1929. ponovo je sreo staru ljubav Estelle. Razvodila se od Franklina, a Faulkner i dalje zaljubljen u nju, kao i prvog dana, ovaj je puta odmah izjavio sve što mu je na srcu. U travnju je razvod bio gotov. Jedanaest godina nakon prve runde ovaj su se puta vjenčali, u roku šest mjeseci, u lipnju. Estelle je u brak “donijela” dvoje djece, Malcolma i Victoriju, a mladenci su proveli medeni mjesec na Mississippiju, naravno, i živjeli u kući u Oxfordu. Faulkner je radio u elektrani a 1930. je objavio “As I Lay Dying” koji je napisao u samo šest tjedana bez da je ijednu riječ promijenio. Knjiga je samo iscurila iz njega. Ta je godina za Faulknerove važna i jer su napokon kupili kuću – decrepit antebellum u Oxfordu koja ga je gurnula u dugove jer je kuću iz 1844. trebalo obnoviti. Po škotskoj legendi nazvao je kuću Rowan Oak.
Estelle je ostala trudna ubrzo i u siječnju 1931. dobili su kćer, Alabamu. Bebica je rođena dva mjeseca prerano i živjela je samo devet dana. Faulknerova je zbirka kratkih priča “These 13” posvećena “Estelli i Alabami”.
“Krik i bijes” roman je koji svatko mora pročitati, ali ne i jedini Faulknera.
Najslavniji je sigurno Faulknerov roman “Krik i bijes”. Saga je to o životu i propasti četvoro djece stare obitelji Compson. Što se braka tiče, Estelle i William su se jako voljeli ali su se i jako svađali i puno pili. William previše. “Svetište” je objavljeno 1931. a kako je knjiga postala bestselerom zarada mu je pomogla da se izvuče iz dugova. Slijedeći je roman bio “Light in August”, “Svjetlost u kolovozu”, a izašla je 1932.
Fulkner uvijek govori o okrugu Yoknapatawpha i njegovim izopćenicima. Upoznaje čitatelje s Joeom Christmasom, čovjekom nejasnog rasnog podrijetla koji je i heroj i zločinac, rastrgan sumnjom da ima crnačke krvi. Tu je i Joanna Burden, žena koja podržava glasačka prava Crnaca, a kasnije ubijena na glavnom gradskom trgu. Lena Grove mlada je i odlučna žena u potrazi za ocem svog djeteta, i velečasni Gail Hightower, čovjek opsjednut vizijama. Tu je i najpotresnija ljubavna priča koju je Faulkner ikada napisao. “Time magazin” proglasio je ovaj roman jednim od najboljih sto romana na engleskom jeziku od 1923. do 2005. a na listi je i “Krik i bijes”. Naslov je nastao kada je Estelle pitala, “Bill, ne čini li ti se da je svjetlost u kolovozu drugačija nego li u ijedno drugo doba?”. Tako je naslov “Dark House” postao.. znate već..
Hollywood
Nakon što je objavio romane, Faulkner je počeo pisati scenarije. Dobio je ugovor sa studijem Metro-Goldwyn-Mayer na šest tjedana. Upoznao je kremu Hollywooda, na primjer Tallulah Bankhead a u srpnju je sreo Howarda Hawksa s kojim se sprijateljio. Djelili su strast prema udičarenju i lovu, a od šest scenarija za koje je i potpisan pet će režirati Hawks, prvi iz 1933. “Today We Live”, s Joan Crawford i Garyjem Cooperom čiji se scenarij temeljio na Faulknerovoj kratkoj priči “Turn About”.
Faulkner se zbog stiske s novcima vratio u Hollywood s mamom i bratom Deanom, prodao je Paramountu prava za film “Sanctuary” kojeg su “prekrstili” u “The Story of Temple Drake” (1933). Bio je na premijeri, kasnije je objavio drugu i posljednju zbirku pjesama “A Green Bough” a iste je godine Estelle rodila Jill. Između 1932. i 1945. Faulkner je putovao u Hollywood dvanaestak puta da bi radio kao scenarist. Objavio je i nekoliko romana: epsku obiteljsku sagu koja je po nekima njegov najbolji roman “Absalom, Absalom!” ,(Abšalome, sine moj, 1936) i satiričnog ” The Hamlet (1940). Objavio je i, recimo, trilogiju – “Zaselak” 1940. o obitelji Snopes, tzv white trash koji je tako precizno opisan da se osjećate kao da ste uz njih. Slijedi “Grad” iz 1957. te “Palača” 1960. Prepuno je političke satire, društvene kritike, opisuje raskol, likovi su sjajni i kritika ga hvali.
William je doživio težak udarac kad je 1935. u avionskoj nesreći poginuo njegov njmlađi brat Dean. Imao je samo 28 godina a Faulkner je krivio sebe jer je kupio monoplane, Waco-210, poklonio ga Deanu koji se mjesec dana prije oženio za (trudnu) Louise Hal koja je njihovu kćer rodila 1936., nazvali su je po poginulom ocu, Dean a za nju će se Faulkner cijeli život financijski skrbiti.
Faulkner je potpuno slomljen i samo se pogoršao problem s alkoholom. Tajnica koju je sreo u Hollywoodu, Meta Carpenter malo ga je trgnula. Upoznali su se 1936. i imali aferu koja je trajala 15 godina.
Na povratku u Hollywood Faulkner je radio s Hawksom, ovaj puta za 20th Century Fox, napisao je scenarij za The Road to Glory, sprtljao se s Metom koja je bila tajnica i scriptorica Hawksu, nije uživao u pisanju scanarija jer su u njemu “čučale” još neke knjige.Većinu 1936. i osam mjeseci 1937. proveo je u Hollywoodu i pisao za Fox . Radio je na Slave Shipu, Gunga Dinu a onda se Meta udala i preseila u Njemačku. U zimi 1937-38. Faulkner je kupio “Bailey’s Woods”, šumu kraj kuće i Greenfield farmu, 27 km od Oxforda i dao je bratu Johnu neka je vodi i brine za nju. S kćerkom je imao dvojak odnos – s vremenom su se udaljili zbog Williamovog alkoholizma i nevjere.
S Warner Brothers potpisao je ugovor 1942. i ubrzo požalio. Tražili su da reda radi potpiše ugovor na sedam godina ali ostao je samo tri i otišao je iz Hollywooda i nikada se više nije vratio. Uostalom, tamo je i otišao jer je 1941. bio u bankrotu. No tada je napisao scenarij po romanu Hemingwaya, “Imati i nemati”, adaptaciju Chandlarovog “Velikog sna”. Oba su filma snimili Bacall-Bogart i ušli su u panteon filmske umjetnosti. Napisao je Faulkner i scenarij za Jeana Renoira (The Southerner) ali nije potpisan kako ne bi imao problema s Warner Brossom. To je bio vrhunac Faulknera scenarista, nastao iz nužde i zbog slabe prodaje romana.
Ponekad se neka svemirska sila pobrine da se stvari promjene. Tako se Faulkner počeo dopisivati s Malcolmom Cowleyem koji je uredio za Viking Press “The Portable Hemingway”. Želio je isto napraviti i s Faulknerom. To su izdanja knjiga koja bismo nazvali presjekom i “the best of”. Jer, u Americi je Faulkner zaboravljen dok je u Europi, osobito Francuskoj bio i dalje zvijezda. Jean-Paul Sartre rekao je “Za mlade ljude u Francuskoj, Faulkner je bog”. Možda, no u Americi nije bio ni mladima ni starijima. Ideja je zapravo odlična – zbirka je to tekstova, uvod, biografija, eseji o životu i radu, priče, djelovi romana, kronološki pregled stvaranja, saga o okrugu Yoknapatawpha, a Faulkner je morao prvi puta srediti dio o svojoj vojnoj “karijeri”. Dodao je i novi appendix Kriku i bijesu, u kojem je opisao i daleku prošlost i skoru budućnost obitelji Compson.
“The Portable Faulkner” je izašao u travnju 1946. i obnovio američko zanimanje za Faulknera. Nevjerojatno je koliko je odjednom počelo zanimanje na već zaboravljenog pisca. “Modern Library” objavila je u jednoj knjizi i “Krik” i “As….” i u slijedećim je godinama neprestano izdavala Faulknerova djela.. tako je sve do danas. Dvije godine kasnije objavio je “Intruder in the Dust”, “Uljez u prašini”, priču o Afroamerikancu koji je krivo optužen za ubojstvo. Studiju MGM prava za film prodao je za 50,000 USD.
Nobelovu nagradu za književnost je dobio 1949. a primio je 1950. Odbor za dodjelu smatrao ga je jednim od najvažnijih američkih književnika. Ponekad oni dalje vide bolje od onih blizu. Na dodjelu ga je pratila kćer Jill. Kao da su se počeli natjecati tko će mu dati nagradu – uslijedile su National book Award for Fiction za “Collected Stories”, Legija časti u New Orleansu. Dobio je 1951. National Book Award za “The Collected Stories of William Faulkner” a nekoliko godina kasnije, 1955. Pulitzer Prize in Fiction, National Book Award za “A Fable”, koja se događa u Francuskoj, za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kad je već prešao 50.-u godinu, a 1949. ili 1950. upoznao je na Bard Collegeu studenticu Joan Williams koja želi pisati, a već je dobila nagradu za najbolju priču. S njom ima aferu iako je ona samo nekoliko godina starija od njegove kćeri. Kad je Estelle saznala da je muž (opet) vara pobijesnila je. Joan ga je smatrala svojim mentorom ali je i njihovu vezu pretočila 1971. u roman, “The Wintering”. Kad je Faulkner umro i Meta Carpenter je objavila knjigu o Faulkneru i njegovim usamljenim godinama u Hollywoodu.
Piše “Rekvijem za opaticu” i obrađuje još jednom tamu Juga. Napisao je i posljednju zbirku priča, “Collected Stories” koje su objavljivane po magazinima. Ima ih ili 42 ili 46. Potvrđeno je da je Bertand Russel dobitnik Nobela za 1950. a Faulkner za 1949. Prvo je odbio ići u Švedsku ali ga neumorno nagovaraju i State Department i švedski veleposlanik u SAD-u i obitelj. Tako je 10. prosinca primio Nobelovu nagradu i održao najbolji govor ikada.
Nobelov govor
Govorio je dubokim glasom, brzo, i pola ga ljudi nije razumjelo. Tek kad je slijedeći dan govor objavljen u novinama mogla se vidjeti sva briljantnost. Godinama kasnije drži se da je to definitivno najbolji govor ikada na dodjeli Nobela. Aludirao je na Hladni rat koji je počinjao, stalan strah, opći i univerzalni fizički strah, koje će za posljedicu imati da bi djevojka ili mladić mogli zaboraviti probleme ljudskih srdaca u sukobu sa sobom, koja jedina može stvoriti dobro pisanje jer samo je o tome vrijedno pisati, samo je to vrijedno agonije i znoja..
Hawks je tražio da se Faulkner vrati u Hollywood još jednom, u veljači 1951. zbog scenarij “The Left Hand of God” (Lijeva ruka boga) za 20th Century. Idući je mjesec dobio National Book Award za”Zbirku priča” a u svibnju nakon što je na maturi kćeri održao govor dobio je francuski oreden Legije časti. ”
Ponovo im problemi s novcima. Putovao je u Francusku, Englesku i Norvešku, pisao “A Fable”, imao sve veće probleme s bolovima u leđima, i dalje ljubovao s Joan i dva puta završio u bolnici. CBS ga je nagovorio da snime dokumentarac o životu pa je Faulkner pustio kamere u svoj dom, šetao po gradu, razgovarao sa sumještanima, a anegdota kaže kako je rekao da će dati interview ali “no pictures”. Pred kamerom.
Pisanje je morao prekidati zbog bolova i alkohola, no treba reći da je zaista mnogo pio ali da nije bio alkoholičar. Kad je pisao nije pio ni kapi. Imao je stav da, kada završi s pisanjem, protulumari. I to dobro. U ožujku 1953. ponovo je u bolnici, a u travnju Estelle ima i moždani i srčani udar.
Albert Camus u studenom piše Faulknerovom agentu i traži dozvolu da adaptira “Rekvijem” za kazalište i Faulkner pristane. Krajem mjeseca putuje u Egipat kako bi pomogao Howardu Hawksu koji je snimao “Land of Pharaohs”(Zemlju faraona) ambiciozni projekt o gradnji Velike piramide, s desecima tisuća statista, u kojem glumi Jack Hawkins i mlada Joan Collins. To će biti posljednja suradnja Hawksa i Faulknera. Film je bio promašaj i tek će četiri godine kasnije Hawks snimiti povratnički “Rio Bravo”. Pauza između egipatske avnture i westerna bila je najduži prekid u Inače briljantnoj Hawksovoj karijeri. Faulker putuje po Europi slijedećih mjeseci i u St. Moritzu je s Jean Stein koja je postala slavna po knjigama o Edie Sedgwick i Bobbyju Kennedyju i s njom ima kratku aferu, pa putuje u Englesku, u Pariz da bi se s Hawksom, Bogartom i Lauren Bacall našao u Rimu.
Dobio je pismo od Jill u kojem ga moli da se vrati. Ona je srela jeporučnika za kojeg bi se udala. Vratio se kući nakon pola godine, napokon je objavio A Fable na kojoj je radio deset godina i posvetio je Jill i Estelle. Jill se udala za svog poručnika i izgledalo je da se Faulkner primirio.
Faulkner je sada poznata figura, slavljen i cijenjen. Više se ne protivi javnim nastupima pa putuje u Sao Paolo, a State Depatrment traži od njega da se pojavljuje na raznim događajima u inozemstvu čime postaje veleposlanik i promotor američke kulture u svijetu. On se izjašnjava kao umjereni pa čak i liberalni južnjak i zagovara školsku integraciju. Iako je A Fable njegovo najslabije djelo dobio je za njega 1955. Pulitzera pa National Book Award, a na zahtjev vlade kreće na tromjesečnu turneju u sedam zemalja, u Japan, Manilu. Italiju, posjećuje Munchen, Pariz, London, Reykjavik, Island i na kraju se vraća doma.
Na Jugu je sve užarenije. Osudio je ubojstvo crnog mladića još na europskoj turneji a u Memphisu osuđuje segregaciju. Sva ta parada izazvala je stres. Nkon što je počeo povraćati krv iznemogao gubi svijest i hitno ga voze u bolnicu. Tada je postao i djed, rodio se Paul. Pristao je biti piscem, tzv writer-in-residence čime je imao obvezu osam do deset tjedana godišnje biti na University of Virginia u Charlottesville i raditi kao profesor-gost. I dalje su mu visili za vratom i čak ga je crni aktivist Du Bois pitao bi li došao u sudnicu na suđenje za ubojstvo mladića kojeg su ubili a porota su bili bijelci. Faulkner je odbio. Nije tu moglo biti ni moderacije, ni strpljenja, svi su bili ili jako za ili jako protiv, uzavrla je krv na obje strane.
Iako slabijeg zdravlja Faulkner je neumoran. Promovirao je kulturu iza Željezne zavjese, sa Steinbeckom je trebao poduprijeti Ezru Pounda ali se ipak povukao. Camusova adapatacija bila je uspjeh, a 1957. pet je mjeseci bio writer-in-residence. Mnogi su razgovori sa studentima kasnije objavljeni. Otišao je u Grčku i primio medalju atenske Akademije kao čovjek koji zagovara slobodu, a producent Wald želio je Faulknerovog The Hamlet prebaciti na platno. Film je napravio Martin Ritt, a glumili su Orson Welles, prvi puta Paul Newman i Joanne Woodward samo što su promijenili ime filma u “Dugo, toplo ljeto”. Živi između Oxforda i Charlotesvillea, 1958 je četiri mjeseca ponovo na faksu, a tamo je zavolio lov na lisice i postao članom lovačkog društva. Ponovo je postao djed, Jill je rodila Williama a u New Yorku je premijera kazališne predstave “Rekvijem….” čime je SAD 13. zemlja u kojoj igra njegov komad.
Faulkner nije u cvijetu mladosti, ali obožava jahanje i lov. U ožujku 1959. pao je s konja i slomio ključnu kost. U lipnju je prenio je s Princetona sve svoje rukopise u Alderman Library na University of Virginia. Kupio je kuću u Charlotevilleu, izlazi “The Mansion”. U 88 godini umrla je 1960. majka Maud s kojom je William bio blizak cijeli život i koja je od 1941. naslikala skoro 600 slika.
U siječnju 1961. oporukom je ostavio rukopise i većinu osobnih papira zakladi “William Faulkner Foundation” pri University of Virginia a u veljači prihvaća poziv West Pointa. U travnju putuje u Venezuelu, opet ga State Department pritišće, i gost je predsjednika Rómula Betancourta. Ljeto provodi u Oxfordu, a u kolovozu je napisao posljednji roman – 19 po redu – The Reivers. Značenje? Lopovi na arhaičkom škotskom. Roman je posvetio unučadi , objavljen je u lipnju 1962. i za njega će posthumno dobiti Pulitzera.
U siječnju je Faulkner ponovo pao s konja i završio u bolnici, a čim se oporavio posjetio je West Point s Eileen, kćeri i zetom, dobio još jednu medalju. Kao da nema sekunde mira. Kad je kod kuće ne odmara nego je aktivan, jaše, lovi i ponovo padne s konja. Ljeto je, lipanj i bol ga razdire toliko da sam moli da ga odvedu u bolnicu. Primili su ga u 5. srpnja u Wrightov Sanatarium u kojoj je bio čest pacijent no prije su ga gotovo na silu dovodili. Oko 18,00 sati u bolnicu su ga dovezli nećak Jimmy i Estelle, a samo osam sati kasnije Faulkner je umro. Bio je 6. srpanj 1962. pola dva ujutro. Liječnici su pokušali sve, 45 minuta mu je liječnik masirao srce ali nije bilo spasa. Faulkner, div američke i svjetske književnosti umro je u 64. godini. Pokopali su ga dan poslije na groblju svetog Petra u Oxfordu. Rijeke sućuti dolazile su sa svih strana, na pogrebu je bilo mnogo novinara. Poruka obitelji koja je željela mir bila je: “Dok ga ne pokopamo on pripada obitelji. Poslije toga pripada svijetu”.
Faulkner je volio javnost i nije volio javnost. Bio bi ljubazan pa mrgud. Ponekad se dao nagovoriti da putuje, a ponekad mu se nije dalo. Zgodna je anegdota da je odbio poziv Jackie Kennedy za večeru rekavši: “Dalek je to put da bih jeo”.
Većinu je vremena potkraj života provodio kod kćeri u Virginiji a posljednjih je 15ak godina života bio jako popularan što je bilo možda lijepo, ali svakako naporno. Smatrali su ga veleposlanikom američke kulture u Europi, Japanu i Južnoj Americi. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Oxfordu zajedno s obiteljskim prijateljem a tko je on ne znamo osim da su inicijali E. T.
To je zagonetka koja još nije objašnjena. Mnogo je priča oko Faulknera no ukratko: govorkanja kako je kraj njega pokopan i njegov pas nisu točna. U grobnici Faulknerovih počiva William, žena Estelle, posinak Malcolm a četvrti je taj E.T. Nitko ne zna tko je to. Odnosno, zna Faulknerov nećak Jimmy.
Faulkner je napisao i knjigu za djecu – The Wishing Tree.
William Faulkner je po mnogima najveći američki romanopisac i jedan od najvećih svjetskih prozaika. Ostavio nam je”vatromet tehničke virtuoznosti, dominantnu tragička i tragičko-ironijsku viziju života u kojoj vlada usud”, ali on to ublaži i oživi s drastično komičnim scenama. Istraživao je ponore zla i opisao sve što se događa, ali se o tome ne priča: ludilo, incest, ubojstva, masakriranje, silovanje, linč, bratoubojstvo, čedomorstvo. S druge strane on piše o ljudskosti i naglašava vrline, hrabrost, sućut, ponos, ljubav, čast i žrtvu. Faulknerov je utjecaj na svjetsku književnost ogroman jer je utjecao na pisce iz raznih djelova svijeta od Camusa, Marqueza, Vargasa Llose, Toni Morrison…
I još malo o govoru pri primanju nobelove nagrade:
“Pjesnikova je, spisateljeva, privilegija pomoći čovjeku da izdrži tako što će mu uzdizati srce, podsjećati ga na hrabrost i čast i nadu i ponos i suosjećanje i milosrđe i žrtvu, sve ono što je dalo sjaj njegovoj prošlosti. Pjesnikov glas ne mora biti tek puki zapis o čovjeku, on mu može biti jedan od potpornja, jedan od stupova koji će mu pomoći izdržati i nadvladati. “