Irska rock senzacija Fontaines D.C. vraća se neočekivano zrelim i atmosferičnim albumom, Protomartyr kao da je na ‘Ultimate Success Today’ snimio zvučnu podlogu pandemije i rasnih nemira, a Jehnny Beth debitira sjajnim kantautorskim naslovom.
Piše: Karlo Rafaneli
Fontaines D.C.: A Hero’s Death (Partisan, 2020.)
Irska petorka Fontaines D.C. lani je izdala hvaljeni debi ‘Dogrel’, komad bazičnog, sarkastičnog i neurotičnog post-punka koji je dosegao top deset britanske ljestvice najprodavanijih albuma i predstavio bend kao nove nade otočke gitarske glazbe. Svega 18 mjeseci kasnije bend se vratio drugim, neočekivano zrelim albumom ‘A Hero’s Death’, koji daje naslutiti potencijalno zanimljivu i raznoliku karijeru. Dok se debi oslanjao na ekspresivni i jezičavi ulični post-punk stil jednih The Fall, ‘A Hero’s Death’ daleko je atmosferičnije, sugestivnije i složenije ostvarenje. Bend je u suradnji s producentom Danom Careyem stvorio promišljeni art rock album koji crpi inspiraciju iz razni izvora u rasponu od The Beach Boys i Leeja Hazelwooda do Cocteau Twins i Sonic Youth, a da pritom ne zvuči derivativno. Narativni vokal Griana Chattena ovog je puta okružen praznim zvučnim prostorom koji njegovom naizmjenice apsurdističkom i mantričnom tekstualnom stilu pruža podjednako prizemljen i nadrealan kontekst. Drugim riječima, ‘A Hero’s Death’ je album koji hvata svakodnevnicu namjerno povišenim stilskim sredstvima čime se postiže efekt svojevrsnog glazbenog magičnog realizma netipičnog za ovakvu vrstu gitarističke glazbe.
Protomartyr: Ultimate Success Today (Domino, 2020.)
Peti album detroitskih post-punkera predstavlja novu razinu ambicije za bend koji je i dosad iz izdanja u izdanje proširivao svoj stilski i emocionalni raspon. Premda je snimljen lani, dakle prije pandemije i rasnih nemira u SAD-u, zbog specifičnih tekstova Joea Caseyja koji miješaju osobna iskustva i apokaliptičnu, mitologijom inspiriranu imaginaciju, ‘Ultimate Success Today’ djeluje izrazito prigodno. Kad tome pridodamo i sarkastični naslov pokupljen iz kasnonoćnih reklama, dobijemo ostvarenje podjednako crnohumorno i dokumentaristički orijentirano. Dojam brižno stilizirane klaustrofobije pojačava i sjajna, promišljena upotreba gostujućih free jazz glazbenika, čiji puhači i gudači funkcioniraju unutar pažljivo kontroliranog kaosa. Tvrdoglavo se držeći standardnog četverominutnog pop rock formata, Protomartyr ovdje ne samo da utjelovljuju utilitarnu prirodu blještavog naslova, nego i pokazuju kako je moguće stvarati glazbu koja je istodobno izrazito evokativna, ambiciozna, raskošna i nepredvidljiva, a da pritom u svakom trenutku zvuči kao produkt benda koji je s obje noge čvrsto na zemlji.
Jehnny Beth: To Love is To Live (Caroline, 2020.)
Kao dio post-punk četvorke Savages, Jehnny Beth nikad nije bježala od pretencioznosti, no razina ambicije, hrabrosti i zvukovnih ideja koje krase njen samostalni prvijenac ipak dolazi kao iznenađenje. Beth i njezin dugogodišnji partner i producent Johnny Hostile kreirali su album koji izlazi daleko izvan okvira gitarističke i kantautorske glazbe, referirajući se na sve od baroknog popa preko industriala pa do dancehalla. Na papiru sve nabrojano djeluje kao recept za potpuni stilski kaos, no duo, uz pomoć nekoliko gostujućih vokalista, producenta i glazbenika, sve to uklapa u pjesme s glavom i repom pa se svaka elektronska manipulacija vokala ili instrumenata savršeno uklapa u autorsku namjeru. Glavna atrakcija je suverena i vrlo raznolika vokalna izvedba kojom Beth uspijeva pobjeći od ranijih čestih usporedba sa Siouxe Sioux. Vođen izrazitom ambicijom i sklonošću izbjegavanju konvencionalnih pop struktura u korist gotovo filmskih zvučnih konstrukcija ‘To Love is To Live’ je podsjetnik na to da kantautorska glazba može biti itekako nepredvidljiva, hrabra i na kraju krajeva izrazito ekspresivna. Nije li to zapravo i prečesto zanemarena poanta glazbe orijentirane na osobna iskustva i perspektive?