 u Poljskoj. Od 1931. godine pa do smrti 2012. živjela je i djelovala u Krakowu. Smatrala je kako javnost ne bi trebala zadirati u njezinu intimu pa zbog toga faktografija njezinog života i rada ne obiluje iscrpnim detaljima, a značajno je što je za sobom ostavila umjetnički vrijednu, misaonu poeziju svakodnevice. Zbog čega je tijekom života objavila samo oko 350 pjesama i zašto nije htjela pisati više? „Zbog toga što kod kuće imam koš za smeće“, davno je odgovorila Szymborska.){kind=link}
Dajem poduku iz šutnje / na svim jezicima / metodom motrenja / zvjezdanog neba
Wisława Szymborska, Mali oglasi
Poljska pjesnikinja, prevoditeljica, književna kritičarka i nobelovka Wisława Szymborska rođena je 2. srpnja 1923. godine u Prowentu (današnji Kórnik) u Poljskoj. Od 1931. godine pa do smrti 2012. živjela je i djelovala u Krakowu. Smatrala je kako javnost ne bi trebala zadirati u njezinu intimu pa zbog toga faktografija njezinog života i rada ne obiluje iscrpnim detaljima, a značajno je što je za sobom ostavila umjetnički vrijednu, misaonu poeziju svakodnevice. Zbog čega je tijekom života objavila samo oko 350 pjesama i zašto nije htjela pisati više? „Zbog toga što kod kuće imam koš za smeće“, davno je odgovorila Szymborska.
Studirala je polonistiku i sociologiju, a nakon studija radila je u redakciji lista Życie Literackie (Književni život). Svoju prvu zbirku pjesama Dlatego żyjemy (Zato živimo) objavila je 1952. godine. Zajedno s Adamom Zagajewskim i Czeslawom Miloszem, smatra se jednom od najznačajnijih poljskih pjesnikinja, a 1996. joj je uručena i Nobelova nagrada za književnost. Szymborska je takvu odluku nazvala štokholmskom tragedijom jer je nakon dodjele uslijedila višemjesečna poplava zahtjeva za intervjue usmjerenih prema ovoj samozatajnoj i introvertiranoj umjetnici.
Opisivali su je osobom nevinog, djetinjeg smisla za humor, ali je jednom istaknula kako je se u javnosti pogrešno prikazuje veselom osobom koja s prijateljima karta, smišlja zagonetke, igra lutriju. Često se dopisivala s prijateljicama i u nedostatku pronalaska zanimljivih razglednica, sama ih je počela izrađivati. Malo je poznato kako je ova umjetnica autorica razgledničkih kolaža, a nekolicinu radova moguće je pogledati ovdje.
Nije htjela objašnjavati svoju poeziju jer je smatrala da ekspresivnost njezinih pjesama različito utječe na pojedince. Ipak, vidljivo je da je u središtu njezine poezije čovjek.
Dihotomija muško/žensko naizgled ne prevladava nad ostalim sadržajima, a feministička značenja su vidljiva više u neodvojivosti autorice i teksta, dakle u činjenici da pjesme piše uspješna žena, pjesnikinja, u dominantno muškom zanimanju. S tim je povezana i važnost ženskog pjesničkog glasa. Ljudsko biće kao homo sapiens uvijek je glavna tema Szymborskinih pjesama. Čovjekova individualnost često ispliva na površinu, a u poetskoj se srži nalaze svima zajedničke preokupacije: ostavljenost-povezanost, život-smrt, sreća-tuga, rat-mir, prolaznost života-stremljenje zvijezdama. Ako su u njezinom pjesništvu vidljive ikakve podjele i dvojbe, onda su to one koje se zbivaju svakodnevno, ne na ulicama, već unutar svakog čovjeka.
Grażyna Borkowska primjećuje što je ova poezija donijela feminizmu – potvrdu pozicije žene u vremenu i mjestu dok je Szymborska djelovala:
Originalnost poezije Wisławe Szymborske određena je specifičnom pozicijom glasa koji govori. Oduševljava i začuđuje to što uvijek dolazi iz neočekivanih mjesta: iz kuta sobe, iza kulisa, iz muzejske vitrine, gradskih žljebova, iz snova i dubokih voda. Njezina je poezija skromni sjaj na marginama sjajne knjige o svijetu, šesti čin drame, druga strana slike.
Szymborska na dodjeli Nobelove nagrade u Stockholmu 1996.
Drugim riječima, pjesničko ja u njezinim pjesmama uvijek promatra sa strane te stoji u prostorima marginaliziranim od strane patrijarhata, onima koji se tradicionalno smatraju ženskim prostorima, kako piše Bożena Karwowska u svom eseju “Female Perspective in Szymborska’s Poetry: An Attempt at a Post-feminist Reflection.”
U snu
slikam kao Vermeer van Delft.
Razgovaram tečno grčki
i ne samo sa živima.
Vozim auto
koji me sluša.
Sposobna sam,
pišem velike poeme.
(…) Raduje me da se prije smrti
stignem uvijek probuditi.
Odmah po izbijanju rata
okrećem se na bolji bok.
Wisława Szymborska, Pohvala snova
Osim što se u većinu njezinih pjesama ljubav uvukla kao lajtmotiv, vrijednost imaju i njezine pjesme inspirirane ratom i zlom. Ironijom, paradoksom, humorom ili dijaloškom formom formira upečatljive pjesničke slike, a očito je da zlu uvijek sudi direktno, bez velikog patosa. Kada ju je Marian Stala jednom upitao zašto ne voli patos, Szymborska mu je odgovorila:
Kada pišem, uvijek imam osjećaj da netko stoji iza mene i pravi grimase. Zbog toga sam fokusirana na ono što pišem i pokušavam izbjegavati teške riječi.
Iako je čovjek u središtu Szymborskinog rada, Justyna Kostkowska kroz suvremenu ekofeminističku misao objašnjava neke njezine pjesme. Životinje i priroda zajedno s čovjekom tvore cjelinu i postoji filozofska misao multicentrizma u tim pjesmama gdje nijedna vrsta ne dominira. Neki elemeni Szymborskine poezije snažna su politička poruka u obranu planeta Zemlje i svih bića koja ga nastanjuju, tvrdi Kostowska. Svijet njezinih pjesama očito je veći od onoga u kojemu živimo.
Govorim mu što hoću: o mravima
što umiru od ljubavi
pod sazviježđem maslačka.
Kunem se da bijela ruža
poškropljena vinom pjeva.
Wisława Szymborska, Uz vino
Szymborskina je poezija bila inspiracija različitim pjesnicima, glazbenicima i filmašima, od kojih je najznačajniji trag vidljiv u radu poljskog redatelja Krzysztofa Kieślowskog. Njegov film Tri boje: Crveno(Trois Couleurs: Rouge) iz 1994. inspiriran je Szymborskinom pjesmom Ljubav na prvi pogled.
Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.
Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?
Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
– ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.
Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.
Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.
Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva?
Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.
Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.
Pjesme preuzete iz knjige:
Wislawa Szymborska: Radost pisanja, pjesme u izboru, prijevodu i s pogovorom Zdravka Malića, Zagreb: Nova stvarnost, 1997.
Ivana Poljičanin – voxfeminae.net