Borba protiv rasizma nije rat crnaca protiv bijelaca. Međutim, vjerovati da smo svi jednaki znači zanemariti smrt poput one Georgea Floyda i dalju normalizaciju činjenice da je nečiji društveni status određen rasizmom, te kontinuitet strukture nejednakosti koja je klasna, seksistička i rasistička.
Crno stanovništvo pretrpjelo je najgore nasilje i uskraćivanje prava širom svijeta. Ti napadi prečesto krše onaj univerzalni princip koji daje značenje svim drugim jamstvima: pravo na život.
Ova tmurna stvarnost dovela je do vala prosvjeda koji su započeli 26. ožujka na širem području Minneapolisa u Sjedinjenim Državama. Demonstracije su u središte pozornosti stavile temu o kojoj svi znaju, ali o kojoj se vrlo malo govori. Bio je potreban jedan mučan video snimak afroameričkog čovjeka kojeg je bijeli policajac ugušio usred dana kako bi rasizam ponovno postao središnje pitanje, kako bi otpočela važna rasprava i kako bi se otklonila nelagoda onih koji ne žele slušati.
Barbarstvo kojem svjedočimo je sistemsko. Nije se dogodilo u ratu i nije skica iz aparthejda u Južnoj Africi. Ono je još jedan primjer pandemije koja je prethodla Covid-19, koja nastavlja svoj put u 21. stoljeću i koja svoj epicentar ima u navodno “najboljoj demokraciji na svijetu” – Sjedinjenim Državama.
Kao što Afroamerikanci svakodnevno umiru u Sjedinjenim Državama, crni muškarci i žene u Latinskoj Americi svakodnevno umiru kao žrtve sistemskog rasizma koji su pažljivo razvile institucije u državama u regiji, kao proizvod više od 500 godina ropstva. Smrti u Sjedinjenim Državama bile su potrebne kako bi mnogi od nas počeli razmišljati o stvarnom značenju antirasizma i genocida nad crncima širom svijeta.
Slučaj Joaa Pedra, 14-godišnjeg crnog tinejdžera kojeg je 14. svibnja vojna policija upucala u trbuh u njegovoj kući u São Gonçalu u Brazilu, i slučaj Andersona Arbolede, 22-godišnjeg crnca ubijenog od strane policajca, koji mu je 21. svibnja u Puerto Tejadi u Kolumbiji zadao osam udaraca u glavu, samo su dva primjera od mnogih, što je dokaz da je pitanje rase relevantno kao i uvijek u ovom dijelu svijeta.
Prema izvješću Svjetske banke pod nazivom “Potomci Afrikanaca u Latinskoj Americi: prema okviru inkluzije“, crna latinoamerička populacija u 2015. godini iznosila je oko 133 milijuna, što je oko 24% od ukupnog stanovništva. Za razliku od Sjedinjenih Država čija se metodologija rasne ili etničke klasifikacije temelji na porijeklu, u Latinskoj Americi ovo je pitanje fleksibilnije i uspostavljeno je oko samo-identiteta, povezano s fizičkim i socio-kulturnim aspektima.
Međutim, malo je zemalja koje razmišljaju drukčije ili pravičnije o ovoj populaciji. U Brazilu, Kolumbiji i drugim državama u regiji ustav, zakonska jamstva, kodeksi i protokoli odnose se na elitu koja negira prisustvo i doprinos crnačke populacije. Kao rezultat, crna populacija je glavna žrtva djelovanja i propusta državnog aparata. Crnci imaju najnižu razinu obrazovanja i najlošiji pristup zdravstvu i zapošljavanju. Oni umiru u većoj mjeri od Covid-19 i od nasilnih policijskih intervencija. Premalo su zastupljeni u društveno-političkom sustavu i u kulturnoj industriji.
Crnci širom svijeta znaju da iskustvo rasizma varira od ekstremnog zlostavljanja do malih svakodnevnih napada, temeljeno na uvijek istoj priči.
Slike ubojstva Georgea Floyda imaju povijesni značaj i težinu u životu crnaca. Kazuju nam kako se sustav ne ustručava ubiti nas. Iako smo psihički i fizički iscrpljeni nakon još jednog nenaoružanog crnca ubijenog od strane bijelog policajca, agonija tog ubojstva podstiče našu želju za borbom i životom.
Crno stanovništvo u Sjedinjenim Državama i Latinskoj Americi oplakuje svoje ljude i nastavlja borbu za pravdu i pravo na siguran život. Otpor se nastavlja u Minneapolisu, kao i u drugim dijelovima svijeta, dva tjedna nakon ubojstva Georgea Floyda.
Uz ostale primjere hrabrosti i otpora, skandiranja poput “Crni životi su bitni”, “Ne mogu disati”, “Tko je naredio Mariellino ubojstvo?”, “Crna snaga” i “Pravda za Andersona Arboleda” su ono što nam daje snagu i odlučnost da promijenimo stvari, te u misiji da ostanemo živi.
Valentina Arango, Open Democracy