U novim uvjetima, pogoršanim pandemijom koja je iskorištena kao izgovor za dodatnu prekarizaciju kulturnog polja, izazov više nije kako sačuvati autonomnost organizacije, već kako pronaći neke od modela za daljnje funkcioniranje, ističu povodom obilježavanja dvadeset godina postojanja u Multimedijalnom institutu MaMa.
Piše: Davor Konjikušić
Duboko u jednom od zagrebačkih donjogradskih pasaža u Preradovićevoj ulici, iza Privrednika, zagrebačke Prosvjete i vulkanizera Mike, nalazi se jedna od najvažnijih točaka domaće nezavisne kulturne scene – Multimedijalni institut MaMa. Riječ je o organizaciji koja je ove godine, točno 14. svibnja, proslavila dvadeset godina postojanja kao luka nezavisne kulturne i aktivističke scene koja je svoj život započela u poslijeratnom i posve socijalno razorenom društvu.
– Našoj generaciji dvadeset i nešto godišnjaka činilo se da nakon olovnih godina tuđmanizma nema više prepreka razmahivanju neke samo naslućene kreativnosti u kulturi, a jednako se činilo da nostalgični put u bolju prošlost nije izgledna opcija. Dakle, budućnost neutabana, prošlost neugledna, samo jedno mladenački bahato i privremeno ‘sada’, tj. svojevrsni strah od prihvaćanja tuđeg utjecaja kao normativna poetika vlastitog djelovanja. Takav veo neznanja koštao nas je katkad spoticanja na drugom ili trećem koraku, ali odlučujući su bili početni proboji i neosvrtanje na prigovore kako smo zaokupljeni irelevantnim problemima iz domene znanstvene fantastike, te jogunasti užitak u modelarstvu s idejama i kodovima – počinju ovaj razgovor, točnije komunikaciju s nama Petar Milat, Marcell Mars i Tomislav Medak, koji inzistiraju da zajednički budu potpisani kao nositelji svih izjava. Kolektivitet na kojem se u MaMi godinama inzistira tako je simbolički i predstavljen u ovom tekstu. Njih trojica započeli su svoj put prije više od dva desetljeća, u vremenu tada dominantnog nacionalizma i privatizacijske pljačke.
– To desetljeće obilježeno je politikom nasilja nad svim aspektima društvene zbilje koji su odstupali od monoetničkog narativa i općom utrkom za privatnim prisvajanjem dobara.
Prvi proces je, pored tragičnog uništavanja ljudskih života, u polju kulture značio raskrštavanje s modelom kulturne proizvodnje kakva je postajala u jugoslavenskom periodu s institucionalnom raznolikošću sistema koji je obuhvaćao, primjerice, studentske, omladinske ili društvene centre u kojima je prostor i resurse za djelovanje nalazila eksperimentalna, amaterska, alternativna pa i antisistemska kultura. Osvrnemo li se na protekla tri desetljeća vidimo da taj proces raspada modernističke paradigme razvojnog društva, bilo u formi antikolonijalizma, socijalizma ili velferizma, nestaje pred neoliberalnim nacionalnim državama koje karakterizira kulturni partikularizam i religijski konzervativizam kao globalni proces. Međutim, to sistemsko izopćenje iz projekta izgradnje hrvatskog kulturnog identiteta stvorilo je heterogeni političko-kulturni biotop u kojem smo stasavali i koji je u 2000-ima onda iznjedrio paralelno polje kulture, koje je naspram novostvorene nacionalne kulture, bilo orijentirano prema emancipatornim idejama, tehnologijama i eksperimentima – smatraju naši sugovornici.
Kao drugi proces, proces prisvajanja, smatraju poseban rentijerski model hrvatske ekonomije u kojem su vlasništvo, nekretnine i prostorni planovi osnova akumulacije, pa je tako prvo došla privatizacija i tajkunizacija, zatim međunarodne banke i turistička monokultura koji su rezultirali ekonomskom strukturom u kojoj je mešetarenje imovinom temelj političke ekonomije čija je zrcalna slika kulturna politika nastala devedesetih.
Upravo u takvim okolnostima nastajala je nezavisna kultura poput Močvare, Attacka i MaMe i mnogih drugih, s tom razlikom da su ove udruge i inicijative uspjeli doći do fizičkog prostora koji se za mnoge činio nedostižnim u tom periodima. U samim počecima MaMa je krenula s idejom da različite kulturne i društvene inicijative dobiju prostor i tehnologije potrebne za okupljanje i rad. Za ljude okupljene ovdje uvijek je kao paradigma prije samog prostora stajalo prisvajanje, otvorenost i stvaranje nove pluralne društvenosti.
– Prepreka je uvijek ostala ta paralelnost zbog koje je ono što nazivamo ‘nezavisna kultura’ osuđena na poziciju rubnosti u kulturnom sustavu. Neke stvari su se pomakle, više institucionalnih i izvaninstitucionalnih prostora otvorilo se nezavisnoj kulturi, postoje i neka financijska sredstva koja osiguravaju kakvo-takvo funkcioniranje. Međutim, plafon je ostao nizak za potencijal te kulture, a njeni stvaratelji osuđeni na trajnu socijalnu i ekonomsku nesigurnost. Nakon dvadesetak godina borbi i polovičnih pomaka, taj niski plafon je rezultirao postupnom erozijom i odlaskom mnogih. Sve to nije posve zaobišlo ni MaMu. Međutim, to nije ni usporedivo bijedi u suvremenoj vizualnoj umjetnosti, vječnom siromaštvu književnosti ili postupnom urušavanju suvremenog plesa i nestajanju eksperimentalnog kazališta. Politika upravljanja prostornim resursima, kakvoj smo svjedočili u slučajevima ZPC-a, &TD-a ili Kina Zagreb, a koja je uvijek najviše načelo naše političke ekonomije, dala je svoj obol toj situaciji.
Izazov za sve grupe i zajednice predstavljaju mogućnosti i načini financiranja, gdje često jedini izazov predstavlja pisanje projektnih prijedloga i usvajanja projektne logike, koja osim same birokratizacije utječe i na samu organizaciju. Međutim, upravo je to i relevantna tema za propitivanje i sagledavanje.
– Bez projektnog apliciranja nema sredstava za rad i reprodukciju. Bez izvještaja o uspješnoj realizaciji nema šanse za nastavak projektnog apliciranja. Ipak, proizvodnja znanja ne prati projektnu logiku. Znanje se proizvodi u zajednici. U situaciji zajedničkog gubljenja vremena, ljenčarenja, bauljanja, međusobnog iscrpljivanja kroz cjelonoćna nadmudrivanja, zajedničku dosadu, ali i brigu za sve nas u svemu tome. Projekti ne proizvode zajednice. Zajednica okupljena oko Razmjena vještina, G33koskopa i okupljanja hakerskih zajednica bivše Jugoslavije ‘Ništa se neće dogoditi’ mjesta su u kojima kontinuitetom razmjene i međusobnih susreta pobijediš razočaranje da i nakon 20 godina broj Linux laptop i desktop korisnika nije prešao 2 posto, da nitko od Android korisnika ne zna da se njegov telefon nalazi na Linuxu. To da broj ukupnih korisnika slobodnog softvera na postojećim računalima približava nekom dominantnom broju nema baš neke vajde, jer je Google danas gori od Microsofta. Nema ni neke koristi od end-to-end enkripcije ako ćeš kliknut na svaki debilni phishing link koji ti laže i obeća neku nagradu ili malo zabave. Žeravicu čuva zajednica koja proizvodi znanje mimo projektne logike – objašnjavaju naši sugovornici.
Ljudi okupljeni u i oko MaMe vjerovali su da će internetske tehnologije donijeti i nove mreže, nove načine povezivanja, okupljanja, stvaranja i angažiranja. Međutim, upravo dvadeset godina kasnije internet je pretvoren u prostor neslobode, a i sama MaMa danas djeluje u jednim posve drugačijim okolnostima. MaMa je otvorena dva mjeseca nakon do tada najviše vrijednosti NASDAQ-a u povijesti, a bilo je to vrijeme kada je došlo do razvoja suradničkih projekata poput Wikipedije ili promoviranja slobodnog softvera od kompanija poput IBM-a. Dok se Europska unija spremala kazniti Microsoft s pola milijarde eura zbog kršenja zakonskih odredbi protiv monopola, ista kompanija nazivala je slobodni softver kancerogenim komunizmom i antiameričkom djelatnošću. Dvadeset godina kasnije Microsoft priznaje da je bio na krivoj strani povijesti, te virtualne mašine bazirane na Linuxu čine preko 60 posto pokrenutih instanci.
U ovako ispričanoj priči moglo bi se reći da smo i pobijedili: i dalje, kao i u bilo kojem trenutku u devedesetima, ako se tko želi pridružiti, ipak za razliku od devedesetih, sada već desetinama hiljada razvijatelja Linux kernela, također zaposlene i odlično plaćene u stotinama kompanija širom svijeta, zainteresirani entuzijast može skinuti preko dvadeset pet milijuna slobodnih linija koda Linux kernela i dodati neku svoju ili barem složiti kernel za pregršt uređaja-računala koje zainteresirani entuzijast posjeduje. Naravno da nismo pobijedili. No, sve ovo vrijeme čuvali smo žeravicu da je to ipak moguće – smatraju naši sugovornici i navode jedan primjer iz bogate plejade realiziranih programa.
Davne 2005. godine MAMA je organizirala festival ‘Sloboda stvaralaštvu!’ koji je bio posvećen stvaralaštvu u kulturi i umjetnosti, a tada je obilježena i proslava lokalizacije Creative Commons licenci. Na festivalu je gostovao čuveni Lawrence Lessig, kao i deseci EGOBOO.bits izvođača koji su nastupali u Močvari, Jedinstvu i tiskari ‘Borba’ na Cvjetnom trgu. Sljedeće godine festival je posvećen znanstvenom stvaralaštvu, permakulturi i bankama sjemena, a treće radiofrekvencijskom spektru kao javnom dobru, otvorenim komunikacijskim standardima i građanskom sudjelovanju u stvaranju medija. Kako naši sugovornici tvrde, tada je to sve skupa činilo dobro artikuliranu cjelinu s porukom da nam treba svijet bez privatnog vlasništva. Treći po redu festival završen je s nadom da će četvrti biti posvećen neposluhu i piratstvu, ali je upravo zbog svih ovih iskustava nastao jedan od najvažnijih projekata – Javna biblioteka ‘Memory Of The World’.
Ljudi su vremenom odlazili i dolazili, inicijative i projekti rađali, nestajali ili kao poneki trajali sve do danas. Teško je pobrojati koliko je toga proizašlo iz MaMinog hub-a, ali to i nije cilj ovog obljetničarskog teksta, već barem donekle pokazati značaj ove zagrebačke luke, melting pota različitih umrežavanja i sinergije. Među njima svakako treba spomenuti, osim već spomenutih i Hacklab, Human rights film festival, Prava na grad iz kojeg je proizašao i Zagreb je naš, Pogon, Clubture…
– Iz tog imaginarija zajedničkog resursa i pluralne društvenosti proizašlo je sve ono što smo nastavili raditi oko teorije i književnosti, slobodnog softvera i piratstva, prava na grad i javnih dobara. Od alterglobalističkih protesta i Subverzija, prvog Pridea i Mama u MaMi, Kontejnerovog Salona mladih i Luketićevog Borderlinea, preko etikete za slobodnu muziku Egoboo.bits, autonomnog Hacklaba u MaMi ili teorijskog kolektiva Past:forward, do trajnjih suradnji s Arkzinom i URK-om, Kulturtregerom i Kulturpunktom, Subversiveom i IPE-om, skopskim Kontrapunktom i novosadskim Kudom, berlinskom Gazettom ili monteralskom Concordijom, druge zajednice i entiteti oblikovali su našu organizaciju. Ona, zapravo, nikada nije imala čvrste granice. Pa tako i s članovima: neki su odlazili nastaviti raditi ono što je poteklo iz konteksta kojeg smo gradili, neki su druge kontekste ugrađivali u organizaciju. Pritom je naš pogled bio uvijek uperen prema kontekstu: kako organizirati vrlo različite aktere oko nas u promjenu institucionalnog konteksta u kojem zajednički djelujemo? Ta orijentacija prema promjeni konteksta potakla je inicijalne korake Clubture-a i Prava na grad, koji su dalje imali svoju zasebnu putanje. Iz njih je proizašlo štošta drugo što je nadraslo organizaciju i kulturni kontekst te počelo mijenjati širi društveni kontekst u kojem živimo. I u tom stanju nejasnih granica organizacije, okosnicu čine kontinuiteti određenih programa – izdavački program, Human Rights Film Festival, Vizualni kolegiji, izlagački programi poput Cruisinga koji vodi Srđan Sandić, Konstelacija suvremenog mišljenja u kojem gostuju istaknuti filozofi, knjižnica Medijski arhiv, kao i digitalizacija namjerno zaboravljenih naslova jugoslavenske teorije, publicistike i književnosti.
U novim uvjetima, dodatno pogoršanim pandemijom koja je iskorištena kao dodatni izgovor za dodatnu prekarizaciju kulturnog polja izazov više nije ni kako sačuvati autonomnost organizacije, već kako pronaći neke od modela za daljnje funkcioniranje. U MaMi naglasak stavljaju na kolektivno djelovanje.
– Presudno za svaku situaciju, pa i sadašnju je izgaranja kolektivne moći djelovanja. Presudno za izgradnju kolektivne moći djelovanja jest da se ona strateški zasniva na budnosti za realnu mogućnost promjene unutar konkretne situacije. Takva moć djelovanja, kad i ne uspijeva u konkretnoj situaciji, gradi povjerenje u kolektivno djelovanje i otvara put otvaranju sljedeće situacije. Pokazalo se s mrežom Clubture ili Pravom na grad da tako utiremo put promjeni konteksta. Iako u MaMi ima puno prostora za samoodređenje onih koji se u prostor okupljaju i onih koji u prostoru djeluju, kao što je uostalom razvidno iz vrlo različitih pozicija koje progovaraju u našim odgovorima, djelujemo u vrlo uvjetovanim okvirima pa je teško i govoriti o autonomnosti u apsolutu. Ali ta relativna autonomija može samo opstati ako je pogled usmjeren na kontekst i izgradnju kolektivne moći djelovanja – smatraju Marcell Mars i Tomislav Medak.
Naš treći sugovornik Petar Milat smatra da su dva desetljeća dovoljno dug period da se mogu ustanoviti neki trajniji obrasci, te da u odnosu na nekadašnju nestrpljivost prije deset godina danas u Mami radi usporeno i već starački promišljeno.
– Ransijerovska figura učitelja neznalice koji podučava upravo ono što sam ne zna, ili krasnahorkaijevski likovi koji za sobom bjesomučno povlače svoju vlastitu prohujalu budućnost — to su operativne metafore našeg preokreta u drugom desetljeću djelovanja. Misaone fikcije kao način da se emancipaciju prakticira u doba izmaknutih i pomaknutih vremena, te samorazumijevanje po kojem je MaMa, koju su Kršić i Ruta na početku dizajnirali kao nestalnu zračnu luku, postala trajno mjesta predaha, čine srž naše kritičnosti – dodaje Milat.
Upravo ta luka ostaje mjesto susreta i nadamo se buduće smjene generacija koju također čeka reafirmacija nezavisnih kulturnih politika i propitivanje projektnog financiranja. S druge strane dok je ovu generaciju opterećivala postratna realnost, novu generaciju opterećuje potpuna prekarizacija kulturnog polja. Ali sve dok u centru grada, koji je već odavno poharala gentrifikacija i nedavno potres, postoje ovakvi i slični prostori žeravica i dalje gori. A i jedna je MaMa.