, dok su Kosovo i Crna Gora svoje prve slučajeve zabilježili nešto kasnije.){kind=link}
Zemlje u regionu trenutno dijele sličan tempo rasta zaraženih virusom COVID-19. Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija te Hrvatska su u nešto poznijoj fazi širenja virusa (treći ili četvrti tjedan od pojave prvih slučajeva), dok su Kosovo i Crna Gora svoje prve slučajeve zabilježili nešto kasnije. Pritom Slovenija, prema posljednjim izvještajima, zasad jedina uspijeva pokazati znakove usporavanja rasta novozaraženih.
Piše: Mario Kikaš
Hrvatska, Srbija, Makedonija i BiH bilježe ubrzan eksponencijalni rast posljednjih dana koji svakako stvara osjećaja straha i strepnje. Ti osjećaji su pritom prilično racionalni, zasnovani na (ne)posrednom iskustvu naših zdravstvenih sustava, loše infrastrukture, smanjenih ljudskih i tehnoloških kapaciteta.
Ako se ovakav tempo rasta novozaraženih nastavi, takvi zdravstveni sustavi naći će se pred zagušenjem i kolapsom jer neće moći brinuti o svim bolesnima. To je temeljna računica i pitanje s kojim se u idućim danima i tjednima suočavamo. Jesu li mjere i restrikcije u odvijanju svakodnevnog života koje vlade donose zadnjih dana i koje su u svim navedenim državama jako slične, dovoljne za usporavanje rasta zaraženih i smanjenje pritisaka na postojeći zdravstveni sustav? Vrijeme koje je pred nama dat će odgovor na to pitanje stvarajući scenarij koji je do sada pripadao isključivo svijetu fikcionalnih žanrova. U tom kontekstu, bitnim mi se čini sagledati efikasnost samog sustava civilne zaštite i mjera suzbijanja zaraze s jedne strane s obzirom na infrastrukturnu krhkost samog zdravstvenog sustava s druge strane. Je li moguće, i pod kojim uvjetima, smanjenje pritiska na zdravstveni sustav zaustavljanjem socijalnog života? Koji su pritom izazovi s kojim se specifične zemlje suočavaju a koji proizlaze iz (infra)strukture njihovih javnih usluga i periferne pozicije u europskoj ekonomiji i geopolitici koja npr. proizvodi značajnu armiju migrantske radne snage koja se trenutno vraća u zemlju?
Napokon država
Kao što je već spomenuto, Bosna i Hercegovina je reagirala mjerama istovjetnima državama u okruženju. Zasad je izostala militarizacija koja je obilježila “srpski scenarij” borbe protiv COVID-19, a ugodno je iznenadila i relativna usklađenost mjera na razini cijele države. Iako su se koronavirusno oboljeli i zaraženi pojavili prvo u Republici Srpskoj, točnije u Banjaluci, nadležni u Federaciji BiH su reagirali relativno brzo i pratili mjere iz manjeg bh. entiteta. Pokretanje sustava civilne zaštite i djelovanje represivnog aparata koje je u većem dijelu u nadležnosti entiteta (i kantona u FBiH), pratila je i usklađenost sa središnjom državom u čijoj je ingerenciji čuvanje granica kao i vanjskotrgovinska politika koja je ključna u osiguravanju opskrbe trgovina pa onda i stanovništva. Zasad se ova vertikala čini funkcionalnom uz povremena napuknuća poput zahtjeva Milorada Dodika da policija Republike Srpske kontrolira granice entiteta prema van, ali i prema Federaciji BiH ili pak nesudjelovanja predstavnika HDZ BiH na sjednici državnog vrha na temu izvanredne situacije u državi.
U svakom slučaju, dosadašnje funkcioniranje sustava koje osigurava provođenje mjera zaštite građana od zaraze koronavirusom pokazalo je da je vlast puno efikasnija u izvanrednom stanju nego u mirnodopskom razdoblju. Pritom, ne treba smetnuti s uma da u BiH još nije završio proces formiranja vlasti od izbora 2018. godine, kao i činjenicu da provođenje volje i konsenzusa u izvanrednim okolnostima i pogotovo u kompleksno ustrojenim državama poput BiH ne ovisi samo o voluntarizmu vlasti, nego i o objektivnim preprekama koje je upravo ta vlast i politička elita stvarala dugi niz godina. Migrantska kriza koja je zadesila ovu zemlju zadnjih godinu dana, dodatno usložnjava cjelokupnu javnozdravstvenu sliku i nažalost pokazuje kako vlast koristi jednu krizu da bi pojačala represalije prema drugom kriznom žarištu u migrantskim centrima i na gradskim ulicama Sarajeva i Bihaća.
Već su se od početka ove krize počeli pojavljivati problemi koji proizlaze iz slojevitosti i decentraliziranosti države, ali i iz činjenice da su kapaciteti javnog sektora i države ograničeni, opterećeni primatom stranačkih interesa, podložni sitnoj korupciji i generalno tromi. Trenutno je nekoliko problema koje treba uzeti u obzir u pokušaju sastavljanja skice naše nesigurne javnozdravstvene budućnosti u sljedećih dana i tjedana. Prva proizlazi iz pojačanog i teško kontroliranog i reguliranog priljeva građana BiH koji rade i žive vani. Oni mahom rade u državama koje su se pokazale europskim žarištima epidemije, a nerijetko i u uslužnim djelatnostima koje su posebice izloženi širenju zaraze poput turizma (u austrijskim skijalištima, primjerice).
Povratak u samoizolaciju
Nažalost, još prošlog vikenda kad se i autor ovog članka odlučio napustiti jednu od “kritičnih država” (termin koji se koristio u medijima i među službenicima granične policije) i zaputiti se u BiH, granična i sanitetska kontrola na aerodromu u Sarajevu se pokazala prilično manjkavom. Iako sam dolazio iz Austrije, nisam prošao kroz neku posebnu kontrolu niti mi je rečeno da se moram izolirati, a kamo li koja su pravila i uvjeti samoizolacije iduća dva tjedna. Iako je takav naputak kriznog štaba (koji je do tog momenta u FBiH koordiniralo Ministarstvo zdravstva da bi kasnije prešlo pod nadležnost Civilne zaštite FBiH) postojao, on se nažalost nije efektivno provodio na graničnim prijelazima niti je izgledalo da oni koji su dolazili iz “kritičnih država” znaju što im je činiti po ulasku u BiH. Drugim riječima, u prvim danima provođenja mjera suzbijanja zaraze, samoizolacija je ostavljena na savjest i odgovornost pojedincima.
Kontrola građana se aktivnije počela provoditi tek tijekom prošlog tjedna. Nakon što sam se po dolasku u Mostar izolirao i telefonom prijavio dežurnom epidemiologu i sanitetskom inspektoru, MUP Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) je telefonski provjerio poštujem li mjeru dvotjednog kućnog pritvora. Dakle, unatoč relativno brzoj reakciji na širenje zaraze u europskim zemljama koja je posebice bitna zbog priljeva radne snage iz zapadnoeuropskih zemalja, pitanje je koliko i kako su aktivno provedene mjere Civilne zaštite. Dodatnu sumnju na tu praksu bacaju i pojedinačni slučaji sitne korupcije među pripadnicima granične službe koji su primivši mito pustili neke građane da pređu granicu bez sanitetske kontrole i evidencije. Krajnja mjera koju je počelo provoditi Ministarstvo sigurnosti BiH izgradnja je šatorskih naselja koja bi poslužila kao karantene za građane BiH koji dolaze iz inozemstva. Od početka, međutim, ova mjera se činila više kao psihološka strategija koja je za cilj imala potpuno zaustaviti ulazak u državu. Do završetka ovog teksta (nedjelja navečer), te karantene nisu postale funkcionalne niti je jasno odgovaraju li kapacitetima s obzirom da val ulazaka u BiH posljednjih dana.
Decentralizirano zdravstvo
Uz masovne dolaske iz inozemstva i aljkave primjere kontrole pristiglih građana iz zemalja Zapadne Europe, dodatne otegotne okolnosti nošenja s ovom krizom proizlaze iz samog ustroja zdravstvenog sustava u BiH. Dok je u Republici Srpskoj zdravstveni sustav centraliziran i Klinički centar u Banjaluci funkcionira kao središte medicinskih aktivnosti na suzbijanju COVIDA-19, u Federaciji BiH sustav je pokazao već nekoliko puta svoj temeljni nedostatak u ovoj krizi – potpunu decentraliziranost. Naime, kao što smo već ranije pisali, u Federaciji BiH svaki kanton ima zaseban zdravstveni sustav i on je minimalno umrežen. Kao rezultat toga, Univerzitetski klinički centar u Sarajevu (KCUS) kao najbolje ljudski i tehnološki opremljenija zdravstvena institucija u BiH odbija primiti bolesnike iz drugih dijelova BiH. To je potvrdio i ravnatelj kantonalne bolnice u Bihaću Hajrudin Havić kazavši da je menadžment KCUS-a predvođen Sebijom Izetbegović odbio primiti na liječenje koronovirusnog bolesnika s težom kliničkom slikom iz Bihaća. Ova činjenica će biti od velike važnosti kada uzmemo u obzir da su dosadašnja potvrđena žarišta koronavirusa u BiH mahom van Sarajeva i u sustavima koji neće moći pratiti njihovo eksponencijalno širenje.
Uz Unsko-sanski kanton i Bihać, na prvom je udaru zdravstveni sustav Hercegovačko-neretvanskog kantona. Naime, Mostar i Konjic su dva grada s najviše potvrđenih infekcija koronavirusom u Federaciji BiH. U Mostaru zaraza potječe od pacijenta koji je prvotno primljen, po svemu sudeći “preko veze”, na plućni odjel Sveučilišne kliničke bolnice (SKB) zatajivši da je bio u Italiji i pritom ugrozivši druge bolesnike i medicinske radnike. Svi dosad potvrđeni slučajevi infekcije povezani su s ovim vjerojatnim nultim pacijentom koji se nalazi u teškom zdravstvenom stanju. Mostarski slučaj u javnosti je postao poznat ne samo zbog sumnje na kršenje bolničkih protokola i korupciju, nego i po izjavama šefa ovdašnje sveučilišne bolnice Ante Kvesića koje su postali viralni hit vjerno oslikavši ljudske i infrastrukturne kapacitete zdravstvenog sustava u Hercegovini.
Bizarni elementi priče o koronavirusu u HNK-u ne prestaju tu nego dodatnu kompliciraju zdravstveno stanje u ovom kantonu potvrđenom zarazom u sjeverno hercegovačkom gradu Konjicu. Tamo se infekcija COVIDOM-19 proširila na zabavi povodom obilježavanja sedamdeset godina od osnivanja vojne industrije Igman d.d. na kojem su sudjelovali i visoki predstavnici vlasti Federacije BiH i to u trenutku kada je već bilo jasno da COVID-19 predstavlja javnozdravstvenu prijetnju i da su masovna javna okupljanja plodna mjesta njegovog širenja. Dugotrajna privatizacija zdravstva i dokidanje njegovih egalitarističkih elemenata, kao i tehnološka potkapacitiranost loš su preduvjet za usporavanje krize ovih razmjera. A sve ovo obilježava trenutno bh. javno zdravstvo uz vidljivu netransparentnost sustava koja se pokazuje i u samom informiranju građana o ovoj globalnoj pandemiji.
Strah i strepnja
U tom kontekstu, društvene mreže počinju funkcionirati kao paralelni medij informiranja građana što je često poligon za širenje panike i fejknjuza, ali nerijetko otkrivaju glasove koji inače ne mogu doći do nas službenim kanalima i pressicama. Moje pasivno i povremeno sudjelovanje u socijalnom životu grada, kao i dvotjedna samoizolacija nisu bili dovoljno visoka brana da spriječe da do mene dođu skrinšotovi Whatsapp grupa mostarskih liječnika ili glasovne poruke zabrinute sestre/doktorice koji svjedoče o kaosu koji je zavladao u zdravstvenom sustavu. To je na kraju ulilo dodatni strah i strepnju među građane Bosne i Hercegovine o tome na koji način će zdravstveni sustav podnijeti i iznijeti koronu.
Ono što iz dana u dan postaje jasnije jeste da trenutne brojke zaraženih ne odgovaraju pravoj slici širenja virusa u BiH. Iako su i civilni štabovi i epidemiolozi pokušali objasniti da sustav testiranja funkcionira, neke od izjava kao i činjenica da dio testova iz Mostara nije završio u referalnom centru u Sarajevu upravo zbog nedostataka testova i materijala za provođenje testiranja svjedoče drugačijoj slici. Sumnju građana i medija u ograničen broj testiranja potvrdio je prekjučer i ministar zdravstva Zeničko-dobojskog kantona Adnan Jupić.
Dosadašnji pozitivni primjeri usporavanja rasta koronavirusa poput Slovenije ili pak niske stope hospitalizacije (Austrije) i smrtnosti (Njemačka) dijele zajedničku karakteristiku: masovno testiranje. U Bosni i Hercegovini testiranja su uvelike ograničena zbog infrastrukturnih nedostataka ovdašnjeg zdravstvenog sustava, kao i njegove slabe umreženosti čemu svjedočimo ovih dana više nego ikada. Uz činjenicu da je posljednjih tjedana došlo do velikog priljeva građana BiH koji rade i žive u zemljama žarištima europskog dijela pandemije, bojim se da samoizolacija građana kao i policijski sat koji se uvodi od sutra neće biti dovoljni da suzbiju javnozdravstvenu situaciju koju ova zemlja nije imala od rata devedesetih.
(Bilten)