Vječna vatra je glavni simbol Sarajeva u pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu/Didier Torche
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Ono što dolazi kao suštinska tačka oko koje je moguće misliti Jugoslaviju budućnosti jeste njeno antifašističko naslijeđe
piše: Đorđe Krajišnik – Oslobođenje
Kada kažem Jugoslavija, nemam iluziju institucionalizirane države, onakve kakvu je znamo iz prošlosti. Mi smo s državom, dva puta u XX stoljeću, pokušali i pokazali da nismo, još uvijek, do kraja dorasli takvom emancipatorskom projektu i ideji. Sljedstveno tome odnosili smo se prema njoj i još se odnosimo tako barbarogenijski skučeno, s neprestano bujajućim narcizmom malih razlika koji nas vodi u sektaške plemenske sukobe potaknute našom neoliberalnom sluđenošću. Međutim, mi iz jugoslovenske prošlosti, uprkos neuspjesima koji su je pratili, možemo mnogo toga naučiti. Kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Mislim da je nužno, da bi se očuvala utopijska vitalnost same ideje, označiti jasno i jedno i drugo. Kako bi se razobličio sav mitomanski narativ koji ju prati i kako bismo se konačno susreli sami sa sobom u odnosu na tu ideju. Bilo kakvo zaobilaženje, zanemarivanje grešaka ili prešućivanje, bilo bi izdaja same ideje. Koja bi nas iznova odvela u potpuno pogrešnom smjeru. Tek s istinski ogoljenom idejom jugoslovenstva kao onoga što se, kako se vrijeme udaljava, sve više nameće kao naša jedina šansa za opstanak u sve haotičnijem svijetu, možemo misliti Jugoslaviju budućnosti.
Antifašističko naslijeđe
I sada se iznova vraćamo na ono kazano na samom početku, ne plediram ovdje za Jugoslaviju kao državu. Već prije svega za Jugoslaviju budućnosti kao imaginarnu, kulturnu i duhovnu kategoriju, kao onu koja nas povezuje u jednom mnogo čvršćem savezu od bilo koje okoštale državne strukture. Jugoslavija kao neprestano uključivanje, država kao neokoštao dijalektički koncept. Nije li to Laibach u najboljem smislu riječi svojom NSK državom uvjerljivo pokazao kao moguće.
Njeni obrisi se danas već naziru, suštinsko je pitanje da li ćemo imati hrabrosti i dovoljno snovitosti da tu prisutnost okrupnjavamo, da putem nje kanališemo kulturu koja neće pozivati na krv i tlo, nego na različitost kao oplemenjujuće bogatstvo. Ono što dolazi kao suštinska tačka oko koje je moguće misliti Jugoslaviju budućnosti jeste njeno antifašističko naslijeđe. Ono se prirodno nameće kao najsvjetliji primjer naše želje da budemo na strani civilizacije, da se odupremo mraku i smrti te izaberemo slobodan život kao neupitnu kategoriju. Dok se svijet sve više sužava, potreba naglašavanja tog antifašističkog opredjeljenja postaje sve nasušnija. Revizionizam neprestano otima, nastojeći antifašističku borbu jugoslovenskih naroda svesti na grešku, na obmanu, na laž. Rehabilitacijom domaćih fašista želi se obezvrijediti svaki smisao antifašističkog otpora, nacizam i fašizam se legitimiraju kroz svoje lokalne inačice, kao da nisu iza sebe ostavili pustoš i užas.
Rijeka je postajući Europska prijestolnica kulture za 2020. godinu protekli vikend na pravi način pokazala, avangardnom ceremonijom otvaranja, sa završnicom uz pjesmu “Bella, ciao”, da je grad koji je svjestan da bez svog antifašističkog naslijeđa ne bi bila to što jeste. Drugim riječima, Rijeka je jasno poručila Europi da njeno opredjeljenje ostaje antifašizam, a Hrvatskoj da je njeno jugoslovensko naslijeđe neodvojiv dio identiteta ovog grada. Radi se o iznimno hrabroj odluci i konceptu, da se svijetu pokaže da je moguće biti grad otvorenosti i slobode. Rijeka je pak istinski bacila rukavicu u lice i mnogim gradovima na jugoslovenskom prostoru koji se odriču svoje antifašističke prošlosti, odbacuju je i ruiniraju, zanemarujući činjenicu da mnogo toga danas bez te prošlosti ne bi bilo moguće. Za to vrijeme, kao dobar primjer mračnjačkih procesa koji traju, u Sarajevu se dešavaju puzajući ataci i istjerivanje antifašističke prošlosti iz ovog grada. Ono što je gradonačelnik Sarajeva prije nekoliko godina trasirao kao svoj pravac “borba protiv antifašizma” sada se nastavlja, iznova nastojeći minimizirati važnost antifašističke borbe i njenih zasluga u ovom gradu.
Sarajevo kao koncept i slobodarska ideja
Nastojanja da se 6. april, dan oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, skrajne s mjesta jednog od najvažnijih datuma u povijesti ovog grada, bez kojeg je nemislivo Sarajevo kao koncept i kao slobodarska ideja, jedan su od najsnažnijih ataka na antifašizam i ideju opstanka ovog grada kao moderne urbane sredine. Brisanjem 6. aprila, njegovom preinakom, gasi se i Vječna vatra, opredijeljenost Sarajeva da se odupire svakom zlu i bude na strani civilizacijskih tekovina.
Rijeka je pokazala da ima snage i da je moguće biti nepokolebljiv u želji da se sačuva ideja slobode, interkulturalnosti i uključivosti. Rijeka je pokazala da je antifašizam neupitna kategorija u samopercepciji ovog grada, bilo je to jedno veliko no pasaran svakom pokušaju fašizacije. Da li će Sarajevo umjeti da pjeva, ili ćemo se predati i pokleknuti? Pitanje je na koje ćemo morati dati odgovor. Povorka ponosa iz prošle godine je pokazala da ima Sarajeva, odbrana 6. aprila i antifašističkog naslijeđa ovog grada morala bi nas ponovo ujediniti. Nužno je i ovdje reći, glasno i jasno: No pasaran!