Galija pod ćeramidom, Zuko Džumhur

Noću je Solun džinovski splav koji se, gonjen sretnim vjetrom niz Vardar, krišom spustio na obale ovoga mora.
Solun je noću stara galija pokrivena ćeramidom. Na njenim jedrima spava umorna matrona bogova, mladoturaka, francuskih generala i srpskih pukova. Sita od poljubaca – malaksala od usluga – osi­romašila od požara. Sjeća se samo da nije bila “ni nevina, ni tanka” kada je došla lađa francuska.

Solun.
“Egejski biser”, danju je istovar-utovar.
Tesaloniki, Solun, Selanik.
Mahmurluk starih kapetana.
Katarke zabodene kao čiode u nebo.
Nostalgije tajanstvenih dalekih putovanja.
Matrikule, mastika, leblebije.
Krčme i šeš-beš.

Tetovirane ruže, srca, Havajke i nimfe na miši­cama mornara.

Osmijesi i suze za palubama koje odlaze.
I s kraja na kraj kule vavilonske i palanke bal­kanske (i grčke, i turske i cincarske i makedonske, i amautske) prodaja i preprodaja, aščinice i robne kuće, pente, dekapente, “blaupunkt” i roštilj, i grčko ćufte, i doner kevap, i janjetina pečena i halva ćetena.

I banke, velike malehne.
… “I malehne dragane u kvadratnoj sjenci fasa­de jedne banke, dunje ranke, kruške karamanke…”

I s kraja na kraj duga šarena crijeva sokaka neke čudne balkanske urbanizacije koja kao i da nije drukčije prenošena od kasabe do kasabe, nego se širila stjenicama i epidemijom.

Luka je noću osvijetljena školjka na cmom žalu.

Noću je Solun džinovski splav koji se, gonjen sretnim vjetrom niz Vardar, krišom spustio na obale ovoga mora.
Solun je noću stara galija pokrivena ćeramidom. Na njenim jedrima spava umorna matrona bogova, mladoturaka, francuskih generala i srpskih pukova.

Sita od poljubaca – malaksala od usluga – osi­romašila od požara.

Sjeća se samo da nije bila “ni nevina, ni tanka” kada je došla lađa francuska.

I noćas još pamti Mikru, Zejtinlik, srpske borce, poali d’Orian i čedne junake u šajkačama koji su u noćima solunskim, na istrzanim krilima frontaškog sna prelijetali sve tri vojske moćnih careva i mjesecima i godinama dolazili u Šumadiju i na Moravu, svojoj kući bijeloj; proklinjali rov i žalili za ratovanjem u Mačvi, “kad poginulima nije odmeravano mesto gde će počivati njihovo telo i kada je njihov pogled na umoru gledao nebo celo”.

Sjeća se:
sanjali su svoja sela ravna i u zatišjima sadili lijehe luka i paprike;
na domak bugarskih topova, s večeri sjedili u svojoj “bašti”;
ginuli, pravili česme u hladu velikih bukava Sultanije Kulbeleri;
voljeli Francuze i zajedno s njima umirali od njemačkih haubica.

U uglovima hrastovih lajsni solunskih dućana fotografije vojnika sa nakarminisanim usnama i cvi­jećem u ruci. Uokvireno zeleno lice oko lažnih crvenih cvjetova. Plavo akvarelisane oči četvrtastog podoficira i žute čauške zvjezdice na ramenima. Ivicama izblijedjele nezgrapne posvete i datumi. Nad konjanikom ukrašene ratne zastave u boji i kliktavi orao u letu nad šapkom.

U gladnim mediteranskim ćorsokacima iza beaz-kula, u uskim izlozima sirotinjskih fotografa pe­riferije, na formatu šest-devet, kunjao je jesenas bubuljičav evzon sa brkovima a la general Pangalos pritiješnjen kraljevskim parom u lijevom i desnom ovalu.

Njeno kraljevsko veličanstvo iz dubina raskoš­nog hermelinskog dekoltea smješka se na gardistu srdačnim smijehom njemačke djevojke sa sela.

Kralj je lijevo, umoran i odsutan s monoklom na desnom oku i državnim brigama na umornom čelu monarha. Tri reda domaćih i stranih ordena i lenta nekog uglednog pravoslavnog svetitelja.

Dva pješadinca u avijatičarskim kapama čuče na koljenima u aparatu od debelog papira sa am­blemima kraljevskog ratnog vazduhoplovstva i pu­tuju na vijeki-vijekova modrim visinama Levanta iznad kreveta memlj ivih gostinskih mutvaka po Epi­ru, Tesaliji i Trakiji.

Volšebni čarobnjaci periferijskih ulica, skverova i izgubljenih balkanskih mahala u crnom plastu iskrpljenih truhlih čaršafa.

Opsjenari što nedjeljom popodne i subotom dopodne plašljivoj seoskoj djeci puštaju ptice iz sme­đih muzejskih kamera i pola stoljeća uporno ruše stroge dvorske ceremonijale na radost i diku malih poreskih obaveznika i vojnika spretno ukomponovanih (bar jednom u svom hudom podaničkom ži­votu!) u državne ambleme, grbove, zastave, ratne (slavne) i obične (svakodnevne), i pantljike (šarene) na glatkoj staklenoj površini starinskih fotografskih ploča među dekorisanim bračnim profilima i anfasima krunskih glava.

Plava svjetla se pale i gase…
“Kit-…”
“Kit-Kat”
“K…-Kat”
Šta je to. “Kit-Kat”?
“Kit-Kat” je bar, kabare, dansing, varijete, “Kit- -Kat” je “zvijezda sa Majorke” senjorita Končita del Monte Grande sa kastanjetama, pantljikama, vještačkim grudima i menđušama. “Kit-Kat” suma- lehne i velike Lisi, Lulu, Lole, Lele, Marženke. “Kit-Kat” je ćumez, pajzl, špilja, rupa pored pri­staništa. “Kit-Kat” su “…čuveni specijaliteti… naj­bolja strana jela i pića… Za što bolju posjetu moli direkcija…”
Ipak, otišao sam u “Karavan”…
Neki Nubijac je na podijumu gutao vatru i na kraju je pojeo sablju dimiskiju.

Aplauz.

Poslije su igrale dvije Arapke, pa šest Njemica, pa tri Grkinje, pa opet Njemica, pa jedna Grkinja, pa jedan Arapin, dvije Njemice, pa tri Njemice i dva Arapina ili obrnuto…

Neki Čeh obučen kao Meksikanac gađao je svo­ju ženu noževima i uvijek je promašio. Na kraju je uzeo baklju i zapalio ženu.

Uzalud!

Žena nije uspjela da izgori.

Aplauz.

U loži pored muzike sjedi bogati trgovac sa veoma mladom djevojkom i zabavlja se… Njene oči su zelene kao jezera velikih hidroelektrana. Bo­gati trgovac mogao bi biti otac mlade djevojke. On bi mogao biti i više nego njen otac. Bogati trgovac bi mogao biti njena majka.
Program je završen.

Truba cvili kao isprebijano kuče.

Ministru su pomogli da ode u toalet.
Neki bivši ministar koji je sjedio sam u loži pojeo je velike količine kikirikija. Sada se čisti od trunja.

U ponoć počinje svetkovina rok en’rola.
Ludilo objave doboši.
Trubač leži na podu.
Ziponi zastiru zadivljene vidike…

Jedan mladić je skinuo košulju. Vrhovi djevo­jačkih cipela dodiruju plafon. Gomila mladog mesa vrti se kao u ogromnom mikseru ograđenom šper-pločama po kojima su islikane neodjevene žene.

Neko je na zidu naslikao Neptuna bez kupaćeg kostima. Trubač se valja po podu… Klavirista krišom jede sendvič…

Nikad mi neće biti jasno zašto se ova igra pleše stojeći.
Noćas su ulice puste…

Nema ni lampaza, ni popota, ni papaza.
Mrtvi su “Odeon”, “Beaz-kula”, “Olimpos Palas”, “Kristal”, “Floka” i staromodne zavodnice madmoazel dokter i Mata Hari.

U varijeteima nema Francuza, Srba, Senegalaca, Engleza ni Rusa koji su sedamnaeste ovuda prosi­pali krv i šampanj i nazdravljali svojoj smrti.
Noćas u baru sjede tri Nijemca.
Neko uvijek putuje na Istok.
Kao vojnik.
Kao turist.

Mornari pjevaju neku pjesmu kao da zapomažu.
Sve pjesme od Bagdada do Gradiške liče na kuknjavu.
Bogato uramljenu gojnu ljepoticu u crvenim papučicama mazi lepeza presamićene haremske crnkinje šiljatih, zavađenih dojki.

U daljini jezero, na jezeru ostrvo, na ostrvu fontana, u fontani bazen, u bazenu zlatne ribice. U desnom uglu ime i prezime majstora, datum…

Smeđa stjuardesa sa Kasandrovog plakata neo­doljivo preporučuje da holandskim superkostelejšnima otputujemo odmah u San Francisko, Buenos Ajres, Hongkong, Kairo, Pariz, London, Beč…

Noćas su sa prastarih ljubičastih tapeta padale otrovane muhe.

Mornari plaćaju.

Narasprodaji ljubavikupuju djevojke i odlaze…
Talasi na modrim krpama odnijeće pustolove, galije i luku u daleke tamne dubine Egeja, u najplavlje plavo srce najstarijih voda i pjevati im do kraja ove noći serenade.
Samba dočarava krajeve i mora koja, možda, nikada nećemo vidjeti.

U ponoć se oglasi mjesec, izbrijan, bahat i zadrigao kao bogati trgovac iz Smime, prošeta nebom Trakije kao svojom čaršijom, pogasi sva svjetla u svodu, obljubi jednu po jednu sve malehne zvijezde i zaspi sam na bijelim dušecima Kajmakčalana.

Ostane samo trag njegovog žutog mirisa.

I prati nas odavde do fajronta.

 hiperboreja.blogspot.com