U maniri kakve HBO kriminalističke serije, ovoljetno ubojstvo u rumunjskoj provinciji razotkrilo je nemoć države, snagu mafije, geopolitičku zavisnost i u krajnjoj liniji propali ekonomski model.
etnaestogodišnja Alexandra Măceșeanu iz sela pokraj Caracala, grada u južnoj Rumunjskoj, 25. srpnja 2019. u 11 sati prijepodne je nazvala 112 i rekla da je oteta, prebijena i silovana. Nazvala je tri puta, opisala gdje se nalazi i zamolila da ju se spasi. Pored ta tri poziva, Alexandru ju dvaput nazvao i policijski službenik, na mobitel za koji se ispostavilo da pripada njenom otmičaru. Ukupno je, dakle, 20 minuta pričala sa službenicima. Bez obzira na to, policija ju nije uspjela locirati prije ranog jutra 26. srpnja. U kući otmičara pronađeni su spaljeni ostaci Alexandrina tijela.
Cijela priča je izašla na vidjelo prvenstveno posredstvom Alexandrina ujaka, prominentne figure u nevladinom sektoru, povezane s policijom i najvišim političkim ešalonima. Sasvim očekivano, priča je izazvala bijes javnosti. Iako precizni detalji otmice i smrti još nisu poznati te su predmet policijske istrage i debata pod okriljem misterije, proturječja, sumnjičenja i teorija zavjera, Alexandrin slučaj je otvorio ključne probleme funkcioniranja rumunjske države i društva. Ti su problemi, dakako, bili poznati i prije, ali ovaj ih je slučaj razotkrio kao simptom krajnje bolesti društva. Kao da Alexandra nije nazvala 112 samo u nadi da si spasi život već i da prozove samu društvenu strukturu.
Vrlo je primamljivo krivicu za njenu smrt pripisati isključivo potpunoj nesposobnosti policije. Sasvim je očito da je policija bila kriminalno nekompetentna, nemarna, nepripremljena i arogantna na svakom koraku. Sam transkript razgovora između Alexandre i hitne službe dovoljan je da vam proključa krv u žilama, a i funkcionira kao savršen prikaz odnosa državnih službenika prema građanima koji je poznat svakom Rumunju. Na primjer, operaterka se dere na Alexandru i zahtijeva da prekine razgovor kako bi se oslobodile linije za druge hitne slučajeve. Također, čini se da iznosi sumnje u vjerodostojnost njene priče, pogotovo oko dijela da ju je oteo i silovao nepoznat muškarac: još jedno iskustvo poznato mnogim Rumunjkama koje su prijavljivale silovanje na policiji. Također, policijski službenici u razgovoru nisu činili gotovo ništa kako bi uputili Alexandru kojim postupcima da si poveća stupanj sigurnosti i u krajnjoj liniji ubrza nalaženje. Naprotiv, upućuju je da stoji gdje je jer će već netko doći, na što ona odgovora i da ne može nigdje ići jer je zavezana. To je samo potaknulo policajce da viču na nju zato što je nestrpljiva.
No to je tek bio početak policijskih groznih zabluda, sporih reakcija i krivih odluka koje su dovele do toga da su Alexandru pronašli tek 19 sati nakon njenog prvog poziva. Očito prekasno. Kao da to nije dovoljno, riječ je samo o vrhu ledenog brijega. Kao što se ispostavilo, policijska je nekompetencija prethodila Alexandrinu slučaju te i svemu što se događalo kasnije.
Dosluh policije i mafije
Luiza Menca, djevojka također iz sela pored Caracala, nije se 14. travnja ove godine vratila kući. Njen djed je prijavio nestanak policiji i oni su sa zakašnjenjem otvorili slučaj. Međutim, potraga se odvijala mjesecima bez ikakvog napretka. Na kraju su dijelovi njene odjeće i tijela pronađeni spaljeni u istoj kući kao i Alexandrini. Nameće se neminovan zaključak: da je policija revnije radila na slučaju Luizina nestanka možda bi Alexandra danas bila živa. Štoviše, novinari su kasnije saznali da je policija bila u posjedu fotografije automobila kasnije uhićenog muškarca optuženog za oba ubojstva. Mjesecima su je imali u fajlu, ali nisu poduzeli ništa da ispitaju trag. Pored svega toga, otprilike u isto vrijeme dok je Alexandra zvala 112, osumnjičenik za ubojstvo je nazvao njenu majku koja je u tom momentu bila s policajcima i rekao joj da se njena kćer nalazi u Engleskoj, da je dobro i da samo nastoji zaraditi više novaca nego što bi mogla doma. Dakle, policija je iz prve ruke čula glas osumnjičenog, ali nije bila u stanju da ga locira i uhiti.
Pogreške su se nastavile i slučaj je prebačen iz Caracala u Bukurešt. No tu priča dobiva novi zaokret, a nesposobnosti lokalne policije novo svjetlo. Premda se premještaj pravdao birokratskim razlozima, postalo je očito da postoje legitimne sumnje u povezanost lokalne policije, tužiteljstva i mreža za trgovinu seksualnim robljem. Zapravo je ta veza postala očita nekoliko dana nakon što su pronađeni Alexandrini ostaci. Ispostavilo se da je za vrijeme potrage jedan od uključenih policajaca poslao pripadniku lokalne mafije poruku na Whatsappu s upitom o Alexandrinoj lokaciji. Normalno, ovaj ga je uputio na adrese koje pripadaju suparničkom klanu. Očito, tamo Alexandre nije bilo.
Ova informacija, zajedno s prijašnjim slučajevima i detaljima proteklih godina u regiji oko Caracala, uspostavljaju širi interpretacijski okvir cijele priče. Posrijedi nije samo nemarnost policije, riječ je o uobičajenoj praksi policijskog zataškavanja mafijaških otimanja tinejdžerica u svrhu prostitucije. Iako se osumnjičenik na prvi pogled činio kao vuk samotnjak kojeg seksualno uzbuđuju srednjoškolke, očito se radi samo o pješadijskom vojniku moćnih organizacija za trgovinu seksualnim robljem koje operiraju na ovom području. One regrutiraju, na različiti načine, uključujući i otmice, mlade žene iz siromašnih i nestabilnih porodica. Regija oko Caracala je jedna od najsiromašnijih u Rumunjskoj. Mnogi ljudi, poput Luizine majke, prisiljeni su na emigraciju kako bi pronašli posao. Taj kontekst čini regiju plodnim tlom za trgovinu ljudima. Još 2012. godine te su radnje bile pod istragom nadležnih organa, ali bez rezultata, a nestanci djevojaka su nastavljeni. Naravno, to nije jedina regija u kojoj se takve stvari događaju bez istraga, ali je dospjela u žižu javnosti jer je Alexandra uspjela nazvati 112.
Ekonomski opustošeni krajevi
U cijeloj priči postoji još jedna dimenzija. Nedaleko od dvorišta u kojem su pronađena spaljena tijela nalazi se jedna od najvećih NATO baza u Europi. Uz to je i jedna od najvažnijih jer sadrži proturaketni štit usmjeren prema Rusiji koji je izazvao gnjev Vladimira Putina nakon što je instaliran. Lokalno stanovništvo i različiti glasovi u medijima pretpostavljaju da su vojnici smješteni u bazi klijenti mreže prostitucije koju organizira lokalna mafija. U tome vide i razloge zašto se država pravi slijepa na cijeli problem, sporo reagira ili glumi nesposobnost. Te je poveznice jako teško dokazati i predstavljaju izvor brojnih teorija zavjere. Ali ne može ih se niti otpisati s obzirom na brojne primjere širom svijeta koji ukazuju na povezanost američkih baza i trgovine seksualnim robljem.
Ono što je u ovom slučaju sigurno jest potpuno nepovjerenje ljudi u saznavanje istine o smrti Alexandre, Luize i nestanka tisuća drugih djevojaka bez ikakvog traga. To nepovjerenje pridonosi potpunom nepovjerenju u državne institucije i samu državu. Kao što ovaj slučaj otkriva, čini se da je rumunjska država nevoljna ili nesposobna spašavati vlastite građane ili djelovati sukladno njihovim interesima. Premda se veći dijelovi proračuna slijevaju u ono što je Pierre Bourdieu nazvao “desnom rukom države”, represivne institucije poput vojske, policije, tajne službe i sličnih, kada dođe do zaštite ili spašavanja građana te institucije uglavnom zakažu. To dovodi do dviju vrsti reakcija koje su prisutne i u ovom slučaju. Prva predstavlja poziv na komadanje države jer je neučinkovita, korumpirana i nesposobna: ukratko, stara libertarijanska dogma. Ta reakcija ne vidi paradoks: kako država može biti učinkovita ako je cilj raskomadati ju na dijelove? Druga se reakcija zasniva na tome da se više sredstava treba usmjeriti prema represivnim organima: više policajaca, više špijuna, brutalnije zatvorske kazne. Ona pak ne vide da država već sada koristi mnogo sredstava za te službe, a mlade djevojke ionako nestaju.
Ono što nedostaje, uobičajeno, jest pravilna reakcija: nakon trideset godina neoliberalnog konsenzusa država se nalazi u potpunom neredu, preslaba da zaštiti građane koji ju zbog toga preziru i ne vjeruju joj. I samo društvo je također rastrgano. Tranzicijski ekonomski model je naprosto dislocirao velike segmente stanovništva i odveo ih u bijedu. S iznimkom nekoliko većih gradova, diljem zemlje je većina populacije napuštena i prepuštena raznim oblicima zlostavljanja. To je ono što je ubilo Alexandru, Luizu i mnoge druge anonimne djevojke i nastavit će to raditi.
S engleskog preveo Marko Kostanić