Iz „Hiperiona“ Fridrih Helderlina
Sada živim na Ajaksovom ostrvu, na miloj Salamini.
Volim ovu Grčku posvuda. Ona ima boju moga srca. Gdegod pogledaš, leži jedna radost sahranjena.
Pa ipak je oko tebe i toliko toga umilnog i velikog.
Na predgorju sam sebi sagradio kolibu od grana mastike, a okolo zasado mahovinu i drveće i majčinu dušicu i svakojako grmlje.
Tu provodim najdraže svoje časove, tu sedim čitave večeri i gledam preko u Atiku, dok mi najzad srce prejako ne zakuca; onda uzmem svoj alat, siđem u zaliv i lovim ribu.
Ili gore na mojoj uzvisini čitam o starom veličanstvenom pomorskom ratu koji je nekada protutnjao kraj Salamine u divljem, mudro obuzdanom metežu, i radujem se duhu koji je mogao da razbesneli haos prijatelja i neprijatelja usmeri i pripitomi, kao jahač konja, i usrdno se stidim svoje sopstvene ratničke povesti.
Ili gledam na pučinu i premišljam o svome životu, usponima njegovim i padovima, blaženstvu njegovom i žalosti, i prošlost moja zvuči mi često kao svirka na strunama u kojoj umetnik prebire po svim zvucima i potajnim redom razbacuje nesuglasja i sazvučja.
Danas je ovde gore višestruko lepo. Dva prijazna kišna dana ohladila su vazduh i preumornu zemlju.
Tlo je postalo zelenije, polje šire. U beskraj se pruža s radosnim bulkama pomešana zlatna pšenica, a svetlo i živahno diže se hiljadu nadom ispunjenih vršika iz dubine dubrave. Nežno i velelepno bludi prostorom svaka linija daljine; kao stepenice uzdižu se bregovi do sunca, neprekidno jedan za drugim. Čitavo je nebo čisto. Bela svetlost zahukala je samo Eter i kao srebrni oblačak leluja se prezavi mesec u prolazu kraj svetlog dana.
Izvor: Fridrih Helderlin, „Odabrana dela“, preveo Ivan V. Lalić, Noilit, Beograd 2009.
