Miloš i Vida Crnjanski
Miloš Crnjanski djelom „Roman o Londonu“ razrušio je veliki liberalno-demokratski mit 20. vijeka. O njegovom životu izgnanika, u Londonu, i njegovoj neraskidivoj ljubavi sa Vidom Ružić najbolje svjedoči „Roman o Londonu“.
piše: Ilijana Božić
Crnjanski je vodio novinski rat sa komunistima, polemisao je sa Krležom, bio je izraziti protivnik komunističke imperije, te su ga zbog toga komunisti nazivali fašistom, što Crnjanski nikad nije bio. Andrić je jednom prilikom rekao: „Od svih nas jedino je Crnjanski rođeni pisac“. Bio je autentičan, politički čovjek. Protivnik Tita i komunističke ideologije, biva prinuđen da napusti Srbiju i da boravi u Londonu kao izgnanik. Crnjanski je bio socijalista, ali ne kao drugi, nego po osjećaju za pravdu. U periodu kada Crnjanski djeluje nestaje 50.000 intelektualaca, preko noći. Nestala je sva srpska građanska klasa od 1944. do 1948. godine. Zbog toga je Crnjanski morao da napusti Srbiju, 25 godina se nije vraćao iz Londona.
Biografija Miloša Crnjanskog bila je tragično obojena. Crnjanski, nemirnog duha, volio je javnost. Radio je u novinarstvu, volio da polemiše i da se svađa za razliku od Andrića koji ništa od tog nije volio. Kada se pojavio, „Roman o Londonu“, bio je zasut pljuskom pohvala i laskavih ocjena. Kritičari nisu dobro prihvatili drugi dio romana „Seobe“, pa su možda stoga, da bi se odužili Crnjanskom, upućivali sve pohvale „Romanu o Londonu“. I ovaj roman se bavi temom seoba, posebno emigracijama, samo što tema nije prenesena u prošlost, nego je data u piščevom vremenu. Junaci nisu naši ljudi, nego ruski emigranti rasijani po svijetu poslije Oktobarske revolucije. Junaci „Romana o Londonu“ su nekadašnji knez Nikola Rjepnin i njegova žena Nađa. Poslije mnogih lutanja po Evropi, nakon Drugog svjetskog rata obreli su se u Londonu, gdje su bili prinuđeni da se bore za opstanak. U romanu se prepoznaju autobiografski tragovi. Dosta detalja iz života Miloša Crnjanskog i Vide Ružić utkano je u ovo djelo. „Roman o Londonu“ je skup emotivnih šifara. Crnjanski u ovom romanu piše o temi ruske emigracije koja je doticala i srpsku kulturu. Mnogi ruski emigranti su se zadržali u Srbiji i doprinijeli mnogo srpskoj kulturi, pa se Crnjanski likom kneza Rjepnina na neki način odužio Rusima.
Vida Ružić i Miloš Crnjanski
Lijepa Vida Ružić bila je jedna od najzgodnijih žena Beograda. O Vidi Ružić ne zna se mnogo, osim onoga što je o njoj, kroz svoja djela, pisao Crnjanski naročito u „Romanu o Londonu“. Bila je kćerka predratnog ministra prosvjete i pisca Dobre Ružića, a Crnjanski poznati pisac i ženskaroš. Govorila je nekoliko stranih jezika, bila je vrlo obrazovana. Ona je bila njegov san od kojeg nikada nije mogao da odustane. Imala je veliki dar za kreativnost, uvijek je bila u njegovoj sijenci, ali to njoj nije smetalo. Upoznali su se na Filozofskom fakultetu, kada je mlada studentkinja pred čas istorije stavila šešir na stolicu pored sebe kako bi dala do znanja da je mjesto zauzeto. Crnjanski, koji je obožavao da se šali, sjeo je namjerno na tu stolicu. Tada se rodila ljubav. Vidin stric je bio protiv njihove ljubavi, priređivao im je razne skandale, ali je Vida uporno branila svoju ljubav. Da bi umirila porodicu otputovala je u Pariz, a Crnjanski je prodao svu svoju imovinu kako bi otišao za njom. Vjenčali su se 1921. godine. To je bila neraskidiva ljubav, bez obzira što je Crnjanski često viđan sa drugim damama. Vida Ružić o svom mužu ispričala je ovako:
„Mnogo je voleo žene. Bio je pravi kicoš i ženskaroš. U Londonu sam ga lično viđala na ulici sa damama, on zastane, uplaši se. A ja samo mahnem rukom, znam da će se uvek vratiti kući. Posle mi sve ispriča”.
Govorili su da je bio pravi gospodin sa darom za mnoge sportove, naočit i omiljen. Njihova ljubav je bila čudesna, iskričava, snažna i moćna. Svojom pozitivnom energijom Vida je izvlačila Crnjanskog iz mračnih faza kada nije mogao ni da piše, ni da izlazi. Voljela je da ga sluša, znala je sve njegove pjesme i knjige. Cijenila je njegov rad. Crnjanski je bio kompleksna ličnost, imao je težak karakter. Bio je jogunast, bučan, nepredvidiv. Vida, mirna, staložena, topla znala je sve to da riješi, jer ga je upravo takvog i voljela. Često je znala da njegove oštre rečenice u pismima opravda njegovom iskrenošću. Koliko god da je bio buntovan ona je uspijevala da ga smiri i usmjeri. Zvala ga je Crnjanski i persirala ga: „Vi, Crnjanski“. Koliko je bio jogunast svjedoči njegova rečenica: „Uvek ću govoriti tica, umesto ptica“.
Život u Londonu
Miloš Crnjanski i Vida teško su živjeli u Londonu. Nisu imali novca da plaćaju kiriju, svakog časa mogli su da završe na ulici. Kinjila ih je i srpska emigrantska organizacija. Često su dolazili da ih provjeravaju, uznemiravaju i provaljuju u stan. Crnjanski nije htio da pogne glavu pred njima, bio je svojeglav. Nije volio komuniste. Svu težinu tog života Crnjanski je predstavio u „Romanu o Londonu“. Roman je namjerno pisao ritmički iskidanom rečenicom kako bi takva rečenica čitaocu približila stanje u kojem se glavni junak nalazi. Glavni junak knez Rjepnin, ruski emigrant, se osjeća kao tuđinac u sredini u kojoj se našao protiv svoje volje. Njegova osnovna reakcija na taj svijet je čuđenje. Njegova supruga Nađa jedino je što njegovom životu daje smisao. Miloš Crnjanski i Vida Ružić kada im je bilo najteže, u izgnanstvu, sjećali su se lijepih trenutaka. Sjećali su se dana provedenih u Toskani i Palermu. I pored odličnog obrazovanja Vida je, u Londonu, morala da nauči da šije. Šila je balske haljine za dame iz visokog društva, pravila je platnene lutke koje je prodavala u Londonu kako bi preživjeli. Isto to radila je i junakinja Nađa u „Romanu o Londonu“. Nađa je odlikovana sizifovskom istrajnošću, ona nikada ne želi da odustane niti razmišlja o predaji. Pravi lutke i tako očuvava nadu i vjeru u smisao postojanja. Takvom sizifovskom istrajnošću odlikovala se i Vida Ružić. Izvinjavala se i rješavala njegove ispade, koje je namjerno pravio u izgnanstvu. Znala je da kaže Crnjanskom:
„Ja sam tu da šijem i radim, da biste vi pisali“. Govorila je:
„Jedna vaša rečenica više vredi od stotinu mojih lutaka. Nikada mi nije smetalo što nemamo dece, ali kada nas više ne bude, ostaće vaše reči“.
Vida se nikada nije žalila i sve je dostojanstveno podnosila. Njihova ljubav trajala je punih pedeset godina. Držali su se zajedno i voljeli u svim vremenima. Miloš
Crnjanski i Vida Ružić nisu imali djece. Nađa ostaje trudna na kraju romana, a Rjepnin to nikad ne saznaje jer izvršava samoubistvo. U „Romanu o Londonu“ Crnjanski je zapisao:
„Mi nemamo dece. Sneg pada. Sneg je zavejao i razgovor o nama.“
Knez Nikolaj Rjepnin u Londonu obavlja iste poslove kao što je radio i Crnjanski. Miloš Crnjanski zaista je bio knjigovođa obućarske radnje „Helstern“ na Bond stritu. Raznosio je knjige firme „Hačards“ na londonskom Pikadiliju. U „Romanu o Londonu“ prisutan je lik đavola. Slike i događaji prikazuju se kao da su učinak đavolovog djelovanja. Njegovo prisustvo primjetno je u sveprožimajućoj simbolici seksa, u animalizaciji muško-ženskih odnosa, u podzemnim prostorijama radnje. Rjepnin radi u podrumu, stalno je u podzemnoj željeznici. Nađina bezuslovna ljubav nudi mu mogućnost spasenja. Međutim, knez čini sve kako bi odvojio sebe i Nađu, koja ostaje pod zaštitom ljubavi. Rjepnin ne može da sačuva autentičnost svoje ličnosti, pa se stoga odriče ljubavi i tako definitivno upada u đavolovu zamku. Crnjanski zajedno sa Dostojevskim spada u red pisaca koji su oblikovali figuru đavola. On piše:
„Pošto joj on odgovara hladno, ona mu prilazi s leđa i spušta, nekoliko papirića, na sto, pred njim, a radi to kao da želi, da ga zagrli, oko vrata. Osetio je na svom desnom ramenu, kao neke tople golubove, opet, njene grudi.“
Svijetu u kom stvarno živi Rjepnin duhovno ne pripada, a svijet kojem duhovno pripada, materijalno više ne postoji, nepovratno se izgbio u prošlost. Ogromni grad London predstavljen je kao mitska neman koja guta ljude i izbacuje ih smrvljene. To je moderni Vavilon, koji guši i melje ljudske egzistencije. Takav grad London je drugi junak romana, što je naslovom i nagoviješteno. Bitka za identitet u takvom Vavilonu bila je ključna tačka u stvaranju Miloša Crnjanskog.
Romanom vlada nostalgija i melanholija. Nostalgija je poremećaj u doživljavanju vremena i prostora, ona je svijest o prolaznosti, sposobnost da se svaki trenutak života već u času svog trajanja doživi kao prošlost. A kada sve zaista postane prošlost, tada nostalgija postaje bolest i to smrtonosna. Od te bolesti boluje knez Rjepnin. Uzrok je u njemu samom. On svoju nostalgiju nosi u sebi. Nostalgija daruje život ali ga i ubija. On je izgnanik koji misli da traga za domovinom, a u stvari traga za vlastitim identitetom.
Čovjek je igračka nepredvidivih slučajnosti. Sva spoljnja dešavanja dobijaju izrazitu negativnu usmjerenost prema junaku. Uzaludan je svaki njegov pokušaj u borbi da opstane, da se snađe u velikom gradu. Uhvaćen je u mrežu nevidljivih, neprijateljskih sila. Sve što čini za Nađu i za sebe okreće se protiv njega. Iz tog bezizlaza Rjepnin vidi izlaz u samoubistvu. Misao o samoubistvu javlja se već na prvim stranicama romana i prati ga na njegovim lutanjima u lavirintu londonskih ulica, u traženju posla, u vožnjama podzemnom željeznicom, u susretima sa poznatim i nepoznatim ljudima, u raskidanju veza i prijateljstava, čak i u njegovim odnosima sa Nađom, jedinom osobom na svijetu koja mu nešto znači. Ovaj roman je velika priča o samoubistvu. Na kraju, nama ostaje zatajeno da li se Rjepnin zaista ubio. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno, tako da se oko njegovog nestanka stvara misterija. Njegova glavna opsesija bila je nevidljivo iščezavanje sa ovog svijeta. On nije patološki samoubica, njegova odluka i čin povezani su sa spletom okolnosti i zbivanja koja mu se dešavaju. Rjepnin pita Nađu:
„Jesi li zapazila šta ovde liči na violu, na harfu? Na gondolu? Kaligrafski znak za funtu sterlinga! Ovde je svaki, već u detinjstvu, čuo tu harfu.“
Posljednje riječi Miloša Crnjanskog bile su „Vode“ i „Vido“. Ona je umrla deset mjeseci kasnije sa njegovom pjesmom na grudima.
Autor: impulsportal.net