Hrana je odavno postala veliki biznis, ali potrošači, uprkos raznim propisima i raznim inspekcijama, ni izbliza nisu tako zaštićeni kako to pogrešno misle
ELDAR DIZDAREVIĆ
esnaest nastavnika sarajevskih osnovnih škola otrovalo se proteklog vikenda nakon što su pojeli lanč-pakete koje su naručili iz jednog od ilidžanskih restorana u Grand centru! Nastavnici su bili na seminaru “Škola za 21. vijek”, koji je organizirao British Council, a nakon obroka svi su imali iste simptome – povraćanje, proliv i opću slabost. Naravno, sam British Council nije imao nikakve veze sa problematičnom hranom, jer je za izbor dobavljača, kako prenose mediji, proveden tender, a pomenuti restoran je imao sve potrebne certifikate. Ali svejedno, nastavnici su otrovani hranom. A vlasnik restorana je, kako se saznaje, sarajevske prosvjetare dodatno iznervirao anketom s pitanjima da li su učesnici seminara oprali ruke prije nego su počeli jesti obrok, zatim da li je sto na kojem su jeli bio čist, šta su prije ručka doručkovali, a šta večerali dan prije i slično.
Mikrobiološki nalaz problematične hrane još se čeka, ali ovaj slučaj zaista otvara pitanje šta jedemo. I to ne samo šta jedemo nego i šta uvozimo. Mi u BiH mislimo da smo uvozom hrane, a prije svega mesa iz EU, zaštićeni zbog tamošnjih propisa, ali to, nažalost, ne odgovara stvarnosti. Osim toga, Bosna i Hercegovina je u regiji poznata po brojnim ilegalnim klaonicama, a susjedna Hrvatska dodatno kontrolira granične prelaze sa BiH (posebno Aržano) odakle, kako kažu, u Hrvatsku stiže meso bez porijekla i kontrole. No, ni meso koje ulazi u Hrvatsku iz EU nije puno sigurnije. Dovoljno je posjetiti stranicu RASFF (Rapid Alert System for Food and Feed) sistema za upozoravanje i vidjeti sljedeće: meso sa salmonelom uvezeno iz SAD-a, Belgije i Egipta, kikiriki sa aflatoksinom iz Argentine, mlijeko sa Kipra sa nepoznatim dodatkom, salmonela iz Portugala i Francuske, Escherichia coli iz Francuske, Njemačke i Britanije, salmonela i aflatoksin iz SAD-a i Čilea, živa u ribama iz SAD-a i tako dalje.
U čemu je problem? Hrana je odavno postala veliki biznis, ali potrošači, uprkos raznim propisima i raznim inspekcijama, ni izbliza nisu tako zaštićeni kako to pogrešno misle. Pri tome uopšte ne govorimo o BiH, nego prije svega o EU. Evo o čemu je riječ. Nedavno su u susjednoj Hrvatskoj proveli veliko istraživanje i ustanovili da na tamošnje tržište lokalni proizvođači daju junetinu staru od 16 do 24 mjeseca, a da inostrani proizvođači daju meso životinja starih po pet i više godina. Zbog toga su u Hrvatskoj krenuli sa brendiranjem domaćeg mesa. Ali i pored toga, lokalne kompanije i dalje uvoze svašta i preprodaju dalje. Evo primjera. Ako, recimo, kupite smrznutu ribu oslić, bakalar ili tunu od neke hrvatske kompanije, u velikoj ste zabludi ako mislite da je ta riba plivala u Jadranu. Pažljiviji pregled deklaracije otkriva pravi izvor – Argentina, Kina i tako dalje.
U posljednje vrijeme u EU i svijetu pojavio se trend hrane sa oznakom “salmonela free”. Recimo, meso peradi sa tom oznakom prodaje se po višim cijenama. Ali, nažalost, niko se pri tome ne pita kako je uopšte došlo do mesa bez salmonele. Odgovor je jednostavan – zračenjem. Dakle, radioaktivnim zračenjem mesa pobiju se bakterije salmonele, ali i svi drugi mikroorganizmi, i onda potrošači navodno uživaju u sigurnoj hrani, bez bakterija, sa oznakom “salmonela free”. A za oznake chernobyl ili fukushima free čekat ćemo narednih dvadesetak godina dok ljudi ne shvate kako do njih dolazi meso bez bakterija.
Idemo dalje. EU, recimo, nikada nije propisala zakonima niti regulirala oblast smrznute hrane sa stanovišta vremenskog roka. Dakle, nema apsolutno nikakvog propisa koliko dugo neko meso, voće ili povrće može stajati smrznuto, što zapravo znači, kako je to slikovito opisao jedan hrvatski inspektor – danas da nađemo očuvano meso mamuta, ono bi i dalje prema EU propisima bilo upotrebljivo! Znači, sasvim je moguće da se u BiH ili Hrvatsku uvezu smrznuto meso, riba, voće ili povrće koje je ležalo duboko smrznuto desetak ili čak i više godina. I pri tome bi takvo meso imalo potpuno urednu popratnu dokumentaciju. Uvezeno iz EU ili SAD-a, salmonela free, rigorozni standardi i inspekcije, dakle… sve po propisu. A to što je životinja od koje je pripremljeno meso za ishranu današnjih ljudi živjela, recimo, u vrijeme Winstona Churchilla manje-više. Sjetimo se, također, skandala sa mesom iz Britanije iz 2013. godine. U Tescu, jednom od najvećih maloprodajnih lanaca u Ujedinjenom Kraljevstvu, u goveđem faširanom mesu slučajno je pronađeno 29 posto konjskog mesa! Ili recimo, sjećate li se skandala Beef Lasagne (goveđe lazanje) francuskog proizvođača Findus? Francuska je kompanija na kraju tužila svog dobavljača mesa iz Rumunije, jer je, kako je navela, mislila da nabavlja francusku govedinu, a ne rumunsku konjetinu.
Idemo još i dalje. Iz SAD-a odavno stiže GM (genetski modificirana) hrana ili pak hrana u čijoj je proizvodnji nauka imala veliki udjel. Amerikanci inače padaju na te priče o nauci pa misle da je sve što je nauka verificirala ujedno zdravo i ispravno. Međutim, do potrošača veoma teško dolaze informacije koje također stižu iz nauke. Tako je, recimo, nedavno francuski CRIIGEN institut (Committee for Independent Research and Information on Genetic Engineering) eksperimentalno utvrdio da genetski modificirana hrana izaziva razvoj tumora. Francuski su stručnjaci hranili pacove GM kukuruzom i kod svih se pacova hranjenih genetski modificiranim kukuruzom nakon četiri mjeseca počeo razvijati tumor. Do istih rezultata došli su u odvojenim studijama i naučnici iz Austrije, Njemačke i Rusije. A i jedni su i drugi naučnici, a i nauka je potvrdila stavove i jednih i drugih, zar ne? I da je GM hrana zdrava, a i da baš i nije.
Čak ni meso peradi koje se prirodnom genetskom selekcijom uzgaja nije dobro prošlo. Naprimjer, američki proizvođači pilećeg mesa danas se hvale kako su prirodnom selekcijom uspjeli uzgojiti kokoš od 2,9 kilograma koja do te težine naraste za samo 47 dana, odnosno dvostruko brže nego prije 50 godina. Međutim, meso te peradi je ili premekano ili pretvrdo pa danas neće niko ni u SAD-u da ga jede, pri čemu je sama priroda spriječila Amerikance da je naučno unapređuju. Amerikanci očigledno od svog projekta eugenike nisu puno naučili. Početkom prošlog stoljeća američki milioneri, okupljeni oko projekta eugenike, postigli su dogovor između sebe da se članovi njihovih porodica udaju i žene među sobom kako bi se očuvala čista genetska baza. I sve je to bilo fino do treće ili četvrte generacije njihovih potomaka koji su se zbog nemiješanja gena počeli rađati imbecilni. Priroda se, dakle, okrutno poigrala sa ljudima koji su željeli očuvati čistu genetsku bazu i pri tome još umislili da znaju nešto o genetici. Ni danas situacija nije ništa bolja. Na vodećim svjetskim univerzitetima čak i danas uče da je 93 posto ljudskog ili životinjskog genetskog koda nepotrebno smeće, pri čemu naučnicima nije ni palo na pamet da posumnjaju da 93 posto gena nekom u živom organizmu možda i ima neku svrhu koju trenutno ne razumiju ili ne shvataju!
Vratimo se, dakle, na početak ove priče. Tehnologija proizvodnje hrane napreduje, ali je zapravo veliko pitanje da li je to stvarno napredak ili ne, bar s pozicije zdravlja ljudi. Slobodna trgovina je ukinula granice pa se danas sve može uvoziti ili izvoziti bilo gdje. Postoje brojne inspekcije širom svijeta, ali one u osnovi i ne štite potrošače nego više služe kao vancarinske barijere ako neki uvoznik počne remetiti odnose na tržištu. Sa hranom sumnjive kvalitete, stare i po nekoliko decenija, slobodno se trguje uzduž i poprijeko planete Zemlje, pri čemu ta hrana posjeduje svu potrebnu urednu dokumentaciju i sve moguće i nemoguće certifikate. To su na svojoj koži itekako osjetili sarajevski nastavnici koji su hranu dobili iz restorana koji je prošao sve stroge zahtjeve – od tendera do posjedovanja svih potrebnih certifikata.