Ako bi se izborni zakon skrojio prema zahtjevima dominantnih etno-nacionalnih politika, u tom slučaju bi BiH, ako stvar izvedemo do kraja, funkcionirala kao zbir triju etnija, kao društvo nacionalnih stranaka i kao servis etno-kulturnih politika, a to ne bi zaštitilo ni prava konstitutivnih naroda u dijelovima gdje su u manjini, a ne bi relaksiralo ni etničke odnose. Pritom bi bez ikakvog ograničenja bila marginalizirana prava manjina i onih koji ne pristaju da ih se svodi na etnički identitet.
U novom broju Sveski za javno pravo koje objavljuje Fondacija Centar za javno pravo, urednik časopisa i profesor ustavnog prava Edin Šarčević objašnjava nesporazume oko legalnosti i legitimnosti, o čemu posljednjih godina predstavnici hrvatske politike u BiH stalno govore. Evo ukratko Šarčevićevog nalaza: „Za političke pozicije u BiH se ne natječu narodi nego političke stranke sa svojim programima. Članovi predsjedništva se ne biraju kao predstavnici naroda nego kao predstavnici entitetskih birača/građana (jedan u Republici Srpskoj, a dva u Federaciji BiH). Članovi predsjedništva ne predstavljaju narode nego bosansko-hercegovačku naciju i državu Bosnu i Hercegovinu. Izborni sistem počiva na principu proceduralnog legitimiteta tako da je legitiman svaki izbor proveden prema zakonskoj proceduri.“ Tako, dakle, stoje stvari prema trenutno važećem izbornom zakonu i ustavnopravnim propisima u BiH, ali upravo je to veliki politički problem dvoentitetskog i treoetničkog bosansko-hercegovačkog društva.
Država kao servis etničkih prava
U državi u kojoj ne postoji ni minimum etničkog povjerenja osim kad je riječ o raspodjeli vlasti i profita, u kojoj se na svaki spomen građanske države nacionalistima diže kosa na glavi, u kojoj se svakom građanskom stavu učitava apriorno bošnjački nacionalizam (zar su, doista, baš svi koji glasaju za građanske i liberalne stranke „bošnjački nacionalisti“!?), sadašnji izborni zakon će konstantno proizvoditi političke krize i pogoršavati etničke odnose. To potvrđuje spomenuti „hrvatski slučaj“, i dok se ne iznađu rješenja institucionalne zaštite kolektivnih – nacionalnih, kulturnih i jezičnih prava, ova će država tavoriti u nemogućnosti da pronađe minimalni politički konsenzus.
Ali ako bi se izborni zakon skrojio prema zahtjevima dominantnih etno-nacionalnih politika, primjerice prema zahtjevima Hrvatskog narodnog sabora, u tom slučaju bi BiH, ako stvar izvedemo do kraja, praktično funkcionirala kao zbir triju etnija, društvo nacionalnih stranaka i servis etno-kulturnih politika, a to u konačnici ne bi zaštitilo ni prava konstitutivnih naroda u dijelovima gdje su u manjini, a ne bi relaksiralo ni etničke odnose u BiH niti bi pripitomilo ovdašnje nacionalizme. To bi dodatno ojačalo etničke podjele u ovoj zemlji, pogoršalo status manjina, onemogućilo političku participaciju građana izvan etničke pripadnosti i dokinulo druga ljudska prava.
U tom slučaju bi država i simbolički i pravno bila posve u rukama triju konstitutivnih naroda, odnosno njihovih najvećih stranaka i time bi se u stvarnosti životnih odnosa svaki pojedini građanin sveo isključivo na etničku pripadnost i on bi samo unutar većinskoga etničko-teritorijalnog koncepta mogao ostvariti svoja demokratska prava. Takav izborni koncept bi dodatno pojačao isključivosti bosansko-hercegovačkih nacionalizama, ozakonio bi izbornu trgovinu pozicijama konstitutivnih naroda ondje gdje su u manjini i praktično bi posve dokinuo građanski princip demokracije. Kad se govori o promjeni izbornog zakona, onda se ta promjena uglavnom veže uz odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Drugi entitet, Republiku Srpsku rijetko tko spominje, ne spominju se ni pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda u tom entitetu, a ni pripadnici srpskog naroda u Federaciji.
Nacionalizam kao „reakcija“ i nacionalizam kao „akcija“
U eseju o povratku nacionalizma i ksenofobije u europskim državama, u knjizi Osveta nacionalizma, francuski filozof Pierre-André Taguieff upozorava da bi suvremeni nacionalizmi mogli postati utočište razočaranih i isključenih i da se neonacionalističke reakcije mogu shvatiti kao reakcije protiv antinacionalizma vladajućih i kulturnih elita koji se vode idealom denacionaliziranja nacija, odnosno napuštanja klasičnih formi državnih nacionalizama 19. i 20. stoljeća koji su bili pokretači i nositelji uspostave država. Suvremeni europski nacionalizmi, tvrdi ovaj filozof, najčešće su reakcija na pokušaje denacionalizacije.
Ova dijagnoza razotkriva genezu i motive suvremenih nacionalizama, pogotovo u onim europskim zemljama i društvima koja se posljednjih godina i desetljeća susreću s izazovima veće prisutnosti drugih i drugačijih (neki to nazivaju „kulturnim nacionalizmom“) i koji se osjećaju kao gubitnici europeizacije i globalizacije društava u kojima žive (neki to zovu „ekonomskim nacionalizmom“). Iz tog razloga, upozoravaju suvremeni filozofi i sociolozi, svaku vrstu čovjekove pripadnosti treba uzeti ozbiljno, jer upravo ondje gdje se ona poništava, najviše se ukorjenjuje i postaje opasnost za društvo u cjelini. Zato spomenuti filozof i upozorava da se naciju ne smije prepustiti ksenofobnim nacionalistima.
S ovom dijagnozom se možemo složiti, ali joj moramo dodati i činjenicu da nacionalizmi postoje i onda kad nacije/narodi/etnije nisu ugroženi, da su često najsnažniji u nacionalno monolitnim društvima i zemljama, kao što također pokazuju primjeri nekih europskih zemalja. Nacionalizmi se, dakle i u povijesti i danas, ne pojavljuju samo kao „reakcija“ na ugroženost od drugih, nego kao „akcija“ usmjerena protiv svih koji se ne uklapaju u nacionalno jedinstvo i protiv svega što ugrožava takozvane vitalne nacionalne interese. Primjere za to možemo naći u susjedstvu: Hrvati u Hrvatskoj i Srbi u Srbiji žive praktično u jednonacionalnim državama, nisu ugroženi ni od koga, nitko ih ne pokušava niti može denacionalizirati ni iznutra ni izvana, i unatoč tome oba ta nacionalizma su sve jači i prisutniji i postaju općeprihvaćeno stanje duha nacije.
Bosansko-hercegovački nacionalizmi
Primijenimo li dijagnozu spomenutog filozofa na nacionalizme u BiH, imajući pritom na umu sadašnju postdaytonsku političku situaciju, očigledno je da su bosansko-hercegovački nacionalizmi često reakcija na pokušaje denacionalizacije etničkih skupina, ili deetnicizacije teritorija ili deetatizacije države, ali to nije cijela istina o ovdašnjim nacionalizmima, i zato se valja još jedanput vratiti na izvore, geneze, motive i ciljeve „naših“ nacionalizama, koji se pojavljuju i kao „reakcija“ i kao „akcija“.
Srpski nacionalizam, koji se povijesno manifestira kao ekspanzionistički i koji je preko velikosrpske politike uvezen u BiH, a u granicama Republike Srpske ratom i etnički čišćenjem ograđen, ne odustaje od onoga što je ekspanzijom osvojio, i zato grčevito brani teritorij koji je osvojio i nacionalizirao ratom i etničkim čišćenjem. Hrvatski nacionalizam u BiH, povijesno se manifestira kao produžena ruka hrvatskog državotvornog nacionalizma koji nije ostvario svoje ekspanzionističke ciljeve u BiH, ali ustrajava na svome gubitništvu i inzistira na onom dijelu teritorija gdje je taj narod u većini.
Treći, bošnjački nacionalizam, manifestira se kao reakcija na povijesne nepravde, na rat u kojem je bošnjački narod bio izložen dvostrukoj agresiji i kao reakcija na napade na državu, pa se artikulira kao domovinski patriotizam – kao ljubav prema jedinoj domovini (za razliku od druga dva naroda koji imaju i „matičnu i rezervnu“ domovinu) i kao povijesni avangardizam – kao povijesno utemeljena obrana civilizacijskih tekovina. Stiješnjen između dva veća vanjska (srpski i hrvatski) i dva manja unutarnja nacionalizma (republičko-srpski i herceg-bosanski), poziva se na državni patriotizam koji druge dvije strane doživljavaju kao državni (etatistički) nacionalizam i pokušaj denacionalizacije hrvatskog i srpskog naroda u BiH.
Sadašnji Ustav i izborni zakon će bez sumnje konstantno pothranjivati bosansko-hercegovačke nacionalizme i produbljivati jaz među narodima. Neosporno je, dakle, da Ustav i izborni zakon ove zemlje treba mijenjati, ali ako će ta promjena počivati isključivo na ustupcima etničkim politikama i njihovim zahtjevima, time se bosansko-hercegovačko društvo neće osloboditi etničkih napetosti niti svojih nacionalizama. Svaki ustupak nacionalističkim politikama, mnoštvo je primjera za to u daljnjoj i bližoj povijesti, vodi jačanju nacionalizama. Svaki nacionalizam je nezajažljiv u svojim aspiracijama, bez mogućnosti korekcije i bez kompromisa, i nikad ga se do kraja ne može „nahraniti“.
Budućnost bosansko-hercegovačkog društva ne može se graditi na nacionalizmima, ni na nacionalizmima „reakcije“ ni na nacionalizmima „akcije“. I jedni i drugi dugoročno onemogućavaju uspostavu demokratskog građanskog društva čiji su temeljni postulati pravo pojedinca i općenito ljudska prava. Ako bi se legalnost i legitimnost, da se vratimo na početak ovog teksta, isključivo vezala uz etničku pripadnost i uz prava naroda kojima manipuliraju nacionalne stranke, onda u tom slučaju prava gube svi oni koji se ne uklapaju u etnički zadane okvire.
Čovjek je najprije pojedinac i građanin sa svojim individualnim pravima, pa tek onda pripadnik određenog kolektiva i to bi morao biti temeljni kriterij pri promjeni izbornog zakona. Stvarni su neprijatelji demokracije, ističe spomenuti filozof Taguieff, ideološka nepopustljivost i odbijanje kompromisa, a u to se u pluralnim društvima može „upasti“ i s pozicije obrane kolektivnih i individualnih građanskih prava. Zato se mora tražiti kompromisno rješenje koje neće negirati čovjeka pojedinca, njegovo dostojanstvo i njegova prava ni u individualnom ni u kolektivnom smislu.