Simboli na stećcima podsjećaju na keltske krstove. Grob sa čitljivim natpisom, pored zidina tajanstvene tvrđave, svjedoči o burnoj istoriji ovog kraja, za koju niko ne mari.
piše: Vanja Ivanović
Preko sto stećaka, nepoznatog porijekla, pored drugih istorijskih znamenitosti i artefakata, neprocjenjiva su kulturno-istorijska bogatstva koja skriva prostrano selo Zovi Do, smješteno na jugoistočnoj ivici Nevesinjskog polja na raskrsnici regionalnih puteva koji od Nevesinja vode prema Berkovićima i Bileći.
Najstariji poznati zapis o Zovom Dolu napravio je turski putopisac Evlija Čelebija koji je u ovom kraju boravio 1665. godine. On je u svom čuvenom „Putopisu“ rastumačio i neobično ime ovog sela. Prema Čelebiju, ime sela potiče od turskog „zobdol“ što znači „ječmeno selo“. Čelebija je pisao o džamiji koju je i tada, kako kaže, zatekao staru i u oronulom stanju. Pisao je o stanovništvu i putevima koji vode kroz ovaj kraj, ali ne i o znamenitostima, očito iz mnogo starijeg perioda koje Zovi Do skriva.
Trebalo je proći tri vijeka pa da se starinama Zovog Dola pozabave eminentni stručnjaci poput Marka Vega, Dimitrija Sergejevskog i Šefika Bešlagića.
Stećci
Evidentiranje stećaka u okolini Nevesinja obavljeno je u organizaciji Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. Prvi duži boravak na terenu u tu svrhu bio je u ljeto 1957. godine. Preostali terenski poslovi urađeni su 1964.
uz finansijsku pomoć muzeja BiH u Mostaru. Ovo u svojoj publikaciji „Nevesinjski stećci“ navodi Šefik Bešlagić. Od tada do danas na ovom području nije bilo nikakvog značajnijeg istraživanja. Na stosedamnaest lokacija, uglavnom na području Nevesinjskog polja, Bešlagić je registrovao više od 3000 stećaka, nadgrobnih spomenika iz različitih perioda i različitih oblika.Samo na području Zovog Dola stećke je zapazio na pet lokacija. Ovdje govorimo o jednoj od najzanimljivijih nekropola na lokalitetu Osredak koji se nalazi u neposrednoj blizini novosagrađenog puta Nevesinje-Bileća.
Do stećaka u Osretku danas, ipak, i pored blizine puta, nije lako doći i nije ih lako pronaći. Prepušteni zaboravu i zubu vremena zarasli su u gustu ljeskovu šumu prekriveni mahovinom, slojevima trulog lišća i grana.Tu se nalazi oko osamdeset „kamenih spavača“, blokova od čistog krečnjaka, dužine oko 2 m, 80 cm širine i do 50 cm visine. Usmjereni su u pravcu sjever –jug i gotovo precizno, bar njih većina, poredani jedan do drugog. Mnogo je detalja koji ove stećke razlikuju od većine stećaka u ovom kraju. Na samo nekoliko njih postoje simboli. Na ostalima niti šta piše niti ima kakvih simbola. Upravo ti simboli su u najmanju ruku začuđujući. Krstoliki ornamenti i mačevi neodoljivo podsjećaju na simbole koji potiču iz keltske kulture, a preciznost kojom su uklesani i do danas očuvane oštre ivice su zapanjujući. Iako o porijeklu i starosti stećaka u Osretku još definitivno ništa nije rečeno, jasno je i na prvi pogled da se oni ne mogu dovesti u vezu sa srednjovjekovnim spomenicima koji se nalaze u okolini.
Tvrđava
Od ostalih stećaka, posebnu pažnju istoričara Vege privukle su ruševine tvrđave na lokalitetu Zaposti iznad Zovog Dola, na 1130 metara nadmorske visine, kao stećak uz zidine tvrđave, jedini sa čitljivim natpisom na ovom području.
Po i danas živom predanju, Tvrđava se smatra gradom hercega Stefana Vukčića Kosače, gospodara humske zemlje koja će po njegovoj tituli i biti prozvana Hercegovinom. Za njegovo ime često se veže i porijeklo ostataka crkve ili manastira u blizini tajanstvenih stećaka u Osretku. U podnožju brda na kome se nalaze ostaci tvrđave postoje tri u kamenu uklesane stolice koje narod u ovom kraju jednostavno zove stolovi. Navodno je na tim stolovima Herceg odmarao, zajedno sa svojom pratnjom, na putu do utvrđenja.
Ostatke tvrđave danas pokriva gusta šuma i mahovina. Zidovi očuvani, u prosjeku dva metra, jasno su prepoznatljivi.Tvrđava je u obliku pravougaonika sa polukružnom sjevernom stranom. Duga je oko šezdeset metara, a široka trideset metara. Spoljni zid je debeo oko 2,5 m. Sa južne strane, niz ivice pod oštrim uglom, pružaju se dva zida duga po 10 m. U tvrđavi se takođe nalazi i jedna u kamenu isklesana klupa sa naslonjačem, duga oko 1,5 m. Sa ruševina ove kule se vidi gotovo svaka tačka u Zovom Dolu.
Natpis na nadgrobnom spomeniku koji je Vego publikovao 1964. godine u „Glasniku“ Zemaljskog muzeja u Sarajevu uklesan je bosančicom, a njegova transkripcija glasi: „Sije leži Vukša Mitrović ubiše me na službi gospodina moga. Ma osveti me Rade Pribisalić kako je vidito dobrom i gospodu momu“. Slova koja su korištena na ovom natpisu potiču iz 15. vijeka.Vego je smatrao da je Rade Pribisalić koji se ovdje pominje kao osvetnik u stvari Radič Pribisalić koji je pomenut u ugovoru izmedju Hercega i Dubrovčana iz 1454. godine.
Sam Vego je smatrao da tvrđava potiče iz dosta starijeg vremena što ne isključuje mogućnost da su je koristili i kasniji vladari ovog područja, prije svega Kosača.
Zaboravljeni spomenici
U zovodolskom zaseoku Podkula nalazi se jasno kamenom pločom omeđena grobnica na kojoj su dva kamena krsta. Grobnica je orijentisana u pravcu sjever-jug, a na krstačama su djelimično vidljivi ornamenti. Po Vegu, ovakve spomenike hrišćani su podizali u prvim vijekovima turske vladavine. Džamiju koju je opisao Čelebija porušili su 1874. hajduci Pere Tunguza. Prilikom izgradnje Osnovne škole u Zovom Dolu uklonjeni su posljednji ostaci džamije, a među njima je pronađena kamena krstionica i stub za koji se pretpostavlja da su porijeklom iz pomenutog manastira od čijih ruševina je dolaskom turske vlasti u ove krajeve bila izgrađena džamija. Nešto dalje, u zaseoku Džinova Mahala i danas su vidljivi ostaci kule u kojoj su stolovali begovi Džinovići. Ta kula do prije nekoliko decenija bila je u dobro očuvanom stanju i korištena je u različite svrhe i za potrebe predstavnika vlasti i u vrijeme Austrougarske, i u vrijeme Jugoslavije. Danas je zapuštena i napola srušena. Istorijskim znamenitostima Zovog Dola od šezdesetih godina prošlog vijeka niko se nije bavio. Nemar prema starinama došao je do te mjere da su prije nekoliko godina savjesni građani u posljednjem trenutku spriječili teške mašine koje rade na izgradnji dovodnog tunela Hidroelektrane „Dabar“ da sruše stolove. Jedan od njih je ipak teško oštećen. Grupa mladih volontera nedavno je čistila lokalitet tvrđave a treba se nadati da će neko konačno shvatiti kakvo bogatstvo se krije u ovom kraju i kakva bi korist od njega mogla biti.
