Zdravo i kvalitetno sjeme nije dovoljno da bi se osiguralo njegovo cvjetanje. Za to je potrebno i pravo okruženje: dobra zemlja, dovoljno vlage i odgovarajuće količine svjetlosti i topline, već prema potrebama vrste kojoj pripada. Služeći se ovom slikom kao analogijom, mogli bismo reći da je za čovjeka kultura ta koja poput zemlje pruža odgovarajuće uvjete za procvat.
Različite kulture – bilo obiteljska kultura, društvo, globalna kultura, odgoj i obrazovanje koje primamo – pobudit će u nama različite stvari, na isti način kao što različite vrste tla i položaji terena utječu na rast i karakteristike biljaka.
Zanimljivo je pitanje kakav je utjecaj naše današnje kulture na nas? Živimo li u kulturi koja pobuđuje ono najbolje u čovjeku?
Zanimljivo je pitanje kakav je utjecaj naše današnje kulture na nas? Živimo li u kulturi koja pobuđuje ono najbolje u čovjeku? Dobivamo li vrijedne “hranjive tvari” da bismo razvili one ljudske osobine poput suosjećanja, razboritosti, mudrosti, slobodne volje, altruizma, pravednosti, ustrajnosti, koje su bile vrednovane i visoko cijenjene tijekom povijesti? Ili živimo u društvima koja iz nas izvlače naše najsebičnije aspekte, potiču nezasitne apetite, hrane naš ego, zatupljuju nas, čine nas ovisnima, fizički nezdravima, psihički slabima, mentalno rastresenima, duhovno praznima? Htjela bih svakom čitatelju ostaviti da odgovori na to pitanje. No, sjećam se predavanja mog profesora psihologije s fakulteta koji nam je govorio da moderna civilizacija čovječanstvo vraća unatrag, jer trebalo nam je tisuće godina da bismo naučili kontrolirati naše impulse i odgoditi trenutni užitak radi postizanja mudrijih dugoročnijih ciljeva. Taj ljudski doseg ugrožava naše suvremeno potrošačko društvo koje zloupotrebljava najnovije psihološke spoznaje da bi učinilo da želimo imati sve više i da to želimo odmah.
Naša ljudska priroda teži istini i smislu, nadahnuta je jasnim idejama, može se obvezati na dugoročne ciljeve, može stvoriti pravednost i ljepotu i ima mogućnost izbora.
Čini se da mnoga istraživanja i knjige podržavaju to gledište i ponavljaju poruku o tome koliko je važno naučiti reći ne našim impulsima. Prema riječima psihijatra Stevea Petersa, autora knjige Paradoks čimpanze – Kako upravljati umom da biste postali samouvjereni, uspješni i sretni, svi imamo unutarnju čimpanzu (naš limbički sustav) i unutarnjeg čovjeka (naš prefrontalni korteks). Cijelo naše potrošačko društvo osmišljeno je u pravcu aktiviranja naše unutarnje čimpanze koju uglavnom zanima hrana, seks, preživljavanje i najkraći put do užitka bilo koje vrste. Ipak, prefrontalni korteks je taj koji nas čini ljudskim bićima. Naša ljudska priroda teži istini i smislu, nadahnuta je jasnim idejama, može se obvezati na dugoročne ciljeve, može stvoriti pravednost i ljepotu i ima mogućnost izbora.
Međutim, čini se da trenutno živimo u okruženju koje pokušava onemogućiti upravo tu mogućnost da biramo, stalno potičući našu čvrsto armiranu tendenciju da reagiramo na snažne podražaje ubrzanjem života pomoću moderne tehnologije, brzim tempom društvenih medija, 24-satnim bombardiranjem oglasima i vijestima sedam dana u tjednu. Snažni i stalno ugađani algoritmi pretvaraju naš svijet u nešto slično zaraznoj internetskoj igri. “Mi smo poput štakora u eksperimentu namijenjenom za to da kažemo da.”1 Da svim iskušenjima u svijetu, bez obzira na to jesu li zaista dobra za naše fizičko, psihičko ili ekonomsko zdravlje. Da bismo birali, trebamo reći nenašim prvim impulsima, zaustaviti se i razmisliti o dugoročnim posljedicama naših odluka.
Da bismo birali, trebamo reći ne našim prvim impulsima, zaustaviti se i razmisliti o dugoročnim posljedicama naših odluka.
Što je snažnije: naš unutarnji čimpanza ili naš unutarnji čovjek? Steve Peters kaže da je naš unutarnji čimpanza daleko snažniji jer svaki podatak koji dopire do našeg mozga prvo dolazi do limbičkog sustava. Čini se da su drevne civilizacije imale pozitivniji pogled na našu ljudsku prirodu. Stare metafore za unutarnjeg čimpanzubile su: zmaj kojeg je svladao sv. Mihael, sv. Juraj ili Siegfried, ili bik kojeg je usmrtio Mitra, ili Minotaur kojeg je nadvladao Tezej. Poruka tih mitova je jasna: unutarnji čovjek može svladati unutarnju životinju.
Dakle, kakvu vrstu obrazovanja i kulture trebamo da bismo probudili unutarnjeg čovjeka? Naša budućnost može ovisiti o odgovoru na to pitanje, kao i o našoj sposobnosti da ga prihvatimo i primijenimo.
1William Leith, kolumnist Observera, nedjeljnog magazina londonskog Guardiana.
Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Dijana Kotarac