Sve je veći broj modernih autora i akademika koji vjeruju da je zapadna civilizacija u opadanju i da ulazimo u novo mračno doba. Simptomi propadanja bilo kojeg organizma obično su opća slabost, gubitak gipkosti i prilagodljivosti, uz istovremeno oslabljen “imunološki sustav”.
Razumijevanje naše krize
Svaki učitelj zna: da bi pružio dobru poduku, njemu samome mora biti jasno ono što podučava, koji su ciljevi i svrha poduke, koja su najbolja sredstva i način za ostvarenje tih ciljeva te kakve su sposobnosti i potencijal njegovih učenika. Nedostatak jasnoće ciljeva, slabo razumijevanje predmeta i beživotno izlaganje gradiva sigurno će dovesti do nezadovoljavajućih rezultata. Isto se odnosi na odgoj i obrazovanje općenito. U cilju osiguranja dobrog odgoja i obrazovanja, treba nam biti jasna njihova svrha, trebamo posjedovati duboko razumijevanje povijesti i kulture te imati jasnu viziju budućnosti. Također trebamo razumjeti, na vrlo dubokoj razini, prirodu ljudskog bića i kvalitete koje trebamo razviti da bi se mogli nositi s izazovima budućnosti.
Korijen naše moderne krize jest u tome što više ne možemo jasno sagledati ova pitanja i što više nismo uvjereni u istinitost i superiornost vrijednosti koje su postojale stoljećima u srcu naše civilizacije. Napokon, u njihovo ime počinjena su strašna zlodjela, u rasponu od inkvizicije i genocida, imperijalističkog osvajanja, iskorištavanja drugih ljudi, zagađenja planeta do rasipanja prirodnih bogatstava budućih generacija.
Ove nagrizajuće sumnje o ispravnosti naših kulturno naslijeđenih vjerovanja u izravnom su odnosu s krizom obrazovanja. Što ćemo prenijeti svojoj djeci? Koje vrijednosti su sigurne, provjerene i ispitane tako da mogu poslužiti kao temelj boljeg i pravednijeg svijeta sutrašnjice?
Postoje vremena u povijesti kada naslijeđena vjerovanja i vrijednosti nisu upitni, kada se elementi kulture prenose zajedno s čitavim sklopom uvjerenja da su te ideje istinite i na neki način bolje od onih iz drugih kultura. Ta vremena čine zlatna doba svake civilizacije tijekom kojih je određeni svjetonazor proizveo vrhunac na svakom polju ljudskog djelovanja.
No, civilizacije slijede isti obrazac kao i živa bića: rastu i padaju, rađaju se i umiru. Nakon raspada obično slijedi prijelazno razdoblje, mračno doba ili srednji vijek. Nakon toga slijedi renesansa, tj. ponovno otkriće elemenata kulture prethodnih civilizacija koji omogućuju utemeljenje nove civilizacije i vode “ponovnom rođenju” (re-nesansi) duha i obnovi životne snage koja će dati oblik novoj kulturi i civilizaciji. Nakon pada Rimskog Carstva, Europa je ušla u tzv. mračno doba (rani srednji vijek). Ponovno otkriće mnogih zapisa grčkog, rimskog i egipatskog porijekla u periodu koji je kasnije nazvan renesansa, potpuno je promijenilo srednjovjekovni svjetonazor i dovelo do modernog doba, s dotad neviđenim znanstvenim otkrićima i tehnološkim napretkom.
Sve je veći broj modernih autora i akademika koji vjeruju da je zapadna civilizacija u opadanju i da ulazimo u novo mračno doba. Simptomi propadanja bilo kojeg organizma obično su opća slabost, gubitak gipkosti i prilagodljivosti, uz istovremeno oslabljen “imunološki sustav”.
Naš moderni svijet pokazuje mnoge od tih simptoma. Primjerice, prisutna je vrlo raširena i iscrpljujuća sumnja u gotovo sve. Sumnja vezana uz Boga (postoji li On?), sumnja u čovjeka (nismo li svi mi sebične zvijeri kojima se ne može vjerovati?), sumnja u vlade i političare (svi su oni korumpirani) te sumnja u vlastite sposobnosti (tako smo slabi, a problemi tako veliki). Čak i posljednja utočišta sigurnih uvjerenja, znanost i tehnologija, počinju se tresti. Nije li znanost naša duboko intimna pitanja ostavila bez odgovora, nije li sebična primjena tehnologije uzrokovala mnoge od naših sadašnjih problema, i je li nas sav taj neviđeni napredak prošlog stoljeća uspio učiniti sretnijima, a svijet boljim?
Posljedice
S obzirom na to da se sumnja u sve i da smo svjesni kako je sve relativno, nismo ni sigurni čemu treba učiti našu djecu. Nekada općeprihvaćena svrha “izgradnje karaktera” postala je “indoktrinacija”, stoga smo odgoj i obrazovanje ograničili samo na intelektualno vježbanje. Politička korektnost zabranjuje nam davati vrijednosne prosudbe, pa se stoga ustručavamo dati bilo kakvo moralno usmjerenje. Budući da je jedini općeprihvaćeni kriterij upotrebna vrijednost, formalno se obrazovanje počelo sve više koncentrirati na strukovnu izobrazbu te se glavnom svrhom obrazovanja smatra osposobljavanje ljudi vještinama potrebnim tržištu rada. Posljedica toga jest da su moderni odgoj i obrazovanje sve sterilniji i lišeni onog iskustvenog i životnog, a što je potrebno za poticanje drugih aspekata ljudske prirode.
Negativni rezultati ovakvog razvoja postaju sve vidljiviji. Odgoj i obrazovanje koji uglavnom pružaju informacije, ne zadovoljavaju potrebe ljudskog bića i to je glavni razlog zašto mladi ljudi gube zanimanje za školu. Utilitarna orijentacija nastavnog programa čini djecu otuđenom od vlastite kulture. Većina mladih ljudi na Zapadu zna tako malo o kršćanskom simbolizmu, grčkoj mitologiji, klasičnoj glazbi ili velikim djelima vlastite književnosti jer se sve to ne smatra korisnim, pa tako nemaju ni pristup velikim umjetničkim djelima vlastite kulture. Odsječeni su od vlastitih korijena jer im nedostaje obrazovanje pomoću kojeg bi cijenili i tumačili elemente kulture koje su naslijedili. Naglasak na znanstvenoj i tehničkoj izobrazbi ne razvija u pojedincu nutarnje potencijale za suočavanje s izazovima života. Nepostojanje jasnog moralnog usmjerenja čini učenike ranjivijima u odnosu na utjecaje koji potencijalno mogu utjecati na njihove karaktere i pridonijeti opadanju standarda ponašanja.
Uloga filozofije
Svaka je kriza točka preokreta i traži ponovnu procjenu. Ta je ponovna procjena u osnovi filozofske prirode jer propitujemo temeljne aspekte našeg postojanja. U njegovom je središtu pitanje prirode ljudskog bića te svrhe i smisla naših života.
Moderan način mišljenja traži brza rješenja na razini problema. Drugim riječima: tretira simptome umjesto uzroka. Tako se zanemaruje činjenica da problemi često imaju dublje skrivene uzroke. Većinom nismo svjesni koliko je svako ljudsko pitanje povezano s dubokim filozofskim pitanjima.
U cilju dobivanja jasne ideje o svrsi, sredstvima i ishodu odgoja i obrazovanja, neizbježno trebamo odgovoriti na pitanje o ljudskoj prirodi, životu i vrijednostima na kojima se temelji naša civilizacija. U protivnom ćemo zauvijek biti izgubljeni u strujanjima mišljenja, teorija i varljivih statistika bez stvarnih uporišta. Također nećemo biti u mogućnosti dovesti do istinske promjene i poboljšanja, nego samo zamijeniti jednu sklepanu strategiju drugom, tapkajući u mraku i ne znajući kamo zapravo idemo. Bez jasne vizije budućnosti, rođene iz jasnog razumijevanja problema, vlade će moći samo pasivno odgovoriti najjačim strujama mišljenja umjesto pokazati vodstvo.
Razumljivo je da će utilitarističko društvo, naviklo da na sve gleda s ekonomske točke gledišta, prirodno biti nesposobno vidjeti vrijednost filozofije. Ono je filozofiju svelo na ulogu davanja argumenata i vježbanje uma kritičkom mišljenju. Zaboravilo se da je filozofija izvorno ljubav prema mudrosti i da njena svrha nije propitivanje svega, već dosezanje jasnijeg razumijevanja.
Filozofija je urođena ljudska karakteristika. To je potreba za pitanjem “zašto”, utemeljena na intuiciji da postoje odgovori koje treba pronaći. Ova žudnja za razumijevanjem bila je pokretač svake ljudske aktivnosti i potaknula je sva postignuća i otkrića čovječanstva. Filozofija je puno više od same intelektualne aktivnosti, ona je aktivan pristup životu, pokušaj sjedinjenja mišljenja i djelovanja, te izražavanja i aktivnog življenja onoga što znamo.
Filozofija možda ne vodi brzom, provjerljivom i mjerljivom proizvodu koji smo tako navikli očekivati, ali ona može dovesti do duboke transformacije u kojoj se i nalazi njena vrijednost.
Budućnost ovisi o razvoju ljudskog bića
Danas pridajemo puno važnosti ekonomskom i tehnološkom razvoju. Mislimo da ćemo kontinuiranim napretkom znanosti i povećanjem znanja o materijalnom svijetu moći riješiti sve svoje probleme. Ali, većina naših problema nije povezana s tehnološkim neuspjesima ili nedostatkom znanja; većina je naših problema povezana s našim ljudskim nesavršenostima, stoga nam najviše i treba razvoj ljudskosti – jedinstvenog potencijala koji leži u svakom pojedincu.
Iznimno je važno razumjeti da ljudi visoke naobrazbe, zavidne pismenosti, sa znanjem matematike te širokog općeg znanja, nisu nužno i bolji ljudi. Nisu nužno ni sretniji ni ispunjeniji od drugih i nije sigurno da će takvi mudro koristiti svoje veće moći i utjecaj u društvu. Uostalom, Hitlerovi inženjeri u Auschwitzu bili su inteligentni i visokoobrazovani pojedinci.
Umjesto više znanja, više novca i više tehnologije, trebamo više mudrosti. Mudrost nije isto što i znanje; ona leži u tome kako koristimo znanje. Moderni je čovjek u položaju u kojem uzrokuje više ozbiljne štete i uništenja nego ijedna prethodna generacija. Što moćnija postanu naša sredstva, to će potencijalno biti razornija kombinacija razvijenog intelekta i sebične pohlepe. Trebamo ljudska bića koja će koristiti svoja znanja i vještine ne samo za vlastitu korist, nego i za dobrobit drugih koji imaju manje. Ovo više nije pitanje opstanka određene kulture – ovo je pitanje opstanka čovječanstva.
Postaje jasno da trebamo odgoj i obrazovanje koji idu dalje od pružanja znanja i razvoja intelektualnih sposobnosti. Trebamo obrazovanje koje može probuditi i razviti i druge naše ljudske sposobnosti poput ljubavi, milosrđa, imaginacije, intuicije, snage volje, ustrajnosti i one koje će nam pomoći u ovladavanju svojom nižom prirodom.
Kako možemo probuditi taj potencijal? Kroz ono što se oduvijek smatralo najmoćnijim sredstvom obrazovanja: jasne ideje i živi primjer.
Obrazovanje je… putovanje u nepoznato, sudjelovanje u pokretu univerzuma, življenje u bezvremenosti. Njegova svrha nije poboljšanje određenih sposobnosti, nego ono pomaže dati smisao našem življenju, interpretirati prošlost, pomaže da budemo neustrašivi i otvoreni prema budućnosti.
Hermann Hesse
Autor: Sabine Leitner
S engleskog preveo: Krešimir Andjel – Nova Akropola