Može se reći da je Trifunović bio i glavni junak jedne knjige i ribar i onaj koji je pristao da bude igračka, ali je uvijek ostao majstor svog zanata
Bijelo dugme, Teška industrija, Indeksi, Vajta, Zdravko Čolić, Jadranka Stojaković, samo su neka od imena uz čiji se estradni uspjeh vežu i stihovi Duška Trifunovića. To je ujedno i jedini jugoslovenski tekstopisac koji među fanovima ex-Yu rocka stoji rame uz rame s izvođačima svojih tekstova, kad je popularnost u pitanju.
Mnogo je razloga tome. Jedan od njih je i taj što je bio među najpoznatijim TV ličnostima u Jugoslaviji, pogotovo kad su mlađi naraštaji u pitanju, koji su stigli za vrijeme njegove televizijske sveprisutnosti aktivno slušati muziku za koju je pisao tekstove ili su sa slušanjem počinjali.
Glavni razlog je u kvantitetu, ali i kvaliteti uglazbljenih mu pjesama. Ima ih preko 200. Stoga, teško je zamisliti da na prostoru Jugoslavije postoji ijedno uho do kojeg nije doprla barem jedna Duškova pjesma. Isto bi bilo i da je napisao samo jednu, najpopularniju – Ima neka tajna veza. Ona je ilustrativna da pokaže šta Trifunovićeve tekstove pisane za muziku čini pjesničkim vrijednim.
Trifunović se pjesnički jezgrovito koristi ironijom sudbine. Češća je u drami, pa se stoga zove i dramska ironija. Označava dramaturški preokret, naprimjer stradanje u trenutku kad je sve vodilo spasu ili obratno. Ona je prisutna i u pomenutoj pjesmi.
*
Ima neka tajna veza,
za sve ljude zakon krut,
njome čovjek sebe veže
kada bira neki put.
Sidro koje lađu čuva,
da ne bude buri plijen,
tone skupa sa tom lađom,
jer je ono dio nje.
Refren:
Ima neka tajna veza,
tajna veza za sve nas.
Prvu strofu karakterizira neodređenost izražena neodređenim zamjenicama “neka veza” i “neki put”. U prvoj sintagmi riječ “neka” ne odnosi se na “bilo koja”, već se misli na nešto što je teško imenovati i objasniti jer je tajnovito. U poeziji neodređene zamjenice nerijetko služe da povećaju sugestivnost. To Trifunović i ovdje radi, a potom to “nešto” metaforički pokušava konkretizirati kroz sliku i sudbinu sidra. Životna priča, koja prema riječima i Trifunovića i Bregovića, stoji iza pjesme kao njeno inspirativno polazište jest priča izvjesnog zatvorskog čuvara koji je u zatvoru, radeći svoj posao, proveo više nego ijedan zatvorenik kojeg je čuvao.
Dakle, radi se o specifičnoj životnoj situaciji u kojoj slobodan čovjek provodi više vremena u zatvoru nego većina zatvorenika. Za prosvjetne radnike se također može reći da provedu u školi više od bilo kojeg đaka. Međutim, ovdje se radi o prepoznavanju jedne specifične sudbine kao na jedan način univerzalne. Želi se reći da svi imamo životne paradokse koji nas sudbinski određuju. Da bi to pjesnički uobličio, Trifunović je našao rješenje u sidru, kojeg izdiže na nivo simbola. Lakoća identifikacije vlastitih životnih paradoksa s paradoksom sidra je ono što pjesmu čini popularnom, ali i originalnom.
Već prva Trifunovićeva pjesma koju je otpjevalo Bijelo dugme navijestila je da će njegova pjesnička opservacija stvarnosti kroz muziku ići u opisanom pravcu. Radi se o pjesmi Glavni junak jedne knjige.
*
Glavni junak jedne knjige
došao mi da se žali:
“Divno bješe glavni biti
dok me nisu pročitali,
saznali su moje mane,
moje tajne, moje tuge,
pokidali neke strane
i pošli da traže druge.”
*
Ova pjesma ima i refren, koji je u tekstualnom smislu kvari i koji nije ništa drugo nego potreba za pokrivanjem muzike i produžetkom pjesme.
Kad joj se oduzme refren, pjesma je savršena. Zanimljiva je i originalna personifikacija na početku pjesme. Radi se o oživotvorenju onoga što je već živo, ali u svijetu književnog djela. Radi se o premještanju životnosti iz svijeta djela u stvarni svijet. Tek oživljen, glavni junak postaje metafora. Metafora je i knjiga. Knjiga je ustvari epoha, period, pravac, a glavni junak je onaj koji je to sve obilježio. Uvijek u tim metaforama možemo čitati slavne i poznate na zalasku njihovih karijera bilo da se radi o političarima ili muzičarima. O njihovoj ironiji sudbine. Pjesma tako funkcioniše kao parabola, kratka alegorijska priča, bez eksplicitno izražene poruke, ali na prvo čitanje dokučive.
Na isti način može se čitati/slušati njegova pjesma Zlatna ribica koju je pjevao Seid Memić Vajta.
*
Lovio jedan čovjek ribu,
lovio, lovio cijeli dan,
pa ulovio ribicu zlatnu,
pa ulovio ribarski san.
Pusti me, kaže riba mala,
ispuniću ti jednu želju,
provedi život k'o niko tvoj,
u pravoj sreći i veselju.
Zar samo jednu, ribar pita,
dosad je uvijek bilo tri,
kakva su ovo došla vremena,
možda i nisi zlatna ti.
Vremena ova kakva su da su,
šta tebe briga, reci želju,
provedi život k'o niko tvoj,
u pravoj sreći i veselju.
E kad je tako, kad si takva,
idi nek te drugi hvata,
ja nisam čovjek od jedne želje
i pustiću te iz inata.
*
Pjesma govori o bilo čijem razočarenju u životni ili bilo koji veliki cilj, nakon što ga taj neko ostvari. Takvih primjera nije malo, a pjesmom su univerzalizirani u mitu o zlatnoj ribici.
Dosta je takvih primjera u Trifunovićevoj poeziji, bilo da ih je moguće iščitati na nivou cijele pjesme ili pojedinih stihova. Najbolji je, i s tim ću završiti, njegova pjesma Pristao sam biću sve što hoće.
*
Prvi i zadnjih stih prve strofe se ponavljaju. Potcrtavanje prvog stiha zadnjim od njega čini misaono uporište pjesme. Svi stihovi između su ustvari eksplikacija prvog tako da zadnji stih, iako sadrži iste riječi kao i prvi, nije isti kao i prvi jer dolazi ispunjen značenjima svih stihova između, tek tad ustvari znamo šta znači “pristao sam biću sve što hoće”. Ponavljanja su u stilskom smislu najvrijednije što ova pjesma nudi, ona nijansiraju značenja. Druga strofa počinje sa “mislio sam”, pa onda slijedi šta je mislio, da bi potom rekao “i to sam mislio”. Ovo “i to sam mislio” je ustvari samoironiziranje, svijest o vlastitoj nekadašnjoj naivnosti. Predzadnji stih pjesme je nabrajanje, obraća se prijateljima bivšim, pa budućim, pa opet bivšim. Tu se radi o predomišljanju. On stavivši na kraj prijatelje bivše potire ustvari one buduće, jer su buduća prijateljstva nemoguća. Ona zahtijevaju iskrenost i povjerenje a to ne može imati onaj ko je pristao da bude sve što drugi hoće.
Zanimljiv stih je i “zablude sam evo prestao da brojim”. Da bi neko nešto proglasio zabludom, mora prvo u to čvrsto vjerovati. Biti određen time. Ako je pristao da bude šta god ko hoće, on je svaki čvrst oslonac, svaki princip prozreo kao zabludu. I to je, ustvari, ključ za čitanje pjesme. To je razlog zašto je pristao da bude sve što hoće. Zanimljiv je i stih “nemam kome da se vratim kući”. Zašto je to važno spomenuti nakon zabluda? Svijest o tome da je izgubio svaki oslonac, traži povratak na početke da bi se novi oslonci mogli početi graditi, međutim, nema kome da se vrati, bez “svojih” je i ono što ostaje jest prepustiti se, pristati na ispunjavanje zadatih uloga. I u ovoj pjesmi riječ je o ironiji sudbine, od principijelnog idealiste, čvrstog karaktera, nekog ko misli da ga se zvijeri boje, pretvoriti se u bezličnog, nekog ko se oblikuje prema potrebama drugih.
Za razliku od prethodno navedenih, ova pjesma je pisana u prvom licu pa djeluje kao autobiografska, ali nije. Prema Trifunovićevim riječima napisana je za jednu glumicu koja je da bi postala to što je željela sve svoje principe morala pogaziti.
Međutim, danas, znajući Trifunovićev život, pogotovo njegov zadnji dio, izbjeglištvo, rat i poraće, sve navedene pjesme naknadno dobijaju i tu autobiografsku dimenziju, neko proročanstvo o sebi samom. Može se reći da je bio i glavni junak jedne knjige i ribar i onaj koji je pristao da bude igračka, ali je uvijek ostao majstor svog zanata. I nema sumnje da će biti upamćen po pjesmama svojim.
Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba