Liberalizam je izgubio put jer je zaboravio vlastitu povijest, a ljevica se doima jednako slijepa
Piše: Mike Wayne
Vrijednosti do kojih liberalizam drži danas su pod velikom prijetnjom: otvorena tržišta, međunarodni trgovinski i sigurnosni aranžmani – da ne govorimo o prosvjetiteljskim vrijednostima poput važnosti činjenica, istine i stručnosti.
Prijetnja se javila u obliku trgovinskih ratova, Brexita, oživljavanja nacionalizma i rastućeg neprijateljstva spram kulturnog pluraliteta. Izvor ovih prijetnji liberalizmu je fragmentacija onoga što bi Gramsci nazvao “povijesnim blokom” političkih, kulturnih i klasnih saveza koji operiraju političku ekonomiju kapitalizma u bilo kojem dobu. S ovim fragmentiranjem, desničarski konzervativizam se odvojio od konzervativno-liberalnog konsenzusa koji je dominirao politikom u Europi, Velikoj Britaniji i SAD-u od 1990-ih.
Međutim, umjesto da iskreno preispita i procjeni vlastitu ulogu u krizi, liberalizam rizikuje još više tako što udvostručuje svoju predanost ekonomskom modelu koji zapravo stvara ilirberalizam. O liberalizmu možemo mnogo toga naučiti ako gledamo njegov povijesni razvoj, kako bismo razumjeli gdje se nalazi danas te o mogućnostima i nužnosti pokušaja da se liberalizam u političkom smislu pomjeri ulijevo. Za liberalizam, sposobnost učenja iz vlastitih povijesnih iskustava prvi je prioritet ako se želi izbjeći tragedija ili farsa.
Ekonomsko nasilje
Liberalizam je dosta uspješno započeo život kao politička kultura ekonomskog liberalizma u kasnom osamnaestom stoljeću. Richard Arkwright i njegovi partneri i komercijalni podržavatelji razvili su tvornice pamučne robe na vodeni pogon koji su masovno povećali produktivnost. U isto vrijeme Adam Smith pisao je svoju knjigu Bogatstvo naroda (1776). Tržište, kapital, tehnologija, znanost, napredak, racionalnost – činilo se da se sve bez ikakvih problema povezuje u jeziku liberalizma. Njegov glavni neprijatelj bila je država, moćna baza konzervativizma, sa svojim korumpiranim pokroviteljskim mrežama i naslijeđenim bogatstvom.
U knjizi Načela političke ekonomije i oporezivanja (1819.) David Ricardo je priznao da kada tržišna cijena rada padne ispod vrijednosti koju radnik treba da bi preživio, dolazi do velikih poteškoća. Ipak, ljudska bijeda nije mogla nadjačati ‘racionalne’ zakone tržišta. “Kao i svi drugi ugovori”, napisao je, “plaće bi trebale biti prepuštene fer i slobodnoj konkurenciji tržišta i nikada se ne bi trebale kontrolirati uplitanjem zakonodavstva.” Ono što siromašnima treba, smatrao je Ricardo, jeste da nauče vrijednost „neovisnosti” i „razboritosti”. Brutalna ravnodušnost prema ovakvom ekonomskom nasilju značila je da je savez između radničke klase i liberalizma bio nemoguć.
Još 1840-ih činilo se da su progresivne reforme i tržište u očima liberalizma bili prirodni saveznici. U to vrijeme vlasnici tvornica pamučne robe zalagali su se za ukidanje carina na uvoz kukuruza. Te tarife štitile su zemljoposjednike, ali su povećavale plaće koje su industrijalci morali plaćati svojim radnicima. Čartistički tisak nije oduševljen pozivima liberala da se udruže. The Northern Star nazvao je Richarda Cobdena i Johna Brighta, koji su u ime Manchesterske gospodarske komore uspostavili Ligu protiv tarifa na uvoz kukuruza (Anti-Corn Law League) , ‘borcima za jeftini kruh i tražiteljima jeftine radne snage’.
Ipak, jeftina radna snaga nije nužno utkana u temelje klasičnog liberalizma. Adam Smith cijenio je činjenicu da radnici imaju prilično značajnu ulogu u proizvodnji bogatstva, što je uspostavilo svojevrsni filozofski most između liberalizma i rastućeg radničkog pokreta krajem devetnaestog stoljeća. Ideja je bila da se doprinos radništva treba pravedno nagraditi (a što nije nešto što bi Adam Smith Institute predložio danas).
Pozitivna sloboda i kolektivna dobrobit
Do posljednje četvrtine devetnaestog stoljeća, kako u filozofiji tako i u praksi, liberalizam se počeo odvajati od svojih korijena u ekonomskom liberalizmu. Kao gradonačelnik Birminghama, Joseph Chamberlain, bivši proizvođač a sada ključni lik u Liberalnoj stranci, nacionalizirao je plin i vodu. Država je postupno rehabilitirana u liberalnoj misli – kao ključni jamac općeg dobra i univerzalnih osnovnih usluga. Liberalizam je shvatio da društvene reforme koje želi ne mogu doći od tržišta.
Liberalni filozof TH Green (1836-1882) razlikovao je negativnu i pozitivnu slobodu. Za njega je ova prva značila slobodu od ograničenja (npr. od strane države), a pozitivnu slobodu definirao je kao “oslobađanje talenata svih ljudi u jednakoj mjeri, za doprinos zajedničkom dobru”. Tržište više nije smatrano sposobnim osigurati tu pozitivnu slobodu samostalno.
Liberalizam nije odustao od zalaganja za moralnu samostalnost pojedinca, ali tu je ideju počeo dopunjavati realnijom procjenom društvenih uvjeta koji omogućuju moralnu autonomiju. Postupno su i drugi liberalni filozofi poput LT Hobhousea (1864. – 1929.) rehabilitirali ulogu države u liberalnom razmišljanju i političkoj praksi.
Kraj devetnaestog stoljeća i rano dvadeseto stoljeće bilo je razdoblje kada je liberalizam imao hrabrosti priznati da su neke od njegovih nekada najcjenjenijih vrijednosti i pretpostavki bile neadekvatne, da sredstva i poželjni društveni ciljevi nisu bili povezani. Liberalizam je otkrio da je kapitalističko tržište radne moći i roba na mnogo načina duboko neracionalno i opasno za kolektivnu dobrobit.
Gdje je onda danas ta sposobnost da se razmisli o povijesnim iskustvima i promijeni smjer djelovanja? Gdje je ta politička kreativnost da se uradi nešto konkretno, a ne tek male kozmetičke promjene ekonomskog liberalizma? Nakon Brexita, više nije dovoljno kriviti svoje konzervativne i lijeve protivnike za sadašnju krizu i prezirati populizam. Liberalizmu nedostaje kritička introspekcija da bi se promijenio.
Deset godina nakon ekonomskog kraha, politička ekonomija kapitalizma svakodnevno pokazuje da ne može zadovoljiti potrebe većine. Liberalizam i dalje ne razumije osnovnu lekciju – da kulturni pluralizam i tolerancija ne mogu opstati ako nedostaje ontološka materijalna sigurnost za većinu stanovništva. Čini se da liberalizam također ne primjećuje da diljem konzervativno-liberalnog spektra postoji spremnost političkih čelnika da se rasplamsaju strahovi od migracija kod kuće i da se propagiraju dobrobiti rata u inozemstvu, od kojih niti jedno niti drugo nije osobito dobro za “toleranciju”.
Promjena taktike i preraspodjela bogatstva
Liberalizam, međutim, nije u ideološkom smislu ‘uklesan u kamen’, što pokazuju prethodni odmaci od ekonomskog liberalizma. Nije niti fiksiran u desničarskoj paternalističkoj (Fabianovoj) verziji koja od ljudi stvara pasivne primatelje društvene reforme odozgo.
Liberalni filozof JA Hobson, čija je knjiga Imperijalizam, jedna studija iz 1902. utjecala na Lenjina, u općenitom smislu pozdravio je ideju da industrijska radnička klasa svoj ‘ekonomski mišić’ pretvori u političku moć. Hobson je završio kao član Nezavisne laburističke stranke i kao dio šireg trenda među britanskom srednjom klasom tridesetih godina 20. stoljeća. Bilo bi korisno da ponovno imamo slične trendove i fleksibilnost za velike promjene.
Međutim, ako ljevica u tu svrhu treba vršiti pritisak na liberalizam, prvo mora kritički ispitati u kojoj mjeri je liberalizam deformiran ekonomskim liberalizmom, odnosno utkan u ideju ljevice.
Uzmimo za primjer EU. Veliki broj ljudi koji sebe smatra dijelom ljevice čini se da nije sposoban politički analizirati ovaj ‘objekt svoje želje’ (EU doista jeste nedemokratska, neoliberalna organizacija), niti imaju taktičku prosudbu i mudrost kako bi shvatili što su namjere onih koji žele poništiti rezultat referenduma o izlasku iz EU iz 2016. godine (podijeliti dio radničke klase iz Laburističke stranke i dati šansu za povratak snagama političkog centra), ili odrediti prioritete ključnog strateškog cilja (preraspodjela bogatstva bez obzira na naš budući odnos s EU ). Čini se da je sudbina ljevice i liberalizama povezana, i da je rekonstrukcija liberalizma dio procesa kojim bi ljevica postala jačim izazivačem statusa quo.