, a J.K.Rowling, koja je po Jessici čak nazvala kćer, memoar Plemkinje i buntovnice (Hons and Rebels) u kojem Mitford opisuje svoje neobično djetinjstvo, razvoj ljevičarskih uvjerenja, bijeg od kuće i odlazak u Španjolski građanski rat.){kind=link}
Što je zajedničko Davidu Bowieju i J.K. Rowling? Oboje su među svoje najdraže knjige ubrajali djela Jessice Mitford. Bowie je volio Američki način umiranja (The American Way of Death), a J.K.Rowling, koja je po Jessici čak nazvala kćer, memoar Plemkinje i buntovnice (Hons and Rebels) u kojem Mitford opisuje svoje neobično djetinjstvo, razvoj ljevičarskih uvjerenja, bijeg od kuće i odlazak u Španjolski građanski rat.
Spisateljica, novinarka, aktivistica i navodna autorica pojma frenemy, Jessica Freeman Mitford rođena je 11.9.1917. kao šesto od sedmero djece, u osiromašenoj engleskoj sitno-plemićkoj obitelji. Šest sestara – uključujući Pamelu; spisateljicu i uzdanicu britanske međuratne zlatne mladeži Nancy; zloglasnu fašisticu Dianu, ljepoticu koja je udajom za vođu Britanske unije fašista prva okaljala obiteljsko ime; Unity, koja je zbog Hitlera pokušala počiniti samoubojstvo; ljevičarku Jessicu, zvanu Decca; i naposljetku Deborah, koja se družila s Kennedyjevima i postala vojvotkinjom od Devonshirea – našlo se upleteno u neke od najvećih političkih kontroverzi 20. stoljeća te bi njihovi životi bili dobar materijal za kakvu seriju Juliana Fellowesa.
Sestre su odrasle na engleskom selu, s ekscentričnim, temperamentnim ocem i naoko distanciranom majkom. Kao djeca, okrenute same sebi, sestre su čak razvile vlastiti jezik, a ta zaigranost, sklonost humoru i eksperimentiranju s jezikom Jessicu će pratiti cijeloga života. Sve sestre osjećale su se zarobljeno u strogoj atmosferi obiteljskog doma, a Jessica je cijeli život zamjerala roditeljima što joj nisu pružili formalno obrazovanje, a s vremenom ju je od obitelji počelo odvajati i neslaganje s njihovim političkim uvjerenjima. Zbog toga je već kao dijete otvorila račun u banci za bijeg od kuće. Njezini su roditelji to smatrali dječjim hirom, baš poput bitke za teritorij koju su Decca i Unity vodile u svojoj sobi, podijeljenoj popola, s Deccinom stranom ukrašenom komunističkim simbolima, a Unitynom nacističkim. Povijest će pokazati da su roditelji, baš poput britanskih vlasti u slučaju nacizma, duboko podcijenili ozbiljnost situacije.
Unity i Jessica
S 19 godina, kad je Unity već u Berlinu ušla u krug Hitlerovih bližih prijatelja, a roditelji polako prihvatili i Dianin fašizam i njezin brak s Oswaldom Moseleyjem, sklopljen u Goebelsovom domu, Jessica je na jednoj zabavi upoznala svog rođaka Esmonda Romillyja, nećaka Winstona Churchilla i ljevičarskog enfant terriblea britanske aristokracije. On se upravo vratio iz Španjolskog građanskog rata, gdje se borio kao dobrovoljac i objavio reportažu o svome iskustvu. Kad je saznala da se Esmond planira onamo vratiti, zamolila ga je da ju povede sa sobom. Skovali su plan: Decca će obitelji reći da odlazi u posjet prijateljicama u Francusku, a odatle će zajedno prijeći u Španjolsku i tako napokon iskoristiti novac koji je Jessica godinama skupljala baš za tu svrhu. Njezin je bijeg odjeknuo u britanskom tisku i zauvijek je obilježio kao “crvenu ovcu” u ionako kontroverznoj obitelji, a nastali razdor nikad nije do kraja zacijelio. Jessica nikad više nije razgovarala s ocem, koji se jednom prilikom požalio, “Ja sam normalan, moja je žena normalna, ali moje su kćeri sve jedna luđa od druge.”
Esmond i Decca u Španjolskoj su bili u svojstvu ratnih reportera, ali kako nijedno nije znalo jezik, vijesti im je prevodio susjed, dok bi ih Decca pretipkavala, a Esmond slao kući. Ubrzo su se vjenčali, usprkos žestokom protivljenju obitelji, a kad je postalo očito da je Španjolski građanski rat za njih izgubljen, vratili su se u London, u tada siromašni East End, gdje im se rodila kći Julia. No, kad je ondje zavladala epidemija ospica, snašla ih je tragedija: kako ni majka ni kći nisu bile cijepljene, obje su se zarazile, a malena Julia podlegla je bolesti.
Slomljeni tim događajem, ali i pesimizmom zbog sveopće inercije pred nadolazećim ratom, u kojoj su iščitavali prikrivenu sklonost fašizmu kod britanske elite, odlučili su se početkom 1939. preseliti u Ameriku. Decca je tamo ostvarila svoje novinarske početke pišući kolumnu u kojoj ih je prikazala kao mlade aristokrate opčinjene Amerikom, iako je par uglavnom svaštario, radeći u uslužnim djelatnostima i whartonovski preživljavajući od darova bogatih poznanika.
Kad je u rujnu izbio II. svjetski rat, a Decca saznala da je Unity preživjela pokušaj samoubojstva počinjen u Berlinu (umrla je od posljedica ozljede tek 1948.), Esmond se odlučio prijaviti u Kanadsko ratno zrakoplovstvo.
Unity, Tom, Deborah, Diana, Jessica, Nancy i Pamela Mitford
Kći Constancia, zvana Dinky, rodila im se 1941., svega nekoliko mjeseci prije nego je Esmondov avion nestao iznad Atlantika. Potvrdu njegove smrti Decca je u Washingtonu dobila od samog Winstona Churchilla. Nastojeći je odobrovoljiti, Churchill joj je ispričao kako se pobrinuo da njezina sestra Diana i suprug Mosley, tada u zatvoru kao mogući kolaboracionisti, imaju na raspolaganju sve moguće udobnosti. No, Decca je bila zgrožena, smatrajući to pljuskom Esmondu i svim borcima protiv fašizma. Zauvijek je krivila tu granu obitelji za Esmondovu smrt.
Dvije godine poslije, na poslu je upoznala drugog supruga, njujorškog Židova, odvjetnika Roberta Treuhafta. S njim ju je povezivao smisao za humor i čvrsta ljevičarska uvjerenja. Zajedno su preselili u Kaliforniju, gdje su dobili dva sina, a Bob otvorio odvjetničku praksu, u sklopu koje se bavio građanskim pravima i branio crnačke uhićenike koji su bili žrtve policijske brutalnosti. Decca se pak priključila lokalnom ogranku Kongresa za građanska prava (CRC), pomažući desegregiranju američkih predgrađa. Ona i kolege glumili bi kupce zainteresirane za određenu nekretninu i postigli dogovor s prethodnim vlasnicima, da bi na dan useljenja dopratili prave nove vlasnike, Afroamerikance. Kad se jedna takva obitelj našla na udaru rasista, a policija nije reagirala, Decca je u kratko vrijeme podigla na noge stotine pripadnika organizacije, koji su došli zaštititi i podržati obitelj te tako raspršili rasistički prosvjed. Bila je uključena i u neuspješan pokušaj sprječavanja pogubljenja Willieja McGeeja, crnca optuženog za silovanje bjelkinje, kojega je osudila bjelačka porota.
Kao poznati ljevičari, pedesetih su se Treuhaftovi našli na udaru McCarthyjeve komisije, optuženi da predstavljaju prijetnju američkom načinu života (“Što bi, recimo, bila prijetnja engleskom načinu života?” pitala se Decca u pismu sestri, “Netko tko odbija piti čaj?”), ali su odbili surađivati. Pozivali su se na Osmi amandman i odbili se inkriminirati, a Decca je izazvala smijeh u sudnici kad je na pitanje “Jeste li članica berkeleyjskog teniskog kluba?” uzvratila s “Odbijam odgovoriti kako se ne bih inkriminirala.” Prisluškivao ih je i FBI, što su potvrdili kad im se na jednoj zabavi sam javio bivši agent zadužen za njihov slučaj, prepoznavši Bobov glas u gomili.
Decca se s vremenom počela ozbiljno baviti novinarskim radom. U svibnju 1961. doživjela je svoj najuzbudljiviji izvjestiteljski trenutak, našavši se u Montgomeryju u Alabami u trenutku kad je Ku Klux Klan opkolio crkvu gdje je Martin Luther King Jr. govorio povodom akcije Freedom Ridersa. Jessica se automobilom probila do crkve i ušla unutra te s ostatkom pastve ostala u opsadi do jutra, dok ih nacionalna garda nije izbavila. Automobil je bio spaljen, a Deccin izvještaj objavljen u časopisu Life. No, nije bila reporterka po prirodi, njezina je snaga bila u britkom izričaju više nego u istražiteljskom dijelu posla.
Dolly McPherson, Mary Jane Hewitt, Jessica Mitford i Maya Angelou
Kad joj je Bob predložio da napiše izvještaj o američkoj pogrebnoj industriji i njezinom eksploatiranju boli ožalošćenih, bila je skeptična. Naposljetku ju je temi privukao neočekivani humor u reklamnim tekstovima: pogrebnici su prodavali praktične cipele za pokojnike, ljesove “dizajnirane za budućnost”, sa srebrnim ukrasima i skupom svilenom podstavom, jer je takva “ugodnija i bolja za kožu”od sintetičke. Deccu je posebno razbjesnila sveprisutna praksa balzamiranja, koju je industrija smatrala najboljim primjerom “američkog načina umiranja“, a ona sama “morbidnom šalom na račun američke javnosti”, jer je podizala cijenu sprovoda na tisuću dolara u vrijeme kad je godišnji prihod prosječnog američkog kućanstva iznosio svega pet tisuća. U kulturi koja je tek nedavno počela propitkivati tabu smrti, knjiga The American Way of Death (1963.) odjeknula je poput bombe koja je do temelja potresla pogrebnu industriju i prisilila je na korjenite reforme, a od Decce napravila književnu zvijezdu.
Nancyn prijatelj, Evelyn Waugh, hvalio je knjigu, ali je pritom kritizirao autoričin “nedostatak jasnog stava prema smrti”. Jessica mu je u svom stilu odgovorila napisavši Nancy: “Reci mu da sam protiv, naravno.” Ta je knjiga dovela do rasta popularnosti memoara Hons and Rebels iz 1960., koji je postao jednim od temelja onoga što se danas u pop-kulturi naziva “industrijom Mitfordica”, nizom biografija i članaka o životima ovih šest sestara.
Uslijedili su The American Way of Birth, A Fine Old Conflict, memoar o ljevičarskim krugovima pedesetih, te reportaža o američkom zatvorskom sustavu Kind and Usual Punishment, koja temom i danas zvuči aktualno. Nijedna nije dosegla popularnost prve dvije knjige, ali je duhovita Decca postala popularna sugovornica TV emisija te su je zvali “kraljicom muckrakera“, istraživačkih novinara koji ne prezaju ni pred čim i ne trude se biti objektivni u borbi za svoja načela. Ipak, Treuhaftovi su bili pomalo prestari za radikalizam šezdesetih, premda je Bob na sudu branio studente sa Sveučilišta Berkeley na čelu s Mariom Saviom nakon njihovog sit-ina u sklopu Pokreta za slobodu govora.
Kao i mnogi pisci tog vremena, i Jessica je smatrala cigarete i alkohol nedjeljivim dijelom autorskog procesa, što joj je donijelo brojne osobne probleme, koji su kulminirali cirozom jetre, a potom i rakom pluća, od kojega je umrla 1996. Pred smrt je objavila revidiranu verziju Američkog načina umiranja u kojoj je istražila reforme koje su u industriji provedene od objavljivanja njezine prve knjige. Troškovi njezinog sprovoda iznosili su svega 533 dolara, pa je tako i smrt Jessice Mitford bila u skladu s motom kojeg se pridržavala za života: “Ako već ne mogu promijeniti svijet, mogu barem osramotiti odgovorne.”
Izvori:
Leslie Brody. Irrepressible: The Life and Times of Jessica Mitford. Counterpoint 2010.
Mary S. Lovell. The Mitford Girls: The Biography of an Extraordinary Family, Abacus 2002.