Dobrovoljno kupujemo ekrane koji se koriste protiv nas.
Henry Cowles
Prodaja distopijskog romana Georgea Orwella 1984 (izdatog 1949.) je u posljednje vrijeme dva puta naglo porasla, a oba puta je bila reakcija na političke događaje. Početkom 2017. godine, ideja o postojanju “alternativnih činjenica” prizvala je u sjećanje Winstona Smitha, protagonistu ove knjige i službenika Ministarstva istine, čiji je posao “korigovanje” činjenica. A 2013. godine, Edward Snowden “zviždač” koji je razotkrio postupke američke Agencije za nacionalnu sigurnost uporedio je masovni državni nadzor s onim kako ga je Orwell zamislio: “Vrsta opreme koja se spominje u knjizi – mikrofoni i video kamere, televizori koji nas gledaju – je ništa u poređenju s onim što danas imamo na raspolaganju.”
Snowden je bio u pravu. Ponovnim čitanjem 1984 u 2018. godini, pogađa nas opis “televizora koji nas gledaju”, koje je Orwell nazvao telekranima. Telekran je jedan od prvih objekata s kojima se susrećemo: “instrument (zove se telekran) mogao se zatamniti, ali nije bilo načina da ga potpuno ugasimo.” Telekran je sveprisutan u svakoj privatnoj sobi i javnom prostoru, sve do kraja knjige, kada “još uvijek priča priču o zarobljenicima i plijenu i pokolju”, čak i nakon što se Smith pomirio s vlašću koju telekran ima nad njim.
Ono što je najvažnije u priči o sveprisutnosti telekrana je koliko je blizu i koliko daleko od istine bio Orwell kada je pisao o našoj tehnološkoj stvarnosti. Ekrani nisu samo dio našeg svakodnevnog života – oni su naš život. Naša komunikacija je toliko često i tako duboko obilježena digitalnim uređajima da je mnogima od nas teško zamisliti (ili se sjetiti) kako je život nekada izgledao. A sada se sva ta interakcija bilježi. Snowden nije bio prvi koji je naglasio koliko su pametni telefoni i društveni mediji daleko od onoga što je Orwell zamišljao. Orwell nije mogao znati koliko žarko želimo da smanjimo naše telekrane i da ih nosimo sa sobom kud god krenemo, ili kako smo spremni podatke koje proizvodimo dati na raspolaganje korporacijama koje potiču našu potrebu da se povežemo s drugima. Odjednom smo do te mjere okruženi telekranima i toliko smo s tim daleko dogurali da Orwell nije mogao ni zamisliti da će naš svijet ovako izgledati.
Ili je mogao? Orwell nam daje nekoliko ideja o tome odakle telekrani vode porijeklo, ideje koje ukazuju na iznenađujuće porijeklo totalitarne države koju opisuje u 1984. Ukoliko se ozbiljno pozabavimo ovim problemom vidjećemo da su velike korporacije, a ne naše vlade, najvjerovatniji krivci za uništavanja slobode. Ako je Orwell imao pravo, izbor potrošača – zapravo, ideologija samog izbora – uzrok je naše ograničene mogućnosti izbora.
Prvi indikator je u obliku odsustva tehnologije. Prvi put, Winston se nalazi u sobi bez telekrana:
“Nema telekrana”, nije se mogao suzdržati da ne promrmlja.
“Ah,” rekao je starac, “nikad ga nisam imao. Preskupo. I na neki način nikada mi se nije činilo da mi je potreban.”
Iako smo naučili starčevu izjavu prihvatati sa zrncem zadrške, čini se da je – u nekom trenutku, za neke ljude – posjedovanje telekrana bila stvar izbora.
Drugi indikator dat je u knjizi u okviru knjige: u zabranjenoj povijesti o usponu “Stranke” koju je napisao jedan od njenih prvih osnivača koji je nakon toga postao “Neprijatelj naroda”. Knjiga za tehnologiju kaže da uništava privatnost, a ovdje onda ugledamo sliku našeg sadašnjeg svijeta: “S razvojem televizije i zahvaljujući napredovanju tehnologije, čime je omogućen simultani prijem i prenos slike s istog instrumenta, privatni život je prestao postojati. “
Šta ova sumorna povijest telekrana govori o načinu na koji živimo? Indicije o opiranju starca da nabavi ekran i o moći televizije sugeriraju da ovaj domet koji je svojstven totalitarizmu možda ipak ne kreće od vrha – barem, ne u onom smislu u kojem to često zamišljamo. Slobodan pristup našem unutarnjem životu započinje kao stvar izbora – odlukom da kupimo neki proizvod “jer nam je potreban”. Kada ponašanje u skladu s našim željama znači prebacivanje naših podataka korporacijama, gubitak mogućnosti izbora se pokazuje upravo kao posljedica mogućnosti izbora – ili barem, posljedica opcija koja nam izbor nudi.
Nedavno su dvije povjesničarke također došle do ovog zaključka, ali na sasvim različite načine.
Jedna od njih, Sarah Igo sa Sveučilišta Vanderbilt u Tennesseeju, tvrdi je da je američko insistiranje na poštivanju privatnosti išlo ruku pod ruku s odlukom da se ta privatnost žrtvuje tokom 20. stoljeća. Građani su istovremeno štitili i pružali detalje iz svojih privatnih života putem anketa i društvenih mreža, postepeno prihvatajući da život u moderno doba znači doprinositi prikupljanju podataka o kojima sve više ovisimo i za to biti nagrađen. Iako je neke od tih aktivnosti lakše biramo, Igo pokazuje kako je taj izbor sam po sebi postao sasvim nebitan kada su u pitanju lični podaci.
U međuvremenu, povjesničarka Sophia Rosenfeld sa Sveučilišta u Pennsylvaniji tvrdi da je sama sloboda svedena na izbor, konkretno izbor između ograničenog broja opcija i da je upravo reduciranje izbora obilježilo revoluciju u politici i mišljenju. Budući da se opcije kreću od onih koje možemo naći online – one opcije koje nam se nude kao mogućnost “izbora” – sve više počinjemo osjećati posljedice ove promjene i u svakodnevnom životu.
Možemo se lako zamisliti u situaciji u kojoj odlučujemo da kupimo telekran – mnogi od nas ga već imaju. I možemo zamisliti da nam je potreban ili da je tako praktičan da imamo osjećaj da ga obavezno moramo imati. Velika stvar je upravo u tome kada osjetimo da je nešto što je praktično ustvari nešto što moramo imati: kad ne možemo podnijeti poresku prijavu, ne možemo biti obuhvaćeni popisom stanovništva ili podnijeti žalbu ukoliko nemamo telekran.
Jedan mudar čovjek se jednom zapitao: “Ko je rekao da je ‘kupac uvijek u pravu?’ Prodavač, nikad niko drugi nego isključivo prodavač.” Kada korporacije podstiču naš impuls da se povežemo s drugima i prikupljaju podatke do kojih dođu na taj način, tada nismo iznenađeni. Kada se te iste korporacije tretiraju kao javna preduzeća koja zajednički rade s organima vlasti kako bi nas povezali – tada se trebamo izenaditi ili bar biti na oprezu. Do sada nam je mogućnost da koristimo Gmail ili Facebook davala osjećaj da se zaista radi o vlastitom izboru i da smo mi ti koji biramo. Međutim, vrlo je moguće da je teško prepoznati momenat kad izbor prerasta u prinudu.
Kada morate imati kreditnu karticu da biste platili kafu ili morate koristiti aplikaciju da biste podnijeli žalbu – to su stvari koje skoro da i ne primjećujemo. Međutim, kada pametni telefon postane od osnovne važnosti za radnike migrante ili kada podaci koji se traže na popisu moraju biti dostavljeni putem online prijave, to znači da ulazimo u novu fazu. S planiranim američkim popisom koji bi se 2020. godine trebao provoditi online i kada je upitno i još uvijek nejasno kako će se svi ti podaci prikupljati, čuvati i analizirati, moguće je da smo daleko bliže toj novoj fazi nego što mislimo.